Ilija Zovko: OPROSTI STIPE press clipping  

MALA FEŠTA DOBRE GLUME NA TRAGU RAOSOVE POETIKE
’’Oprosti Stipe’’ dramski je prvijenac imotskoga glumca Ilije Zovka, od 1992. stalnog člana Drame HNK Split. (…) Tekst je pisan u formi monološkog iskaza, na tragu Raosovih pripovijedaka, i predstavlja sjajnu studiju o jednom tužnom i promašenom životu. Postupak kojim Ilija Zovko gradi svoju monodramu je retrospektivan, a scenska igra temelji se na asocijaciji koja potiče vremenski razlomljeno sjećanje. (…) Stoga je i čitava predstava osmišljena kroz formu iskaza pred imaginarnim sudom, nešto poput Raosove pripovijetke ‘’Zbog promašaja me osudite’’ iz njegove zbirke ‘’Gastarbajteri’’.
Slaven Relja, Jutarnji list, 03. 03. 2002.

POTRESNA ČOVJEČNOST
Ono o čemu Ilija Zovko zbori u svojoj prvoj dramskoj dosjetki iznenađuje naročitošću svjetonazornosti i etičke zagledanosti. Nove, pojednostavljene prilike Scene 55 splitskoga HNK dodatno pomažu tom konceptu reduciranosti, pa prave vrijednosti izlaze na površinu i blistaju u polutami.

Monodramom Oprosti Stipe Ilija Zovko je, ovaj put i kao pisac, krenuo čudnom, gotovo neprohodnom stazom kako bi se, diskretno, popeo na usamljeni brežuljak odakle se naziru sjene nekoga nevidljiva i nepoznata svijeta. Naime, ono o čemu Ilija Zovko zbori u svojoj prvoj (a on tvrdi i zadnjoj) dramskoj dosjetki iznenađuje naročitošću svjetonazornosti i etičke zagledanosti. Premda se radi o govoru i o mentalitetu, što već doslovce legendarno bivaju prognana u područja zadirkivačkoga i podsmješljivoga, u ovom slučaju oni poprimaju neočekivanu ljudsku nježnost, nalik dubokoj psihološkoj rafiniranosti, odnosno altruističnosti i dobroti. Kao da Zovko primjenjuje nekakvu javnosti nepoznatu, posve zametnutu optiku, nalazeći uzgred bezbroj osmišljenih i rado prihvatljivih argumenata. Ponuđeni ljubavni trokut, izložen napastima raznih nedoumica, neodlučnosti, inertnosti, a zatim i iznenadne podlosti, koja su osuđena na doživotnu grižnju savjesti, u autorovu sustavu postupno se razvija u potresnu čovječnost koja daleko premašuje sve granice elementarnoga.
Zovko je u tom svijetu otkrio onu prešućenu, valjda i zametnutu dimenziju koja tješi svojom ljepotom. Uzgred, njegov monolog ni na trenutak ne gubi na dramatičnom intenzitetu. Dapače, ostvaruje se nekakva neobična tenzija koja hita prema tragičnom kraju sve moćnije, poprimajući ugođaj pomirenosti sa sudbinom i navlačeći obrazinu ispovijedi. Riječ je o tekstu iznimno bogatom motivima, čija se diskretna duhovitost uvjerljivo i izražajno združuje s prepoznatljivim životnim motivima. Iz te prividne elementarnosti zbivanja i zborenja kao da neprestance struje i dašci poetičnoga koji izazivaju neobične odjeke u začuđenom gledalištu. A istodobno se javljaju i zlobno polunasmiješeni motivi naše društvene i povijesne stvarnosti što se uključuju u aktualne grijehe.
I, dakako, ono presudno scensko događa se upravo zaslugom iznimnoga glumačkog afiniteta Ilije Zovka. On, naime, izvodi svoj vlastiti tekst onako kako dotičnomu najbolje odgovara, odnosno posve se identificira s onim što je sam napisao. To je gluma koja istodobno istražuje i dokazuje, oviseći isključivo o sebi samoj, rođenoj u okolnostima koje se ne razlikuju od onih iz kojih je nastao i sam dramski tekst. Drugim riječima, to ne bi nitko mogao izvesti bolje od Ilije Zovka, jer ovdje se naprosto zbiva slučaj u kojemu riječ i pokret potvrđuju svoju najdublju srodnost s djelom. Naročito su impresivne bezbrojne promjene stanja što se očituju u različitim vanjskim znacima i ritmičkim varijacijama.
Povremeno se javljaju i emocionalni pritisci koji prijete opasnošću nekakve već zastarjele patetičnosti. Ali čak i to uklapa se u koncept dotičnoga svijeta koji proviruje iz svojih odškrinutih prozorčića, sve nedostupnijih javnosti i oduvijek promaklih pogledu subjektivnih promatrača. Takav intenzitet glume koja glasom, pokretom i mimikom prodire u sve pore zadanoga, odnosno pažljivo i nadahnuto odabranoga, doslovce je preteško ili čak nemoguće zateći u scenskim okolnostima kojima je izložen današnji teatar u svojem ekshibicionizmu.
Čak se i redateljski postupak Milana Štrljića razborito prilagođuje iznenađenjima zatečenih okolnosti, te se bavi isključivo konkretnošću trenutačnih promjena. To je tehnika koja slijedi zakon neprestanih pomaka zornih i slušnih znakova, kako ne bi došlo do zaustavljanja i do poremećaja nalik lažima. Imponira sustavnost toga zbivanja koje ovisi isključivo o neposrednostima i namjerno se lišava svih dekorativnih pretpostavka. Nema, dakle, ni scenografije, ni kostimografije, ni glazbenih intervencija što bi pretpostavljali dodatna tumačenja. Nevjerojatna jednostavnost toga postupka omogućuje najpuniju koncentriranost na neposprednu riječ i na govor tijela. I kao da nove, neuobičajeno uredne i zorno pojednostavljene prilike Scene 55 splitskoga HNK dodatno pomažu tom konceptu reduciranosti, pa prave vrijednosti izlaze na površinu i blistaju u polutami, podsjećajući na daleke, tajanstvene pozdrave nekih modrih i crvenih jezera. Eto, dakle, predstave splitskoga HNK koja može odoljeti svim kriterijima i koja će, zacijelo, obići mnoga kazališna i slična poprišta, ostavljajući duboke tragove.
Anatolij Kudrjavcev, Slobodna Dalmacija, 03. 03. 2002.

UGODNO IZNENAĐENJE
Oprosti Stipe dobar je primjer scenske skromnosti i reduciranosti koji pogađa u bit kazališta i nedvojbeno predstava čije će se izvedbe brojiti u stotinama. Istodobno ona uspijeva zadržati kazališno dostojanstvo i odriče se jeftinih trikova u lovu na publiku. Premda se ovo nepretenciozno glumačko djelo teško uklapa u postojeći repertoar splitskoga HNK, nema dvojbe da ga čeka duga kazališna budućnost.
Splitska kazališna scena posljednjih se godina nagledala pretencioznih predstava koje su pokušavale nametnuti navodne svjetske standarde kao mjeru svih kazališnih stvari. Zato je Oprosti Stipe, monodrama Ilije Zovka praizvedena zajedno s Bošnjakovom dramom Nosi nas rijeka u sklopu kazališnoga vikenda pod zajedničkim nazivnikom Oj, Zagoro došla kao pravo, ugodno, iznenađenje za dio publike zamoren pretenzijama i konceptima.

Da se razumijemo: nije Oprosti Stipe nikakav velik, antologijski kazališni rad, nije riječ o predstavi koja će pokušavati pomaknuti kamene međaše hrvatskog kazališta, niti se Ilija Zovko, koji u svojoj drami i glumi, ponaša kao glumac-spomenik, velikan hrvatskoga glumišta. Oprosti Stipe predstava je koja točno zna svoj nepretenciozni cilj i koja ga točno pogađa, a Ilija Zovko pisac, pak, točno poznaje istog tog Zovka kao glumca i neće mu na ramena navaliti ono što Zovko glumac ne može iznijeti. Tako Oprosti Stipe postaje komunikativna životna drama o ljubavnom trokutu iz Dalmatinske zagore koji je uništio sve svoje aktere, uvjerljivo odglumljena priča što balansira na rubu patetike, ali ipak čuva svoju dinamiku i kazališno dostojanstvo. Publika, osim one koja bi u ovoj predstavi tražila nove kazališne tendencije i mijenjanje kazališnoga svijeta, ostaje zarobljena dinamikom Zovkove igre i njegovom mogućnošću da točno osjeti njezino bilo vodeći je kroz priču koja dobiva obrise napeta krimića, ne samo zato što se događa u sudnici.

Ilija Zovko glumac je monodrame, njegova igra u velikom glumačkom ansamblu najčešće je reducirana na epizodu, na efemerno, a golemo monodramsko iskustvo (Zovko pripada u domaće glumce s najviše odigranih monodrama) naučilo ga je vještini držanja publike u napetosti i onom savršenom osjećaju kako publika diše i kad treba stati, a kad požuriti u igri. Njegova gluma, koja nikad nije prošla kroz akademsko obrazovanje, nego se stvarala u bogatoj glumačkoj praksi i u kontaktu s publikom, i koja ne pleše po poznatim, sigurnim predlošcima, zadržava nešto od rudimentarne zaigranosti u kojoj i eventualni prekršaji imaju šarma.

Jasen Boko, Vijenac, 21. 03. 2002.

DRAMA U SJEĆANJU
Zovkov dramski tekst zbroj je mnogobrojnih flash backova ispisan na tragovima Raosove proze, ispovijest optuženika zagubljenog u promašenoj prošlosti. (…)
Ilija Zovko dojmljivo je predočio sva unutarnja previranja svoga lika, bez pretjeranosti i patetičnosti, glasom i gestama što priču o osamljenosti i životnim gubicima čine još uvjerljivijom.
Dubravka Vrgoč, Vjesnik, 05. 03. 2002.

MAESTRALNA RAZRADA SVIH ATRIBUCIJA
I za kraj ostavljamo kratak komentar na Zovkovu glumu. Kratak jedino stoga što se ono pravo može izraziti jednom riječju – bravo! Zovko je maestralno razradio sve atribucije koje su nužne za istinsko tumačenje svoje uloge; u grimasi nikad suviše nametljiv, u pokretu nikad razbacan ili s viškom kretnji, u glasovnoj intonaciji vazda minuciozan: s vlašću nad sugestibilitetom usmjerenom publici. (…) Pokazalo se da je u cijelosti ovladao tehnikom monodramskog teksta i da gledateljevu pozornost uvijek fokusira na ono bitno…
Siniša Vuković, Fokus, Atributi Povratka, 14. 03. 2002.

JEZIK KAO BIT DRAME
Ilija Zovko je te večeri bio umjetnik. Umjetnik jezika. Dvostruki! I kao pisac i kao glumac! Djelo je na Sceni 55 režirao njegov kolega Milan Štrijić. I učinio je naj­bolje što je mogao. Piscu je dao glumca- Glumcu je dao pisca! Publici njihovo jedinstvo! Teatar!
Čini se da je glumac Ilija Zovko morao, baš morao, u jednom sretnom (stvaralačkom) trenut­ku pripustiti do svoje glumačke zre­losti svu muku gubitnika i grizodušje nemoralnih po­stupaka snalažijivih, onih koji na štetu drugih nadigravaju okrutnost i sušnost života u kamenjaru Dalmatinske zagore. Pritom je za punoću doživljaja priče, za njezin i literarni i glu­mački i dramaturški iskaz, Zovku bilo te­meljno utjecište i iz­vorište jezik. Jezik ne književni, ne ni jezik samog kraja, već ne­ka čudna artikulacija doživljavanja i priopćavanja, odmaknuta i od jednog i od drugog idioma, ali vrlo bliska obo­ma, koji u posebnosti individualnog iskaza osobe, njegovu ritmu, naboju, poštapalicama i dramaturškoj sintak­si promišljanja, nepogrešivo i do pu­nine tvori sliku, tvori dinamiku svega onoga što se promišlja, izriče.

Vlatko Perković
, Hrvatsko slovo, 15. 03. 2002.