ožujak 2002

NENNI DELMESTRE O NOVOJ PREMIJERI: SLOJ ISPOD IZGOVORENOG

Posao je jako složen jer je Rijeka drama o skrivanju; pokušavamo slijediti unutarnju radnju, sloj ispod izgovorenog, jer je istina svakog lika u onome što on prikriva. Komad jest drama mentaliteta naše Zagore, ali viđena na nov način - premda je duhovita, oslobođena je klišeja o vlajima koji uobičajeno idu uz djelo koje se izvodi na vlaškom dijalektu. Elvis izvanredno prepoznaje unutarnje i podsvjesno u svakom karakteru, a tekst odjednom biva duhovit ondje gdje najmanje očekujemo, kao što se to događalo i u Ocu.
Iz razgovora s Jasminom Parić u Slobodnoj Dalmaciji, 23. 02. 2002.

ELVIS BOŠNJAK: NOSI NAS RIJEKA

Napisao sam dramu o ljudima koji se bave sutrašnjicom. U kraju o kojem pišem, ljudi uglavnom žive tako da puno rade, kako bi "sutra" imali što jesti. Svinje su najtipičnije za dalmatinsku zagoru i zato se sva četiri čina likovi bave svinjama, a između tih banalnih radnji zbivaju se stvari koje su ispod, koje ih grizu. Kad bi smo na sceni pričali o vinu zato da  pričamo o vinu, tu nikakve drame ne bi bilo. Ali, kad Mladen dolazi zaprositi Jerkovu sestru, a Jerko se tome protivi, taj sukob ide preko razgovora o vinu. Ne ide direktno, jer direktni se razgovori o tako intimnim stvarima zaobilaze. 

Riječ je o jako bliskim ljudima koji su, kao u svakoj obitelji, uspostavili neke temeljne i stalno prisutne odnose - bez obzira što radili ili o čemu razgovarali. Za razliku od odnosa zasnovanih na događanjima, ovdje su odnosi negdje ispod zbivanja. Elementarni odnosi među tim licima utječu na sve, na to kako će rezati meso, kako će govoriti o vinu, kako će kupovati svinje, na baš sve...

PRAIZVEDBA U HNK SPLIT - ILIJA ZOVKO: OPROSTI STIPE

Pisan u formi monološkog iskaza, na tragu Raosove pripovjedne proze, ovaj prvijenac Ilije Zovka sjajna je studija jednog tužnog, osamljenog života  koji svoju tugu nosi kao zadanost, nosi je bez krika, ustrajno, predano; života koji se sretno osmjehnuo i ostvario samo u jednom trenutku, kroz nekoliko nemušto izmijenjenih rečenica s voljenom ženom. I taj trenutak ostat će živa slika za cijeli život.
Postupak kojim Zovko gradi svoju monodramu je retrospektivan, a temelji se na asocijaciji koja potiče vremenski razlomljeno sjećanje. Međutim, protokom scenskog vremena slaže se slika života precizno poput puzzlea. A ta slika je čista, dirljiva melodrama.