Ilija Zovko: OPROSTI STIPE press clipping
MALA
FEŠTA DOBRE GLUME NA TRAGU RAOSOVE POETIKE
’’Oprosti Stipe’’ dramski je prvijenac imotskoga glumca Ilije
Zovka, od 1992. stalnog člana Drame HNK Split. (…) Tekst je pisan u
formi monološkog iskaza, na tragu Raosovih pripovijedaka, i predstavlja
sjajnu studiju o jednom tužnom i promašenom životu. Postupak kojim
Ilija Zovko gradi svoju monodramu je retrospektivan, a scenska igra
temelji se na asocijaciji koja potiče vremenski razlomljeno sjećanje.
(…) Stoga je i čitava predstava osmišljena kroz formu iskaza pred
imaginarnim sudom, nešto poput Raosove pripovijetke ‘’Zbog promašaja
me osudite’’ iz njegove zbirke ‘’Gastarbajteri’’.
Slaven Relja, Jutarnji list, 03. 03. 2002.
POTRESNA
ČOVJEČNOST
Ono o čemu Ilija Zovko zbori u svojoj prvoj dramskoj dosjetki iznenađuje
naročitošću svjetonazornosti i etičke zagledanosti. Nove,
pojednostavljene prilike Scene 55 splitskoga HNK dodatno pomažu
tom konceptu reduciranosti, pa prave vrijednosti izlaze na površinu i
blistaju u polutami.
Monodramom
Oprosti Stipe Ilija Zovko je, ovaj put i kao pisac, krenuo čudnom, gotovo
neprohodnom stazom kako bi se, diskretno, popeo na usamljeni brežuljak
odakle se naziru sjene nekoga nevidljiva i nepoznata svijeta. Naime, ono o
čemu Ilija Zovko zbori u svojoj prvoj (a on tvrdi i zadnjoj) dramskoj
dosjetki iznenađuje naročitošću svjetonazornosti i etičke
zagledanosti. Premda se radi o govoru i o mentalitetu, što već doslovce
legendarno bivaju prognana u područja zadirkivačkoga i podsmješljivoga,
u ovom slučaju oni poprimaju neočekivanu ljudsku nježnost, nalik
dubokoj psihološkoj rafiniranosti, odnosno altruističnosti i dobroti.
Kao da Zovko primjenjuje nekakvu javnosti nepoznatu, posve zametnutu
optiku, nalazeći uzgred bezbroj osmišljenih i rado prihvatljivih
argumenata. Ponuđeni ljubavni trokut, izložen napastima raznih
nedoumica, neodlučnosti, inertnosti, a zatim i iznenadne podlosti, koja
su osuđena na doživotnu grižnju savjesti, u autorovu sustavu postupno
se razvija u potresnu čovječnost koja daleko premašuje sve granice
elementarnoga.
Zovko je u tom svijetu otkrio onu prešućenu, valjda i zametnutu
dimenziju koja tješi svojom ljepotom. Uzgred, njegov monolog ni na
trenutak ne gubi na dramatičnom intenzitetu. Dapače, ostvaruje se
nekakva neobična tenzija koja hita prema tragičnom kraju sve moćnije,
poprimajući ugođaj pomirenosti sa sudbinom i navlačeći obrazinu
ispovijedi. Riječ je o tekstu iznimno bogatom motivima, čija se
diskretna duhovitost uvjerljivo i izražajno združuje s prepoznatljivim
životnim motivima. Iz te prividne elementarnosti zbivanja i zborenja kao
da neprestance struje i dašci poetičnoga koji izazivaju neobične odjeke
u začuđenom gledalištu. A istodobno se javljaju i zlobno polunasmiješeni
motivi naše društvene i povijesne stvarnosti što se uključuju u
aktualne grijehe.
I, dakako, ono presudno scensko događa se upravo zaslugom iznimnoga glumačkog
afiniteta Ilije Zovka. On, naime, izvodi svoj vlastiti tekst onako kako
dotičnomu najbolje odgovara, odnosno posve se identificira s onim što je
sam napisao. To je gluma koja istodobno istražuje i dokazuje, oviseći
isključivo o sebi samoj, rođenoj u okolnostima koje se ne razlikuju od
onih iz kojih je nastao i sam dramski tekst. Drugim riječima, to ne bi
nitko mogao izvesti bolje od Ilije Zovka, jer ovdje se naprosto zbiva slučaj
u kojemu riječ i pokret potvrđuju svoju najdublju srodnost s djelom.
Naročito su impresivne bezbrojne promjene stanja što se očituju u različitim
vanjskim znacima i ritmičkim varijacijama.
Povremeno se javljaju i emocionalni pritisci koji prijete opasnošću
nekakve već zastarjele patetičnosti. Ali čak i to uklapa se u koncept
dotičnoga svijeta koji proviruje iz svojih odškrinutih prozorčića, sve
nedostupnijih javnosti i oduvijek promaklih pogledu subjektivnih promatrača.
Takav intenzitet glume koja glasom, pokretom i mimikom prodire u sve pore
zadanoga, odnosno pažljivo i nadahnuto odabranoga, doslovce je preteško
ili čak nemoguće zateći u scenskim okolnostima kojima je izložen današnji
teatar u svojem ekshibicionizmu.
Čak se i redateljski postupak Milana Štrljića razborito prilagođuje
iznenađenjima zatečenih okolnosti, te se bavi isključivo konkretnošću
trenutačnih promjena. To je tehnika koja slijedi zakon neprestanih pomaka
zornih i slušnih znakova, kako ne bi došlo do zaustavljanja i do poremećaja
nalik lažima. Imponira sustavnost toga zbivanja koje ovisi isključivo o
neposrednostima i namjerno se lišava svih dekorativnih pretpostavka.
Nema, dakle, ni scenografije, ni kostimografije, ni glazbenih intervencija
što bi pretpostavljali dodatna tumačenja. Nevjerojatna jednostavnost
toga postupka omogućuje najpuniju koncentriranost na neposprednu riječ i
na govor tijela. I kao da nove, neuobičajeno uredne i zorno
pojednostavljene prilike Scene 55 splitskoga HNK dodatno pomažu tom
konceptu reduciranosti, pa prave vrijednosti izlaze na površinu i
blistaju u polutami, podsjećajući na daleke, tajanstvene pozdrave nekih
modrih i crvenih jezera. Eto, dakle, predstave splitskoga HNK koja može
odoljeti svim kriterijima i koja će, zacijelo, obići mnoga kazališna i
slična poprišta, ostavljajući duboke tragove.
Anatolij Kudrjavcev, Slobodna Dalmacija, 03. 03. 2002.
UGODNO
IZNENAĐENJE
Oprosti Stipe dobar je primjer scenske
skromnosti i reduciranosti koji pogađa u bit kazališta i nedvojbeno
predstava čije će se izvedbe brojiti u stotinama. Istodobno ona uspijeva zadržati kazališno
dostojanstvo i odriče se jeftinih trikova u lovu na publiku. Premda se
ovo nepretenciozno glumačko djelo teško uklapa u postojeći repertoar
splitskoga HNK, nema dvojbe da ga čeka duga kazališna budućnost.
Splitska kazališna
scena posljednjih se godina nagledala pretencioznih predstava koje su pokušavale
nametnuti navodne svjetske standarde kao mjeru svih kazališnih
stvari. Zato je Oprosti Stipe, monodrama Ilije Zovka praizvedena
zajedno s Bošnjakovom dramom Nosi nas rijeka u sklopu kazališnoga
vikenda pod zajedničkim nazivnikom Oj, Zagoro došla kao pravo,
ugodno, iznenađenje za dio publike zamoren pretenzijama i konceptima.
Da se razumijemo:
nije Oprosti Stipe nikakav velik, antologijski kazališni rad, nije
riječ o predstavi koja će pokušavati pomaknuti kamene međaše
hrvatskog kazališta, niti se Ilija Zovko, koji u svojoj drami i glumi,
ponaša kao glumac-spomenik, velikan hrvatskoga glumišta. Oprosti
Stipe predstava je koja točno zna svoj nepretenciozni cilj i koja ga
točno pogađa, a Ilija Zovko pisac, pak, točno poznaje istog tog Zovka
kao glumca i neće mu na ramena navaliti ono što Zovko glumac ne može
iznijeti. Tako Oprosti Stipe postaje komunikativna životna drama o
ljubavnom trokutu iz Dalmatinske zagore koji je uništio sve svoje aktere,
uvjerljivo odglumljena priča što balansira na rubu patetike, ali ipak čuva
svoju dinamiku i kazališno dostojanstvo. Publika, osim one koja bi u ovoj
predstavi tražila nove kazališne tendencije i mijenjanje kazališnoga
svijeta, ostaje zarobljena dinamikom Zovkove igre i njegovom mogućnošću
da točno osjeti njezino bilo vodeći je kroz priču koja dobiva obrise
napeta krimića, ne samo zato što se događa u sudnici.
Ilija Zovko glumac je monodrame, njegova igra u velikom glumačkom
ansamblu najčešće je reducirana na epizodu, na efemerno, a golemo
monodramsko iskustvo (Zovko pripada u domaće glumce s najviše odigranih
monodrama) naučilo ga je vještini držanja publike u napetosti i onom
savršenom osjećaju kako publika diše i kad treba stati, a kad požuriti
u igri. Njegova gluma, koja nikad nije prošla kroz akademsko obrazovanje,
nego se stvarala u bogatoj glumačkoj praksi i u kontaktu s publikom, i
koja ne pleše po poznatim, sigurnim predlošcima, zadržava nešto od
rudimentarne zaigranosti u kojoj i eventualni prekršaji imaju šarma.
Jasen Boko, Vijenac, 21. 03.
2002.
DRAMA
U SJEĆANJU
Zovkov dramski
tekst zbroj je mnogobrojnih flash backova ispisan na tragovima
Raosove proze, ispovijest optuženika zagubljenog u promašenoj prošlosti.
(…)
Ilija Zovko dojmljivo je predočio sva unutarnja previranja svoga lika,
bez pretjeranosti i patetičnosti, glasom i gestama što priču o
osamljenosti i životnim gubicima čine još uvjerljivijom.
Dubravka Vrgoč, Vjesnik, 05. 03. 2002.
MAESTRALNA RAZRADA SVIH ATRIBUCIJA
I za kraj ostavljamo kratak komentar na Zovkovu glumu. Kratak jedino stoga
što se ono pravo može izraziti jednom riječju – bravo! Zovko je
maestralno razradio sve atribucije koje su nužne za istinsko tumačenje
svoje uloge; u grimasi nikad suviše nametljiv, u pokretu nikad razbacan
ili s viškom kretnji, u glasovnoj intonaciji vazda minuciozan: s vlašću
nad sugestibilitetom usmjerenom publici. (…) Pokazalo se da je u
cijelosti ovladao tehnikom monodramskog teksta i da gledateljevu pozornost
uvijek fokusira na ono bitno…
Siniša Vuković, Fokus, Atributi Povratka, 14. 03. 2002.
JEZIK
KAO BIT DRAME
Ilija
Zovko je te večeri bio umjetnik. Umjetnik jezika. Dvostruki! I kao pisac
i kao glumac!
Djelo
je na Sceni 55 režirao njegov kolega Milan Štrijić. I učinio je
najbolje što je mogao. Piscu je dao glumca- Glumcu je dao pisca!
Publici njihovo jedinstvo! Teatar!
Čini se da je glumac Ilija Zovko morao, baš morao, u jednom
sretnom (stvaralačkom) trenutku pripustiti do svoje glumačke
zrelosti svu muku gubitnika i grizodušje nemoralnih postupaka snalažijivih,
onih koji na štetu drugih nadigravaju okrutnost i sušnost života u
kamenjaru Dalmatinske zagore. Pritom je za punoću doživljaja priče, za
njezin i literarni i glumački i dramaturški iskaz, Zovku bilo
temeljno utjecište i izvorište jezik. Jezik ne književni, ne ni
jezik samog kraja, već neka čudna artikulacija doživljavanja i priopćavanja,
odmaknuta i od jednog i od drugog idioma, ali vrlo bliska oboma, koji u
posebnosti individualnog iskaza osobe, njegovu ritmu, naboju, poštapalicama
i dramaturškoj sintaksi promišljanja, nepogrešivo i do punine tvori
sliku, tvori dinamiku svega onoga što se promišlja, izriče.
Vlatko Perković,
Hrvatsko slovo, 15. 03. 2002.
|