Nina Mitrović
KAD SE MI MRTVI POKOLJEMO
Redatelj: Tomislav Pavković

Parafrazom naslova Ibsenove drame Kad se mi mrtvi probudimo mlada i često izvođena spisateljica Nina Mitrović gradi crnu komediju satkanu od sličica naše stvarnosti koje na prizorištu groblja dobivaju nove dimenzije. Galerija zanimljivih likova "s onoga svijeta" dočekuje svoje bližnje koji su skončali svoje trajanje u ovoj našoj stvarnosti, ali ni ondje ne nalaze mira. Opterećeni bremenom neraščišćenih računa, ljubavi, ljubomore, zavisti, mržnje, ostvarenih i neostvarenih želja, kao i svega onoga o čemu svakodnevno čitamo u dnevnome tisku, oni nastavljaju egzistenciju u vječitom kolopletu mučne nemogućnosti, ali i neprekinutog zajedništva. "Živopisni" karakteri još živopisnijega jezika "oživjet će" u predstavi koja nastavlja dramaturgiju Svečane večere u pogrebnom poduzeću Ive Brešana, a idejom asocira i na Sartreovu Iza zatvorenih vrata. Metafora hrvatske suvremene zbilje, "Kad se mi mrtvi pokoljemo“ može nas zabaviti, ali i ostaviti upitanima nad samima sobom ovdje i sada.
 

Redatelj TOMISLAV PAVKOVIĆ

Scenograf OZREN BAKOTIĆ

Kostimografkinja MARIJA MACA ŽARAK

Oblikovanje svjetla  SRĐAN BARBARIĆ
Oblikovanje zvuka  DAMIR PUNDA
Jezična adaptacija JAGODA GRANIĆ

Izbor glazbe TOMISLAV PAVKOVIĆ

Uloge:

Željko (1948 - 2003), grobar, Hrvat ILIJA ZOVKO

Darko (1973 – 1991), Željkov sin, Hrvat VICKO BILANDŽIĆ

Jela (1953 – 1991), žrtva vlastite familije, Hrvatica DIJANA VIDUŠIN

Luka (1943 – 1991), gastarbajter, Hrvats MIJO JURIŠIĆ

Fazo (1965 – 2003), izbjeglica, Musliman JOSIP ZOVKO

Jasmina (1967 – 2003), Fazina žena, Muslimanka SNJEŽANA SINOVČIĆ ŠIŠKOV

Brko, Fazin susjed i vlasnik parkinga, Hrvat MILAN ZDRAVKOVIĆ

Mira, Brkina bivša žena i sustanarka, Hrvatica SILVANA STANIĆ

Vera, izbjeglica, Hrvatica JASNA BILUŠIĆ

Tuba (1952 – 2003), general i privatni poduzetnik, Hrvat ALEKSANDAR CVJETKOVIĆ

Robi, student i šljaker, Hrvat MARIN TUDOR

Tina, vlasnica stana i kristala, Hrvatica TAJANA JOVANOVIĆ

Ivo, sposoban čovjek, trgovac, Hrvat ZDESLAV ČOTIĆ

Stevo (1951 – 1992), Jelin muž, Srbin NENAD SRDELIĆ

Mićo (1946 – 1991), gastarbajter, Hrvat TRPIMIR JURKIĆ
 

RAJA BEZ RAJA
Nina Mitrović

U svijetu se promiče tolerancija, vlada demokracija, zabranjuju se rasističke i nacionalističke izjave, ali po kućama, sakriveni iza debelih zidova, ljudi šapuću. Pa popiju koju pa zapjevaju. Pa popiju cijelu bocu i više se ne suzdržavaju. Više ne šapuću. Govore što im je na umu. Demokracija, sloboda govora. Uvrede padaju na sve strane. Pa neko izvuče nož. Ili bombu. To ovisi o stanju u kućnom arsenalu. I onda se prolije krv.

I tako u krug. I onda čovjek stane i zapita se koji je smisao svega toga. Koji je smisao da navališ na svog susjeda jer nije iz tvog kraja, jer mu je mama ko zna koje godine živjela preko granice i jer mu se sestra krstila u nekoj drugoj u crkvi, u crkvi koju tvoja vjera ne podržava. A zar nismo svi od istoga Boga nastali? I zar nam nije taj isti Bog rekao da budemo dobri jedni prema drugima? Možda je rekao, al kad čovjek popije, radije se hvata pištolja nego Biblije.

A Biblija, ona nam dobro dođe na sprovodima. I upravo na jednom groblju se događa ova drama. Ona počinje s mrtvima i završava s istima. Jer mrtvi nam ne daju da zaboravimo. Ovo je komad o ljudima različite vjere i nacionalnosti, o ljudima koji su mislili da su različiti, a nisu do trena smrti shvatili da smo svi ispod kože isti - krvavi.

Kad se čovjeku oduzmu sva njegova prava, kada ga se ponizi, kada mu se život svede na puko preživljavanje, e taj čovjek je onda spreman na sve. Jer taj čovjek nema što izgubiti. I to ga čini nepredvidljivim. I opasanim. Ali nije smisao takvoga čovjeka osuditi, već se treba zapitati kako je moguće da se ljudsko biće nađe u situaciji koja mu ne ostavlja izbora. Kako je moguće da gradovima i selima slobodne zemlje još uvijek vladaju bijes i mržnja? I najglasnija je melodija rafalna paljba.

Rat ne završava danom mira, on završava mnogo kasnije i o tome govori ova drama. Ona govori o sjemenu mržnje, o besmislenosti iste koja nam usmjerava živote u smjeru tragedije. Šest takvih tragedija čine komad Kad se mi mrtvi pokoljemo. Šest takvih tragedija samo su isječak naše stvarnosti. I tu stvarnost treba mijenjati. A to neće biti moguće dok ne shvatimo da je ljepota svijeta u njegovoj različitosti
 

POVIJEST KAO MUČITELJICA ŽIVOTA

Tomislav Pavković   

Za put po boljim vodama će sada
mog duha čamac jedra razapeti,
ostavljajući ono more jada,

i o drugome carstvu ja ću pjeti,
gdje ljudska duša čistiti se stane
i vrijednom biva k nebu da poleti.

 Dante, Božanstvena komedija, Čistilište, I, 1-6

 

Aktualni trenutak Hrvatske obilježen je prvenstveno odnosom prema formiranju vlastite povijesti i posljedica je Domovinskog rata kao njegovog najistaknutijeg, najznačajnijeg događaja. Formiranje odnosa prema vlastitoj povijesti iznimno je bitan proces koji nacionalnom biću, identitetu jedne zajednice daje pravo da se postavi prema drugima (Drugima), ali i da sebe može pogledati u ogledalo. Odredimo li se prema vlastitim grijesima iz bliže i dalje prošlosti, istaknemo li i adekvatno obilježimo najznačajnije datume i najznačajnije njene aktere, možemo se početi svrstavati u red nacija koje svoju povijest prestaju živjeti - povijest u smislu opterećenja koje ne dozvoljava naprijed, povijest koja je teret i mjerilo (pr)ocijenjivanja cijele nacije - i otvoriti novu stranicu ispunjenu dijalogom, tolerancijom i uvažavanjem. Riječju, postavimo li stvari na svoje mjesto, samo tako možemo naprijed. Štogod i gdjegod to “naprijed” bilo.

A ovo "postavljanje stvari na svoje mjesto" može biti žučno u svojoj argumentaciji, mučno po svojoj tematici, otrežnjujuće u svojoj britkosti. Tekst Nine Mitrović Kad se mi mrtvi pokoljemo bavi se upravo ovim značenjskim sklopom, središte iz kojeg se grana motivska struktura komada je Domovinski rat koji, poput svakog rata, iz čovjeka izvlači ono najiskonskije, najogoljenije, ističući tako crno-bijele odnose koji u njemu prevladavaju. No, autorica u tu potencijalnu jasnoću odnosa redovito uvodi motiv koji crnom daje priliku da bude manje crn i da tako bijelome naruši njegovu čistoću i nevinost. I uvijek ta prigoda ostane neiskorištena, crn postaje još crnji, bijeli se izdiže na razinu mučenika. A sivoća, sivilo, njihova kombinacija, ostaje tu kao stalno okruženje.
Kad se mi mrtvi pokoljemo je tekst koji dijalogizira sa poviješću i koji tu povijest želi promatrati na kritičan, direktan, propitujući način. On je ujedno i jedan "osvrni se gnjevno" krik generacije koja u ratu nije sudjelovala, ali kojoj je rat na nepovratan način trasirao stasanje u svijet, generacije koja je svoj bunt kanalizirala kroz borbu protiv svake vrste isključivosti. Tu je riječ o nacionalnosti koja isključuje nacionalizam. O domoljublju koje ne zaziva oružje. O državotvornosti koja ne polaže pravo na tuđe.

Nina Mitrović olovkom se služi kao oružjem koje udara u meso, u krv, u srce, u oko, pa je po direktnosti jezika i tematike njen stil blizak komadima in your face dramaturgije kod kojih bezobzirnost iskaza koketira sa direktnom provokacijom gledateljevog moralnog integriteta. No, za razliku od europskih komada tog tipa koji tematiku najčešće crpe iz seksualne i socijalne sfere subjekata zapadnoeuropskih društva, ovaj tekst za svoje referentno polje ima povijest, pa kod nas taj udarac u lice - autoričina je teza - uvijek podrazumijeva i neko oružje u ruci. Nadalje, Kad se mi mrtvi pokoljemo je crnohumorna drama, ali ono što je razlikuje od ostalih komada ove žanrovske odrednice je kvaliteta, ton njenog crnila i sukladno tome, težina drame s druge strane. Naime, davši mogućnost mrtvima da progovore i odredivši dramaturgiju komada naizmjeničnim smjenjivanjem scena iz života sa scenama iz zagroblja, Nina Mitrović otvara prigodu mrtvima da započnu jednu novu vrstu egzistencije, da se u njoj postave prema vlastitoj smrti, da komentiraju tuđe smrti, da nastave život kao mrtvaci i tako dođu do spoznaja koje bi im, da su ih ranije mogli znati, vjerojatno spasile život, ali i učinile lošijim ljudima. Većina je ovih mrtvaca stradala zbog povrijeđenog morala i nemogućnosti snalaženja u situacijama u kojima znanje, poštenje ili dobrota više nisu mjerila moralnosti, nego puka fraza u ustima pobirača vrhnja iz zdjele muka suvremenog hrvatskog svatkovića. Snaći ili ne snaći se od devedesetih naovamo gotovo da postaje pitanje života i smrti. A suvremeni je Pomet navukao neko čudno odijelo.

Za većinu je likova ove drame život bio obilježen teškim socijalnim, privatnim ili egzistencijalnim problemima, a njihove su smrti krvave, brutalne, bezrazložne, ali ujedno i inicijalne činjenice kojima likovi svoj život nastavljaju u zagroblju. Posljednje scene iz života u kojima ih zatičemo toliko su dramski zgusnute i psihološki prenapregnute da smrt gotovo da postaje olakšanje, očekivani čin koji razrješava mučnu situaciju bivanja u svijetu kakav jest. Život kakav su živjeli antijunaci ove drame bezvrijedan je i nevrijedan življenja, a pred njima je još cijela vječnost probavljanja spoznaje da su bili samo slomljene igračke vjetrova u rukama Povijesti i da ničim nisu u njoj ostavili značajnijeg traga. Kao što Dante i voditelj mu Vergilije prolaze kroz devet krugova kršćanskog Pakla, tako i likovi ove drame prolaze kroz svoj privatni pakao i oslobođeni tereta života zatiču se u nekom metafizičkom međuprostoru, ostaju bigbrotherovski osuđeni jedni na druge, promatrajući galerije novih i novih mrtvaca koji traže svoje grobove i svoje pokojne ne bi li uz njih pronašli mir i spokoj, osluškuju vijesti iz života, svi su se oni našli u nekoj čekaonici u koju će možda, jednom, kad vrijeme sazrije, neki Godot, Dante ili netko kome se najmanje nadamo zakoračiti i reći:
 

Ko mlade biljke lišćem hvoja novih
pomlađene iz rijeka gdjeno jezde
presveti vali obnovljen isplovih,

čist i za uzlet spreman među zvijezde.

Dante, Božanstvena komedija, Čistilište, XXXIII, 142-145

A hoćemo li se dotad doista uspjeti očistiti od povijesti i hoće li nama živima ove zvijezde ostati transcendentne ili će postati stvarne na nekim novim zastavama, ovisi prvenstveno o nama samima. Povijest nisu drugi. Povijest smo mi.

 

BIOGRAFIJE

NINA MITROVIĆ Rođena 10.06.1978. u Slavonskom Brodu. Diplomirala Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2005. Član HZSU. Studira na London Film School (MA Scenarij) u Londonu. Piše drame i scenarije.
Autor je nekolicine drama koje uključuju: Komšiluk naglavačke (2002.), Kad se mi mrtvi pokoljemo (2003.), This bed is too short or just fragments (Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti) (2004.), Kolbaba i Brzojavko (2006.).
Tekstovi su joj izvođeni u Hrvatskoj, Austriji te Bosni i Hercegovini, a javno su čitani u Berlinu (Theatertreffen festival), Londonu (Soho theatre) i New Yorku (Playwright's Week festival).
Dobitnica je Zlatnog smijeha za najbolji tekst na Danima satire 2003. (za Komšiluk naglavačke) i 2005. (za Kad se mi mrtvi pokoljemo). Tekst Ovaj krevet je prekratak je izabran kao jedan od sedam tekstova Nove europske drame na Theatertreffenu 2005. u Berlinu.
Autorica je radio drama i radio dokumentaraca od kojih su neki predstavljeni na festivalima u Berlinu (Prix Europa) i Milanu (Prix Italia).
Tekstovi su joj objavljivani u časopisima, a Komšiluk naglavačke i Ovaj krevet je prekratak su objavljeni i kao knjiga.
Drame su joj prevedene na engleski, njemački i slovenski jezik.
 

TOMISLAV PAVKOVIĆ rođen je 1975. u Zagrebu gdje završava Klasičnu gimnaziju, a nakon toga studira kroatistiku, komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom studira kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a diplomska predstava U noći, adaptacija romana Ksavera Šandora Gjalskog nastala u suradnji s kazališnom družinom KUFER, gostovala je na gotovo svim hrvatskim kazališnim festivalima. Režirao je u Požegi, Osijeku, nekoliko zagrebačkih kazališta, a u splitskom HNK radi drugi put, 2005. godine postavio je Libertinca Erica-Emmanuela Schmitta. Asistent je na Odsjeku za kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

 

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)

PRESS-CLIPPING:

IZRAVNO O STVARIMA KOJE SE TIČU HRVATSKE STVARNOSTI, intervju s Tomislavom Pavkovićem, Novi list, 7. 1. 2007. (V. Božanić Serdar)

LJUDIMA NE MOŽETE ZABRANITI DA MRZE, intervju s Ninom Mitrović, Slobodna Dalmacija, 29. 12. 2006. (J. Boko)