Omiljena kao izrazito romantična opera tipično južnjačke melodike, Lucia di Lamermoor poznata je prije svega po velikom koloraturnom opsegu naslovne uloge kao i po čuvenom sekstetu koji spaja šest solista raznorodnih misli i osjećaja u veličanstvenu glazbenu cjelinu neobične melodičke ljepote. No, Dolenčićeva režija kani prodrijeti do onih slojeva Lucije koji od nje ne rade "ugodnu  poludosadnu cirkusariju" već tragaju za silovitim glazbenim kazalištem. Uporište za takav pristup u strukturi je Donizettijeva glazbenog sloga, jednako kao i u pozadinskim slojevima Scottove priče što proviruju iz libreta. Riješiti se naslaga nepotrebnih konvencija, ali ostati u neprekidnom dijalogu s onim što se naziva klasičnom operom, jedan je od najizglednijih načina da se pred nama uopće otvori taj romantični svijet u svoj svojoj punoći.

Being popular as a romantic opera with typical southern melodic elements, Lucia di Lamermoor is noted for a coloratura of the title role and a famous sextet joining six soloists of diverse thoughts and feelings into a magnificent musical unity of exceptional melodic beauty. In his direction Dolenčić intends to break through to the layers of Lucia which will not make it a “sweet and boring fuss”, but are in a pursuit of a violent musical theatre. Such approach rests upon the structure of Donizetti’s music, as well as on the background layers of Scott’s story emerging from the libretto. One of the most promising ways to make that romantic world fully open to us is to get rid of superfluous conventions, yet remain in a continuous dialogue with what is called a classical opera.