SUKOB
SITUACIJE I POJEDINCA Volim
antičke motive i njihove obnavljače. Ne da bih rekonstruirao povijesnu
realnost, Seneka,
odnosno, hermetični rimski princip veliki je izazov, rekao bih gotovo
pustolovina u našem tetaru zato jer je rimski teatar crni kontinent našeg
kulturnog pamćenja. Pred njim se osjeća nelagoda. To je kazalište
igre koje šokira naš ukus za smisao i kazališno predstavljanje. Ne
zanima me antički teatar koji bi govorio o nama, točnije aktualizacija
tragedije. Nelagoda prema rimskom teatru izvire iz zahtjeva za
glumcima-parijama koji ne bi kreirali karaktere, već gotovo izostavili
građanski identitet. Rimsko kazalište stavlja pod sumnju našu
koncepciju teorije kao sigurnog diskurza. Zanimljivo je da su rimska
scenska prikazanja teorijski utemeljila političku elokvenciju.
Taj čudan način filozofiranja preko ludičke prakse objašnjava
stanovit zazor i uvećava moj interes. Artaud
je Seneku držao najvećim tragičarem u povijesti, upućenim u tajne
koje je bolje i od Eshila znao pretvoriti u riječi. Kod Seneke ne samo
da tragičko nasilje ne prolazi kroz predstavljačku iluziju nasilja,
nego je kazališna iluzija rabljena zbog nje same. Corneille
pokazuje kako je kazalište život, a život kazalište, dok Seneka
konstruira tragični svijet čija se dinamika gradi na negaciji života.
Akcija prikazana na sceni isključivo je imitacija i funkcionira kao
odsutnost predstavljenoga, a ne kao predstavljanje što gradi iluziju. Kada
bih uspoređivao Sofoklova "Edipa" sa Senekinim prvo bih
primijetio da Senekina lica upućuju jedno drugome ono što bih nazvao
«pokretom duše». Drugo lice taj uvećani pokret odašilje publici.
Seneka taj dispozitiv rabi u finalnim scenama, u trenucima
kad se nasilje ili tragični zločin realizira u punoći užasa.
Zbog toga su prizori ispričani u grčkoj tragediji na rimskoj pozornici
u isto vrijeme i prikazani i opisani. U Senekinom "Edipu" drukčiji
je i raspored prizora. Jokasta se ubija nakon Edipova osljepljenja i to
u njegovoj nazočnosti, na način koji uvećava njegovu patnju. Novina u
odnosu na Sofokla je i uvođenje Mante, Tirezijine kćeri. Prizor
slijepca žrtvovatelja kojemu kćer služi kao tumač vidljivoga najtočnije
ilustrira Senekin princip odsustva predstavljanja. Ako je simuliranu
Jokastinu smrt na sceni i moguće predstaviti, u sceni Tirezijinog žrtvovanja
nema ničega za vidjeti, jer je iščitavanje znakova nemoguće. Radnja
ovog "Edipa" ocrtava konture silovitog, smrtonosnog sukoba
između povijesne situacije i pojedinca te načina na koji je njegova
egzistencija negirana ili deformirana. Motivaciju pronalazim i u
imaginariju hrvatskog društva prisiljenog preispitati svoje temeljne
koncepte. Seneka je, na koncu, veliki moralist i kaže da svaki
zločin mora biti kažnjen, ako društvo želi krenuti ozdravljenju.
Edipov završni monolog izravna je politička poruka onima koji su
vladali strahom. Razlika s našom stvarnošću očitava se na žalost u
tome, da nismo u stanju prihvatiti konzekvence kazne.
Ivica
Buljan |