|
Jasen
Boko |
|
Dramski prvijenac splitskog glumca Elvisa Bošnjaka - točnije njegova prva izvedena drama - pokazuje zadivljujuću spisateljsku zrelost. Komad je postavljen na temelje trilera, a njegov je autor očito dobro iščitavao djela suvremenih američkih autora poput Mameta i li Sheparda i iz njih učio dramsku strukturu. Otac, međutim, nije puki triler. Bošnjak uspijeva u nečem vrlo neočekivanom. Ova je drama, žanrovski gledano, triler-moralitet, vrlo rijedak i naizgled nemoguć spoj. Triler služi kako bi zadržao pozornost gledatelja i kako bi poslužio kao temelj na kojemu će se promišljati puno dublje ideje dobra i zla, kazne i oprosta, grijeha i pokajanja (...) A svijet Oca jest crno-bijeli svijet u kojemu nedostaje jedino - bijelo! To bijelo, ako ga ima, negdje je vani, u nekom imaginarnom svijetu izvan zidova ćelije, ovdje postoji samo gradacija crnog. I ma koliko stručnjaci tvrdili da crno nema nijansu, Otac splitskog HNK govori upravo o tim nijansama i cijela je produkcija prožeta tim duhom. (...) Otac splitskog HNK sigurno se neće uklopiti u velike potrage za Novom kazališnom realnošću, ali se pokazuje kao skladno i nepretenciozno djelo ozbiljnih razloga, u kojemu su, a to je lako primijetiti, uživali i oni koji su ga radili i oni koji su ga gledalli.
Da se cijeli tekst na Sceni 55
splitskog HNK otvori u svim svojim značenjima, a da pri tom zadrži i
svoju dinamičnost pobrinula se Nenni Delmestre, sigurno jednom
od svojih boljih režija. Kako ni komad ne nudi nikakve vanjske
atrakcije, tako je i vizualni dojam produkcije sveden na
najjednostavnije linije i cijela predstava odiše jednostavnim i čistim
duhom kazališne kreacije kojoj ne treba vanjska spektakularnost,
vizualni i ini efekti kako bi se njima pokrio nedostatak značenja, što
u recentnom hrvatskom teatru (pre)često biva slučaj. Sve je u ovoj
produkciji samozatajne režije, s dobrim dramskim akcentima, svedeno na
igru četiri aktera i njihove međuodnose, sva je pozornost posvećena
glumcu.
O muškom dijelu ansambla splitskog HNK-a već su spjevane ode, pa ih je lijepo na djelu gledati u komornom prostoru, pogotovo u komadu i režiji koji im daju dovoljno prostora da ne budu marionetama. I iako je teško bilo koga posebno glumački izdvajati, ova četvorka (Josip Genda, Elvis Bošnjak, Milan Štrljić, Milivoj Beader) ipak nije monolit, prije dobro složen konglomerat lica koja stvaraju oporu sredinu i od kojih svaki ima svoj individualni, precizno ispisani i odigrani karakter.(...) Ozbiljno, predano, koncentrirano i bez nepotrebnih ekshibicija, to je ključni doprinos glumačke četvorke ovoj predstavi, koja se i zbog njih nameće kao važna scenska činjenica puno šira od splitskih okvira.
|
|
Nila Kuzmanić Svete |
|
Tragom vijesti o ubojstvu u američkom
zatvoru u kojem počinilac incesta i dvostruka čedomorstva izdržava
kaznu i za čije je ubojstvo ponuđena visoka novčana nagrada, Bošnjak
je dramaturški iskusno, domišljato i na misaono dosta visokoj razini
sastavio napetu priču, premjestivši zbivanja u Hrvatsku, u kojoj je
pitanje zločina i oprosta nadasve aktualno. (...) Za provođenje filmske estetike,
primjerene Sceni 55, najzaslužnija je fina pređa prigušena svjetla Zorana
Mihanovića i sjajna scenografija Vesne Režić koja kockom
od 16 kvadrata, bridom uprenim u gledalište, uspijeva ostvariti takvu
geometrijsku mizanscenu da četvorica ne postoje jedan bez drugoga. Najveći dobitnici su ipak poklonici kazališne umjetnosti koji su konačno dobili pravi mali teatar na razini jednoga od 198 pariških, kakve je svojevremeno zamišljao Bojan Stupica. Splitski autori dobili su (slijedi triler Jurice Pavičića) najbolje protagoniste i aktere senzibilne za ovakvu građu (redateljica Nenni Delmestre i kostimografkinja Irena Sušac), koji su do izvedbe Oca bili rezervirani samo za veliku scenu splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta.
|
|
Zvonimir Dobrović |
|
Otac (Josip Genda) koji oprost za počinjeno čedomorstvo i incestuoznu pedofiliju traži u kršćanskoj instituciji pokajanja i priznanja pred apstraktnim licem Boga, suprotstavljen je konkretnim likovima trojice iz svoje ćelije koji će ironično razotkriti njegovu vjeru kao puki sedativ za savjest. Nenni Delmestre žanrovski omeđuje priču na psihološki triler scenama koje su pune iščekivanja i neizvjesnosti iako postoje i trenutci neuspjeha u tom smislu, odnosno neugodne tišine, koji bi htjeli biti napeti. (...) Ne ulazeći hrabrije u prostor oprosta i grijeha, režija ostavlja dojam klinički čisto obavljenog posla, a gledatelju bivaju nametnuta pitanja bez ponuđenog odgovora. (...) Splitski HNK i svojim najsvježijim izborom u repertoaru, u zadanosti forme skladnom predstavom Otac, nastavlja propitivati svoj položaj među nacionalnim kućama.
|
|
Vlatko Perković |
|
Valja kazati da je Elvis Bošnjak radnju, sklop događaja u svojoj drami, fabulirao prema onom smisaonom ishodu koji je u kršćanskom kulturnom krugu na razini 'Božje Milosti', na razini 'Nade u mogućnost iskupljenja grijeha', uzdignut do dogmatske neupitnosti. Pa da bi to svojim djelom i potvrdio, Bošnjak trenutačnoj slabosti Oca, lica iz drame, i njegovu utjecanju samoubojstvu pod bremenom teškog 'križa' kojeg nosi, suprotstavlja prazninu nihilističkog cinizma profesionalnog ubojice Mrve. (...) Josip Genda u ulozi Oca nosio je u svojoj pojavi nečeg uistinu mitskog, nečeg sputanog duboko u sebi što ga godinama razdire toliko podmuklo i opako da mu je na licu, pokretu i tonu ostavilo neizbrisiv trag istrenirane mirnoće, pa gledatelja samo mami da prodre do njezinih zauzdanih ključališta. Bila je to majstorska gluma koja se čitavo vrijeme trsila da skrije, ne da otkrije (poput lošijih primjera) dimenzije jastva lika. Milan Štrljić u ulozi Mrve iskazao je osobu posve nerazvijene ljudskosti, no paradoksalno ineteligentnu, pronicljivu, ali ciničnu prema svakom naboju osjećaja, takvu kojoj Drugi vrijedi samo onoliko koliko može dobiti za njegovu smrt. Milivoj Beader u ulozi Abela doimao se kao čista opasnost od gluposti i paranoidne ustrašenosti za svoju sigurnost. A Elvis Bošnjak zračio je svojstvima traumatizirana kompleksaša, nesigurna u sama sebe, spremna na očajnički čin. |