PROLOG
Na
početku prologa, godina je 452. Atila ("bič božji") napao je
Italiju i opljačkao Akvileju. Na još uvijek gorućim razvalinama njegovi bučni
Huni i Ostrogoti pijančuju i pjevaju hvalospjeve Odinu i svom kralju. Atila
ulazi na trijumfalnoj kočiji i čestita im, a oni mu uzvraćaju pozdravljajući
ga kao Odinovog poslanika i proroka. Njegov rob, Bretonac Uldino, suprotno
Atilinom nalogu, spasio je skupinu žena koje su sudjelovale u borbama i nudi ih
kralju kao ratni plijen. Predvodi ih Odabella, kćer gospodara Akvileje kojega
je Atila ubio, a kad Atila ostane zapanjen njihovom smionošću, ona izjavi da
su talijanske žene (za razliku od hunskih) uvijek spremne braniti svoju zemlju.
Impresioniran njenom gorljivošću, Atila joj ponudi ispuniti jednu želju: ona
zatraži mač, a on joj dade svoj, što ona ushićeno prihvati, te se zakune da
će mu se baš njime osvetiti.
Odabella i njezine ratnice odlaze, a Atila šalje po poslanika iz Rima, generala
Ezija, koji ga je godinu ranije porazio u Galiji. Pozdravlja ga kao hrabra
ratnika i dostojna suparnika. Ezio traži da razgovaraju povjerljivo. Otkriva mu
da je car Konstantinopolisa star i slab; Valentinian koji vlada na Zapadu još
je dječak, i zato predlaže tajni pakt: Atili prepušta cijeli svijet, pod
uvjetom da on zadrži Italiju. Atila odbaci ponudu kao izdajničku i podmuklu:
takav kukavički narod mora osjetiti Odinov bič. Ezio pokuša ponovo preuzeti
ulogu poslanika Rima, ali Atila izjavi da će ponosni grad sravniti sa zemljom.
Ezio uzvrati izazvavši ga da to i uradi.
Scena se mijenja u ravnu muljevitu obalu (Rio-Alto) za oseke u
jadranskim lagunama. Vrijeme: tik pred svitanje, oluja bjesni. Kako polagano
jenjava, pustinjaci izlaze iz koliba i slave Boga. Nebo se vedri, stižu brodovi
s izbjeglicama iz Akvileje. Vodi ih Foresto kojega pozdravljaju kao svoga
spasitelja. Međutim, on je zaokupljen strahom za Odabellu, svoju zaručnicu -
bolje bi bilo da je mrtva nego u rukama Huna. Sad je već zasjalo sunce i ono im
budi nadu. Foresto hoće da tu, između mora i neba, sagrade lijep novi grad,
koji će kao Feniks niknuti iz pepela.
PRVI
ČIN
Prva scena prvog čina. Pod mjesečinom u šumi, u blizini Atilinog
tabora podignutog u blizini Rima. Odabella oplakuje oca i čini joj se da njegov
lik vidi u oblacima koji promiču nebom; ali on okreće lice njenom voljenom
Forestu, za kojeg ona također misli da je ubijen. Iznenada, Foresto se
pojavljuje pred njom. Presretna, ona mu potrči u susret, ali on je bijesan
odbije. Optužuje ju za izdaju: on se izvrgnuo neizrecivim pogibeljima da dođe
do nje, a nalazi je kako se osmjehuje ubojici svog oca. Odabella ga podsjeti na
biblijsku priči o Juditi i Holofernu, te ga uvjeri u svoju nevinost i odlučnost
da se osveti. Foresto moli za oproštaj, i padaju jedno drugom u naručaj.
Kasnije,
u svom šatoru, Atila se budi i prepričava svom robu Uldinu strašan san koji
je usnio: na vratima Rima visoki starac prepriječio mu je put vičući "Ti
si postavljen da budeš bič samo ljudskom rodu. Povuci se! Ovo je Božja
zemlja!" Atila se pribere,
zasrami se svojih strahova i smjesta sazove svoje trupe; kad se trube oglase
krenut će na Rim. Zbor pjeva hvalospjeve Odinu, ali iz daljine dopire sasvim
drukčija pjesma: približava se procesija mladih kršćanki i djece u bijelom,
s palmama u rukama. Vodi ih papa Leon I – starac iz Atilinog sna. Kad izgovori
iste one riječi, Atili se pričini da vidi likove Svetog Petra i Svetog Pavla
kako mu preprečuju put gorućim mačevima, te se užasne. Baca se na zemlju,
dok njegovi Huni ostaju izbezumljenii, a kršćani ushićeno kliču moći Svevišnjega.
DRUGI
ČIN
Drugi čin započinje u rimskom taboru. Ezio čita pismo Cara u
kojemu ga izvještava o
proglašenju primirja s Hunima te mu bezuvjetno naređuje da se vrati u Rim.
Ezija razbjesni takav diktatorski odnos jednog običnog dječaka koji se,
izgleda, više plaši vlastite vojske nego Atile i zamisli se nad suprotnošću
između sadašnje dekadentnosti Rima i njegove nekadašnje slave. Stiže skupina
od Atile zarobljenih Rimljana koja poziva Ezia da se pridruži Atili. Pojavljuje
se Foresto koji naloži Eziu da pripremi svoje ljude za napad na Hune za vrijeme
gozbe, kad dobije svjetlosni signal iz planina. Ezio je oduševljen mogućnošću
da osveti svoju zemlju: ako pogine u borbi, barem će ostati zapamćen.
Na
banketu u Atilinom taboru, dok Huni već ushićeno pozdravljaju svoga kralja,
trube odjednom najavljuju dolazak rimskog gosta. Dok im Atila prilazi izraziti
dobrodošlicu, skupina druida podsjeća ga na Odinovo upozorenje da ne sjedi za
istim stolom sa svojim bivšim neprijateljima; ali on ih ne sluša. Naređuje
svećenicama da pjevaju i plešu, ali baš kad su svoju pjesmu privodile kraju,
snažan nalet vjetra zaustavi gozbu. U nastalom metežu Ezio ponavlja Atili svoj
prijedlog, što ovaj ponovo s gađenjem odbacuje; Foresto otkriva Odabelli da će
Uldino uskoro uručuti Atili čašu otrovanog vina. Ona pak misli da ju je time
prevario, odnosno, da joj je uskratio osvetu.
Zrak se raščišćava. Atila se upravo sprema nazdraviti Odinu kad ga Odabella
zaustavlja i otkriva mu da je vino otrovano. Kralj ljutito zahtjeva da mu se kaže
tko je za to odgovoran, i Foresto se javi jer se ne boji Atiline prijetnje da će
ga ubiti, a Odabella zatraži da njegov život prepusti njoj kao nagradu što je
spasila kralja. Atila pristane, a kao znak svoje zahvalnosti zakune se da će je
učiniti svojom kraljicom. Ona naloži Forestu da bježi, a on se zaklinje na
osvetu za njenu očitu izdaju, dok Huni mole kralja da ponovo krene u rat protiv
izdajničkih Rimljana.
TREĆI
ČIN
Na početku trećeg čina Foresto je sam u šumi u rano jutro i čeka da
ga Uldino izvijesti kad je zakazano vjenčanje Atile i Odabelle. Sazna da je
procesija već blizu i razdire ga patnja što ga je netko tako čist i nevin
izdao. Ezio žurno hita javiti Forestu da njegovi ljudi čekaju signal koji će
pasti na Hune. Svadbena pjesma čuje
se u daljini. Ali, pojavljuje se Odabella. Izbezumljena, moli duh svoga oca da
joj oprosti zbog udaje za čovjeka koji ga je ubio. Foresto izjavljuje da je
prekasno za pokajanje, ali ona uzvrati da je uvijek voljela njega. Atila stiže
tražeći svoju mladu. Kad ju zetekne s Eziom i Forestom, sve ih optužuje za
nezahvalnost i izdaju – Odabellu koju je učinio svojom kraljicom, Foresta čiji
život je poštedio, Ezija zahvaljujući kojem je spašen Rim. Svaki od njih
odgovoara mu mržnjom, i dok se čuje rimska vojska iz daljine, Odabella ga
proboda u srce. "I ti, Odabella?" promrmlja; ali njegove se riječi
izgube u razdraganim povicima Rimljana što su se konačno osvetili.