Boris Pavelić
SPLIT ODUŠEVLJEN NAJČASNIJIM NOSONJOM
Novi list, 05. 11. 2000.

Splitska je publika ovacijama pozdravila Milana Pleštinu, glumca splitskog HNK, nakon što je 3. studenoga zajedno s još petoro glumaca prvi put u Splitu odigrao Cyrana de Bergeraca, junačku komediju u pet činova Edmonda Rostanda, koju je za tu prigodu prilagodio i režirao slovenski redatelj Tomi Janežič. (...)

...prvi splitski Cyrano: umjerena nosa, hrabar kao lav, molijerovski duhovit, nesavladivo stidljiv, do samouništenja pošten, pozdravljen je s oduševljenjem.

Hrvoje Ivanković
VIRTUOZNI GLUMCI U KOMORNOJ PREDSTAVI BEZ SPEKTAKULARNOSTI
Jutarnji list, 05. 11. 2000.

Radikalnim kraće­njima teksta Janežič je splitskog "Cyrana" posve očistio od masovki i operne spekta­kularnosti, svevši ga na elementarne odnose izme­đu glavnih likova, na ogoljenu borbu čudi i strasti što se vodi prsa u prsa, bez mogu­ć­nosti u­zmaka ili utapanja u vanjskom blještavilu i ne­obaroknoj raskoši. To inzistiranje na korelaci­jama komorne igre (u kojoj sudjeluje samo šest glumaca i u kojoj je ri­jetko kada na sceni više od troje likova) ne znači, međutim, posvemašnju deteatralizaciju komada. Štoviše, način interpreta­cije i većina glumačkih gesta i impostacija, dolaze iz fundusa klasičnog izra­za i mišljenja, a kad se konvencija igre razbija, onda se to čini njenim usložnjavanjem; Janežič, primjerice, u ključnim prizorima 3. čina izvlači Roksanu u središnju ložu, a glumce povremeno na­vodi da se izravno obra­ćaju publici kao ko­lektiv­nom licu - svjedoku i ispovjedniku - te tragi­komedije.

Slučaj je to i sa sa­mim Cyranom kojem je ogo­ljavanjem teksta (no bez snižavanja njegove "ver­balne akrobatike") otvoren prostor još nepo­srednijeg i izražajnijeg komuniciranja - i s publi­kom i sa sobom samim. Naglašeni tragički ritam predstave posve je stoga bio odjekom njegovih unutarnjih napetosti i lo­mova. Svijet kao pustinju u kojoj su vitezovi emo­tivnosti donkihotovske figure ("Slava tom ču­daku", kaže Cyrano, i iz te rečenice kao da izrasta Janežičeva predstava), Janežič dočarava i izuze­tno snažnim atmosferskim tkanjima predstave. Po­stiže on to efektnim promjenama ritma, odu­ljenim stankama, preci­znim mizanscenskim ras­poredima u kojima se glumci često vide samo iz profila ili se izvlače na sam rub pozornice, izbo­rom orijentalnih napjeva, tradicionalnih ishodišta što se gotova nečujno po­dvlače pod sjetne i me­lankolične prizore, te prije svega upečatljivim likov­nim rješenjima. Sce­nogra­fije, doduše, osim nekoliko komada namje­štaja, nema, zidovi pozor­nice posve su ogo­ljeni, a kostimi Jasmine Ferček zorno i efektno dočara­vaju stil sredine 17. sto­ljeća, uspijevajući u nenametljivim nijansama odjeće naglasiti karakter ili tip onoga tko je nosi, no pravu malu vizualnu čaroliju svojim oblikova­njem svjetla stvara Zoran Mihanović. Njegova "iluminacija" pojedinih prizora, te birani kutovi iz kojih je osvjetljavao glumce (ostavljajući ih, nerijetko, u polumraku), nisu samo određivali atmo­sferu predstave, nego su obogaćivali i njezin snažan asocijativni tijek, sijući znakove i sugestije svuda gdje je za to bilo i najmanjeg povoda.

Milan Pleština je kre­aci­jom Cyrana dao dušu i tijelo, ispunivši je silovi­tošću i eruptivnošću u kojoj je, međutim, bilo i te kako moćnih smiraja i introspektivnih porinuća. Njegov Cyrano je bio te­atralan, no izgrađen od realističnih, neuzvišenih detalja; njegova strast i ratio sjedali su za zaje­dnički stol mnogo češće negoli bi se to dalo očeki­vati i iz svakog tog su­sreta njegova je osobna tragedija bivala sve slože­nijom i neumitnijom. Bez trunke patetike, s bespri­jekornim govoroma i ču­desnim talentom za sni­žavanje visokih tragičkih tonova Pleština je stigao do Cyrana kojeg naše vrijeme prepoznaje čak i onda kada govori duboko iz parametara klasičnog i u tome je ključni uspjeh Janežičeve predstave. Je­dnako virtuozno svojih je šest uloga (glumac Montfleury, Vikont de Valvert, Pratilja, Kapu­cin…) odigrao Trpimir Jurkić, pokazavši zavidnu moć transformacije i pro­finjen osjećaj za nijansi­ranje komičnog, pa i kari­katuralnog. Uskra­ćena za neke atraktivne pri­zore, Andrijana Vicko­vić je u prvome redu bila tipološki točnom i funkcio­nalnom Roksanom, s tek ponekim snažnijim pro­plamsajem osobnosti, a slična je ti­pološka preci­znost karakterizirala i igru Čede Martinića (Grof de Guche) te Nenada Srde­lića (Le Bret). Josip Zovko je svoga Christiana obojao tonovima krutog provincijalca koji s obram­benom dozom iri­tantnosti zakoračuje u veliki svijet kojeg, u ko­načnom zbiru, ova snažna Janežičeva predstava ipak oslikava pretežno mra­čnim, depresivnim tono­vima.

Anatolij Kudrjavcev
PROBODENI NA KRAJU BALADE
Slobodna Dalmacija 05. 11. 2000.

I tako je konačno, nepobjedivi mačevalac Cyrano konačno je stigao u ovo naše supermoderno doba, kad se razotkriva tko je lud, a tko pametan, tko je uškopljen, a tko konzervativan. Sve u svemu, tu je riječ o priči koja funkcionira tek ako je smještena u njezine povijesne okolnosti jer je čvrsto vezana uz odgovbarajući romantičko-naivni mentalitet, nezamisliv današnjoj formalnoj duhovnoj praktičnosti. Velika su, dakle, pitanja što je to splitsko kazalište nanjušilo u tom Cyranou i zašto je, barem verbalno, dotično kazalište tako duboko obuzeto motivom spiritualne ljubavi kad živimo u izrazito mesnatom vremenu rasprodaje seksa. (...)

Eto, dakle, predstave koja, zacijelo, neće izazvati naročit respekt ozbiljnije domaće publike, ali će zato, valjda, ponoviti izvozni učinak dosadašnjih splitskih dramskih izvedaba te steći svoje značajne sugovornike.

Dubravka Vrgoč
BIJEG U LJUBAV I POEZIJU
Vjesnik, 06. 11. 2000.

Lišena naglašene patetičnosti i sentimentalnosti te kićenog izvanjskog okvira, koji nerijetko prati uprizorenja Rostandova predloška, splitska predstava smiono istražuje mogućnosti teatra da iz perspektive naše suvremenosti očita klasične teme, istodobno zadržavajući autentičnost njihova govora i oslobađajući ih arhaičnih prizvuka. Janežičev Cyrano ne skriva se iza povijesnih paravana blještavih scenskih rekonstrukcija, niti se izravno otkriva našoj stvarnosti u naprasnim teatarskim prilagodbama Rostandova djela. On slijedi priču koja je unaprijed zadana i ističe njezinu univerzalnost u unutarnjoj istovjetnosti koja spaja različita vremena i njihove senzibilitete.

Ono što Janežičev scenski pristup čini specifičnim je krajnja reduciranost u iskazu, ogoljelost ne samo prostora igre, već i odnosa na pozornici, svođenje pritisaka psiholoških izvoda gotovo na znakove što ispisuju smjer suštinskih kretanja Rostandovih likova u izvedbi koja nastoji svjedočiti o značaju ljubavi u svijetu u kojem se zapravo neprestance ističe njezina nemogućnost. (...)

Na zahtjevne zadatke što ih je redatelj postavio pred glumce, poštujući riječi oslobođene agresivnih slika, splitski je ansambl odgovorio zavidnom energijom i koncentracijom. Svojom glumačkom osobnošću gotovo predodređen za ulogu slavnoga vojnika i pjesnika Milan Pleština, bez ijednog izvanjskog znaka, predstavio je, u prijelomima unutarnjih izazova, potisnute i razotkrivene strasti Cyranoa de Bergeraca. Impostacijom glasa i suzdržanih gesta koje nisu isticale pretjeranu dramatičnost Pleština je nadahnuto ocrtao portret neoromantičnog junaka, dok je sugestivnom prisutnošću na pozornici još više naglasio središnju poziciju svog lika u rasporedima scenskih zbivanja.

Mila Bulimbašić Boteri
OZBILJNI I PROMIŠLJENI CYRANO
Nedjeljna Dalmacija, 10. 11. 2000.

Pod motom usuditi se ljubiti uprava splitskog teatra uplovila je u svoju treću kazališnu sezonu, i postavivši adaptaciju Rostandovog Cyrana de Bergeraca napokon uspješno ujedinila kritiku i publiku. Osim ponekih glasova gunđanja svi se slažu da je splitski ansambl, predvođen gostom iz Slovenije napravio ozbiljnu predstavu, za kritiku vrijednu pažnje, a zanimljivu i intrigantnu za publiku.

  A za tako je nešto očito trebalo posegnuti za tekstom starim više od stoljeća koji međutim i u ovo naše vrijeme preispituje osnovna pitanja morala, prijateljstva, vjernosti i ljubavi. Sva ta pitanja i te kako su zaživjela na goloj splitskoj sceni u adaptaciji i režiji Tomija Janežiča, te glumi nositelja glavne muške uloge Milana Pleštine. (...)uza sav asketizam, Janežičeva je adaptacija izvrsno napravljena, a svi konci u njegovoj koncepciji predstave također funkcioniraju bez mane.

  Uz vrhunske glumce u tome je redatelju ponajviše pomogao istinski umjetnik svjetla, Zoran Mihanović koji je radom na ovoj predstavi po stoti put pokazao da je pravi čarobnjak koji svojom svjetlucavom igrom može stvoriti čak i veliki nos.

  I eto nas konačno, do Cyrana de Bergeraca, odnosno Milana Pleštine. Ovom se, očito dugo vremena studiozno pripremanom, ulogom napokon vratio svojim velikim ostvarenjima. Nakon male početne nesigurnosti Pleština nam je velikodušno podario velikog Cyrana, koji bez obzira na osobna glumčeva razmišljanja možda i jest teatralan - jer tako velik nije ni moguć drugačiji - ali je istodobno čovjek kakvog bismo mogli i željeli poznavati.

Vlatko Perković
PREDSTAVA KOJU TREBA POGLEDATI
Hrvatsko slovo, 10. 11. 2000.

Sve u svemu, zahvaljujući redatelju i vrsnom Zoranu Mihanoviću, scenografija se sa svojim učestalim izmjenama mjesta zbivanja dovinula do visoke komunikacije s duhom Rostandovih stihova. Pa ipak, nikakve scenografije tu nije bilo. Samo gola pozornica bez ikakvih zastora. Tek svjetlo i dim. Zaista, uzorni Appia s početka stoljeća sigurno bi zdušno pljeskao Zoranu Mihanoviću! Eto još jednog primjera kako ono što je dobro nadilazi vremenske barijere svoga nastanka, kako se vizije vizionara potvrđuju u dospjelijim tehničkim uvjetima. I kako se na zasadama samog komada stvari po estetskoj vrijednosti dijele samo na dobre i loše, a ne na "nove" i "stare".
(...)

Ovu predstavu treba gledati jer ona može izazvati potrebu da se posegne za knjigom i prepusti užitku doživljavanja Rostandovih stihova. I još zbog nečega: predstava nije htjela "izvrnuti" autora, napraviti od njegova komada nešto drugo, kako se to učestalo uobičava u HNK Split, koje, doduše, samo ne pati od "ružnog nosa" kao Cyrano, već naprotiv svoju publiku izvrgava patnji zbog uvjerenja da ima "bolji nos" od svih ostalih nosova. Ova predstava je imala dobre i poštene nakane. Ali njeni vozači su očigledno bili nedostatno svjesni opasnosti kojoj će se izložiti na skliskim dionicama odabranog puta.

Nila Kuzmanić Svete
BEZ PRPOŠNOSTI, BEZ TONA I RITMA
Zarez, 23. 11. 2000.

Na nikad ogoljenijoj i mračno zadanoj sceni čarobni se Mihanovićev štapić ipak u trećem činu uspio probiti do pozornice te ondje snovito poigrati svjetlosnim otočićima. Kostimi Ferčekove, u nakani da bar oni uskrise epohu svojom patinom, djelovali su nažalost poput olinjala patchworka. Za čist ton raznorodne glazbe na tragu gregorijanskog korala zaslužan je I. Bilić. Kreativnu izazovu - pretvorbi u Cyrana - nakon prvakâ scene Coquelina, Piata, Webera, Duxa, Noëla, Jacobija i Hustera, te domaćih - Fijana, Strozzija, Pavića, Cilića, Afrića, Maričića i Nadarevića - nije odolio ni Milan Pleština. U šestorci je upravo on najviše oštećen izostankom ansambla i smještanjem u dubinu pozornice, pa nije mogao profunkcionirati sve do samoga konca - do scene na rampi kada dotakne gledaočevo srce dok ponavlja stvarnost: "Monsieur Bergerac mučki je ubijen". Stresajući paučinu s Buzdina kostima, bolje se iskazao kao vrsni duelist nego snagom i ljepotom duha, ostavljajući opipljivim šav koji povezuje herojsko i tragično u Cyranovoj ličnosti.

Jasen Boko
DUHOM BOGAT NOSONJA
Vijenac, 30. 11. 2000.

Janežičev Cyrano, u duhu vremena, reducira Rostandovu spektakularnost i stotine izvođača i statista svodi na svega šest glumaca, pa drama dobiva komorne elemente. Međutim, u dramaturškoj obradi, nužnoj kako bi složenu priču iznijelo samo šest glumaca, kriju se i osnovni problemi splitske produkcije.

Jer, Cyrano je u dramaturškom smislu konstruiran na temeljima melodrame, s kojom se doduše često i poigrava, ali riječ je o konstrukciji koja je, unatoč svojoj neoromantičarskoj nakićenosti u svojoj biti ipak precizna i dosljedna. Ukoliko se ta uravnoteženost poremeti netočnim dramaturškim štrihovima, priča počinje pokazivati nedosljednost i ne može izazvati efekt koji očekujeme od melodrame.(...)

Kako je drama iz gargantuovskih Rostandovih gabarita svedena u komornost i gotovo potpuno lišena scenografije, uspjeh Cyranoa položen je u ruke glumaca, oslonjenih osim na svoju vještinu jedino na majstorsku rasvjetu čovjeka koji je kazališni zanat po tko zna koji put pretvorio u umjetnost - Zorana Mihanovića.

Mihanovićevo svjetlo postavlja osnovne scenografske znakove i osvaja scenske planove s lakoćom kakva se rijetko viđa i u scenski jačim tradicijama od naše. u takvu ogoljenu i reduciranu okviru Milan Pleština, glumačkim umijećem virtuoza, od početka vodi igru u rasponu od divljeg ratnika do plaha ljubavnika.