Miroslav Krleža: GOSPODA GLEMBAJEVI  

Tomislav Čadež, Globus, 19. 12. 2001 PRONICAVO SCENSKO PREDOČENJE

Dvije premijerne izvedbe Krležinih drama, ''Gospode Glembajevih'' i ''U agoniji'', u režiji moskovskoga glumca i redatelja Aleksandra Anurova, zanimljiv su i važan kazališni događaj.
To su režijski vrlo sofisticirane, osmišljene i, osobito glumački, dojmljive predstave.

Prije svega, mislim da je Anurov uočio onaj fini Krležin sociobiološki lajtmotiv, s kojim gleda na ljude kao na majmune, na sisavce, čiji su međusobni sukobi – sukobi gena, koje remeti, i čini tragičnim, upravo svijest, kultura. Krleža usvojim najboljim literarnim, osobito dramskim, djelima, poput ''Kraljeva'', ''Gospode Glembajevih'', ''U agoniji'', ''Adama i Eve'', nije vulgarni dijalektičar, nego talentiran pisac koji zna dramski uobličiti najfinije mehanizme što pokreću ljudske osjećaje i reakcije. Anurov je to vrlo pronicavo scenski predočio.
Pokazao je, za naše standarde gotovo nedostižnu, vještinu rada  s glumcem, stilsku ujednačenost i smislenost glume. Svaki pokret, intonacija, korak, svjesno su odabrani, tako da se uklope u pomno, u cjelini, zamišljeni ton i tijek predstave. Glumci igraju prigušeni nevidljivim oklopom redateljskih uputa, koje im, i kad ih slijede polovično, bez osobitog uvjerenja – pogotovo u slabije napisanim i postavljenim scenama – daju profesionalnu sigurnost. Istodobno, Anurov ostavlja glumcima dovoljno prostora da igraju po vlastitoj navici i stilistici.'' (...) Scenografija Viktora Kharitonenka i kostimi Marije Žarak podvlače perverznu, umjetnu atmosferu komada: glumci se kreću između bijelih, neoklasicističkih, warholovski kičastih stupova, i u vampirski elegantnim odijelima.

Zlatko Vidačković, Vijenac, 27. 12. 2001.  NIZ RADIKALNIH RJEŠENJA

U cjelini, redatelj je u ovoj predstavi posegnuo za nizom radikalnih rješenja koja su u potpunosti promije­nila Krležinu dramu. No, najveći problem nisu ni dra­stična rezanja ni scenska rješenja koja se često razilaze sa smislom teksta, nego činjenica da su u Anurovljevoj verziji Gospoda Glembajevi daleko lošije i dosadnije djelo od predloška. Nakon ovakve predstave gledatelj osjeti snažnu želju da posegne za sjajnim Vrdoljakovim filmom Glembajevi, koji je, iako popularniji u publike, osobito ljubitelja kazališta, nego u filmske kritike, jedna od najboljih ekranizacija hrvatskoga dramskog teksta u povijesti hrvatskog filma, ili pak za samom knjigom koja pruža daleko veći umjetnički užitak (a upravo su ponovno izdane drame i proza Glembajevi.

Anatolij Kudrjavcev, Slobodna Dalmacija, 16. 12. 2001. NOKAUTIRANI KRLEŽA

Ako splitskomu HNK treba priznati zaslugu u vezi s jubilarnom krležijanskom proslavom, ipak je više nego čudno da se njegovo djelo izvodi na takav razbijački način, koji gotovo nimalo ne pridonosi ni teatru ni Krleži. Dapače, Krleža će se, valjda, zbog svega toga nekoliko puta okrenuti u svojemu grobu.

Dubravka Vrgoč, Vjesnik, 16. 12. 2001.POGLED U GLEMBAJEVSKE TJESKOBE

Kultnom dramskom tekstu, zasićenom brojnim interpreta­cijama, od kojih su mnoge nudile gotovo mitske slike gra­đanskog propadanja u nas, ste­reotipe glembajevštine i dekandentog obiteljskog posrtanja, Anurov je nastojao pri­pisati drugačiji predznak. Želio je tjeskobni dramski trokut - neriješene odnose između oca, sina i fatalne barunice Castelli, opterećene traumatičnim sje­nama prošlosti i neurotičnom sadašnjosću, predstaviti u ot­klonu, tragajući za arhetipskim ishodištima glembajevskih gri­jehova i glembajevskih poka­janja. Stoga je ispovijedi Krležinih junaka, tu bujicu riječi kroz koju se likovi opravdavaju pred Drugim i pred sobom, tu retori­ku pomoću koje tragaju za skloništem u klaustrofobičnom prostoru stvarnih i fiktivnih zločina pokušao, ponegdje prilično naprasno i s dvojbenim efektom, prevesti u univerzal­ne prizore ogoljele ljudske eg­zistencije, suočene nakon sve­ga izgovorenog s ništavilom i onom krajnjom nemogućnošću izlaza.

Vlatko Perković, Hrvatsko slovo, 21. 12. 2001. HOMMAGE SUDBINI GLEMBAJEVIH

Ruski redatelj Aleksandar Anurov i scenograf Victor Kharitonenko pristupili su Glembajevima neopterećeni školskim, sadržajno-sociološkim značajkama kojima je to stožerno dramsko djelo Miroslava Krleže obavito dobrih sedamdeset godina. Iz temeljnoga refleksa istraživanja samoga fenomena teatarske igre "kazališne škole" pedagoga i redatelja Anatolija Vasiljeva, njegov učenik Anurov žanrovsku situiranost djela, njegov realizam ibsenovske provenijencije ne drži obveznim određenjem scenske realizacije. Anurova znatno više zanima samo korištenje teksta kao materijala za tvorbu (autonomnoga) kazališnog iskaza o Glembajevima i Glembajevima M. Krleže. Njega ponajprije zanima "kazališna igra" na dotičnu temu. I s tog polazišta, s te subjektivizacije djela, svođenja djela na fenomenološki poticaj kazalištu, Anurov se neizostavno odmiče od odrednica djela, posebno od zbiljnosti njegova realističkoga događanja i utječe nekoj snoviđenoj. na trenutke nadrealističkoj. projekciji mnoštva slika. 

A one svojom ritualnošču i raskošnom kostimografijom Marije Žarak snivaču nude ugodu zabave i izazivaju estetsku sjetu na vanjske ljepote življenja nekih bivših ljudi. Ali i zanimanje prema zamkama života kojima su bili zaskočeni, njihovim nervozama, patnjama...

ČEDO MARTINIĆ KAO LEONE: KREACIJA ISTINSKOG PRVAKA

No, splitska predstava uza sva proturječja, uz spominjane razloge zbog kojih je valja pozdraviti, nudi još jedan ozbiljan razlog koji priziva njezino gledanje. To je kreacija dramske osobe Leona Ante Čede Martinića. Taj vrsni glumac obdaren rijetkom ortoepijom, ljepotom tona i dojmljivošću osobnosti iznalazio je iz situacije u situaciju mnoštvo još neiskazanih sniislova Leonovih stanja i njegovih (Leonovih umjetničkih) nastojanja da jezikom artikulira neke svoje čudne i lucidne nasludbe. Bio je to veličanstveni kozer koji je "u stanju radi jedne duhovite kombinacije upropastiti sve svoje dugogodišnje napore..."

Martinićev Leone se čitavo vrijeme predstave branio, što je dosad bilo neviđeno, ali svakako na tragu spomenute redateljeve sućuti prema Glembajevima, raznoraznim ludiranjem od provale onog oporo-glembajevskog u njemu, a onda skrhano i bolno zaranjao u očaj svoje osame i miris Beatrix, žene pokojnog brata Ivana, u isto vrijeme želeći da prodre do njezine dragosti usprkos dominikanskom oklopu na njoj i da ga taj oklop spriječi da ostvari tu svoju (incestuoznu?) želju, koja je možda u njemu poigravala i kao zamjena za čežnju prema neprežaljenoj majci. Bila je to kreacija istinskog prvaka. Kreacija koju je valjalo vidjeti.

Vlatko Perković, Hrvatsko slovo, 21. 12. 2001.