Iz programske knjižice predstave

Razgovor Lade Kaštelan s Matejom Koležnik

Sve su obitelji nefunkcionirajuće

 

 

O glumi i glumcima...

M. K.:  Što sam starija, sve mi se više čini da je glumački poziv jedan od najtežih... 

L:K.:    A jesi li kad sama  glumila?

Onoliko koliko smo morali na Akademiji, u sklopu studija režije... morali smo proći cijeli program koji su imali i glumci... pa sam tako  na trećoj godini morala igrati Sonju....  ali nisam sada mislila na to....

Nego na svoju kantautorsku prošlost...? Ponekad  kažeš za sebe da si u biti muzičar...

Da, kad sam bila mala, bila sam kantautor, ali to se desilo kad sam imala petnaest godina i nekako nisam shvatila što me sve čeka, što to sve povuče za sobom – kad si mali, debeo, nesretan, živiš u provinciji, jedini frajer koji nešto valja ne gleda tebe – onda snimiš pjesmu i onda dođu ljudi s radija i onda počneš biti na  nedjeljnom popodnevu Ljubljane, Zagreba, Beograda, Novog Sada... Onda su  odjednom svuda naokolo tvoji plakati,  imaš koncerte, i boriš se sa strahom da se nećeš dopasti, da je to bila greška, i da će te sad provaliti...  

Ali svejedno si nastupala...

Da, da... a ta traumatska iskustva poslije budu vrlo korisna...  Pomoglo mi je,  kad sam, recimo, stajala u Subotici na omladinskom festivalu nasred scene s nagradom u ruci i zviždalo mi je pet tisuća ljudi zato što je ta nagrada išla po republičkom ključu... Znam koliko je teško izdržati sve te poglede, moraš biti  ili totalno puknut il moraš biti glupo samouvjeren ili moraš imat neku ludu ljubav ili ludo uvjerenje, da  baš tebe treba gledati u toj sekundi, ako nemaš to samouvjerenje, ako nemaš moć, taj šarm, onda je fakat teško...

U tom segmentu, u toj stalnoj izloženosti,  naime, glumački posao je jako težak.... a  na neku foru nikad nisu sami svoji majstori, svoji gazde, nego uvijek dođe taj neki frajer koji im soli pamet...

Svejedno, kao  redatelj moraš isto na neki način izaći na scenu, stati pred ansambl, pridobiti ih za sebe, osvojiti...

To je drugo, to je kontrolirana situacija, oni mene moraju slušati već i zato što sam redatelj... osim toga, malo ih je, nije to petsto ljudi, od kojih je na koncertima tristo pijanih a sto ih je zalutalo...  Zato sve što glumac prolazi na sceni mora imati emotivno i konceptualno pokriće... zato što je teško stajati na sceni i praviti se da znaš što radiš ako ne znaš....

Glumac mora biti siguran u to što radi...

Apsolutno, mora biti siguran...  A moj je posao  omogućiti atmosferu u kojoj je moguća neka emotivna radnja u kojoj se može nešto dogoditi – postaviti relevantnu atmosferu u kojoj  je neki događaj moguć – ne da ga oni samo verbaliziraju,  jer to piše, nego stvoriti atmosferu u kojoj je jasno da će se to dogoditi...  Nekako mi se sve više  čini da mi je to bitna stvar kad sjedim u dvorani, da se ne oslanjam previše na to da će likovi nešto verbalizirati, da je to dovoljno... nego fakat treba  nekako iskreirati situaciju u kojoj je ta replika logična -   i to se radi s točnim mizanscenom, fokusima, glumačkim temperaturama...

Ti jako puno, i najviše radiš s glumcima. Koliko ti je važno to postizanje zajedničkog stila?

To mi je užasno važno. Nekako mi se čini da moraju scena, kostim, svjetlo, muzika, i pogotovo tip glume, biti dio iste priče. Svi moramo raditi istu stvar, nitko ne može doći i neovisno odraditi  svoj dio posla. A glumci su najbitniji dio, temelj svih atmosfera, tako da se strahovito trudim za vrijeme proba ujednačiti tip glume, i to zna biti, u repertoarnim kazalištima, ponekad jako teško i opasno. Mogu ti reći da sam ponekad ubila veselje u glumi, i žar, jer sam ih tjerala glumiti unutar zadanog koda. Ali ponekad se desi i da svi  uđu  i onda se dogodi čudo. Ne samo da glumci budu drugačiji nego što smo ih navikli gledati, nego predstava počne govoriti nekim svojim jezikom i stvori se paralelni svijet, sa svojim ritmovima, tišinama, eksplozijama... Život na sceni iznenada postane stvaran, i onda.... onda zbilja uživam u svom poslu. Najviše od svega volim i pamtim one probe na kojima odjednom iz glumca nekako izađe neka nova, potpuno stvarna osoba, koja se drugačije smije ili hoda od glumca koji je još maloprije bio tu....

A što se tiče pristupa glumi.... čini ti se da je u Sloveniji  i drugačije nego u Hrvatskoj?

Po mom iskustvu slovenski su glumci nekako fleksibilniji u slušanju redateljske poetike... slovensko je kazalište uvijek imalo taj niz jakih i izrazitih redateljskih osobnosti... pa su tako  slovenski glumci  vjerojatno naviknuti na veći broj idiota koji traže od njih nešto što im nije blizu nego što je to u hrvatskom kazalištu. Slovenski glumci pristaju na to, to im više dođe kao dobro jutro,  da se pojavi neki čovjek koji kaže ne hoda se tako ne govori se tako hoću to i to – različiti  tipovi glume su nešto gdje su slovenski glumci brži, ali možda se to meni čini i zato što sam ja tamo domaća...

Istina je i to da - vjerojatno u skladu sa  stereotipom da smo mi Slovenci marljivi - slovenskim glumcima nije teško  nešto sto puta ponoviti...  a ovdje, nije da oni neće, bila bi laž da kažem da imam ekipu koja ne želi raditi, nijednom mi nisu rekli da neće kad sam ih stoti put vratila, ali ih to nekako malo ubija - princip rada na koji su oni navikli je ovdje malo drugačiji... Glavna razlika je u tome da su slovenski glumci brži u čitanju redateljskog koda, ali se puno teže otvaraju, moraju biti puno sigurniji, više stvari moraju imati  pokriveno prije nego što se otvore – ovdje se glumci lakše  otvaraju i imaju jača i meni  zanimljivija rješenja za  emotivna stanja svojih likova... Samo, za moj način rada,  ponekad previše pomažu publici u dvorani da shvati repliku...

Želiš reći da publika brže shvaća...

Mislim da se s godinama mijenja način  na koji se nešto prikazuje, mislim da je ovo vrijeme postalo u nekim segmentima brže, čak i gluma mora postati manje transparentna,  neke stvari moraju biti zagonetnije nego što su nekad bile...  Gluma danas mora biti brža i enigmatičnija na neku foru....

Mislim da kazalište ne bi smjelo biti rekonstrukcija građanske kulture devetnaestog stoljeća....  mislim da ono mora pratiti vrijeme – to će zvučati blasfemično, ali ja znam da  danas radiš kolekciju jesen-zima 2006, a ne kolekciju jesen-zima 1980...  jer  bez obzira na to koliko je kroj klasičan ili radiš s klasičnim materijalima, vrijeme se jednostavno očitava... Pojavni oblici  nervoze, ljubavi, bola, bijesa, jada,  moraju odgovarati vremenu, jer nekad je bilo erotično to da su žene digle suknju i da si  vidio gležanj... danas to više nije nešto... U tom segmentu mislim da treba pratiti  vrijeme, a ne u tome da pod svaku cijenu pokušavaš aktualizirati neki tekst... 

Ljudi na neki način danas puno više izdrže nego što se nekad moralo, i puno brže prihvaćaju neke stvari, ali i groznije pucamo, groznije nije prava riječ – radikalnije  pucamo... mislim da to da živimo brže znači da smo spremni u kraćem vremenu apsorbirati više informacija i podnijeti više emotivnih šokova u kraćem vremenu, ali da nas to jače razara, da kad puknemo fakat puknemo – ne  malo, nego  nemoguće, ružno i nepovratno... to mislim da nosi današnje vrijeme... i tu smo se, cijela ekipa, zdušno trudili u tome...da u tome nisu lažni...  Vjerujem da,  kad su predstavu radili  1899., bez obzira na to što se u tekstu  sve vrti oko seksa, u onom vremenu to nije moglo biti toliko transparentno jasno kao što je u našoj predstavi...

Pa da, svi odreda koliko ih ima u komadu, svi su u nekom periodu totalne spolne frustriranosti...

Ako bih morala u jednoj rečenici  reći – onda bih rekla  da se u Ujaku Vanji sve vrti oko seksa... ne oko politike, ni nogometa, nego oko seksa...

S kojim  svi  u komadu imaju  problem, na ovaj ili onaj način...

Da, da, nerealiziranog seksa – sve se vrti oko nerealiziranog seksa, to je upisano u tekst, samo je današnji pojavni oblik toga izrazitiji...

O Čehovu...

To je tema i nekih suvremenih dramskih tekstova koje si radila... ovo je prvi put da  postavljaš na scenu Čehova...

Čehova je u neku ruku lakše radit od nekih  modernih tekstova zato što je točniji, zato što je arhetipski točniji u toj psihološkoj karti likova... On jednostavno ne griješi,  kako god ga pokušaš čitati, vidiš da nigdje nije plošan, nigdje nije površan, a pogotovo nijednu repliku nije zapisao u tekst samo zato da bi izvukao fabulu, kao što se nekad desi da neki lik nešto kaže samo zato da  priča može  ići dalje... Čehov je u tome užasno točan – ja volim kod njega to, poštujem to, i divim se kako je točno napisao ljudske karaktere...

I nemilosrdno.

Da, nemilosrdno -  piše ih pune,  i lijepi su i ružni su i prljavi su i zločesti i dobri i to sve u roku deset minuta.... Zato mislim da Čehov ništa  ne gubi s vremenom, zato što je u tim zapisima ljudskih karakteristika arhetipski točan.

Izgleda da se ljudi centimentar ispod kože uopće i ne mijenjaju.

Ne,   mislim da se ne mijenjamo, možda nam se pojavni oblici nekih dijagnoza, sreće, nesreća, zavisti, mijenjaju, ali trigeri  su isti, i mjesta iz kojih se to radja su ista...

 A obitelji su uvijek mjesta gdje se odnosi zaoštreni do krajnosti...

Ja Ujaka Vanju  razumijem kao obiteljsku dramu -

-  dramu jedne  prilično nefunkconirajuće obitelji...

Pa meni se čini da su sve obitelji prilično nefunkcionirajuće,  i kad ih gledaš izvana,  kad to nije tvoja obitelj na koju si naviknuo, vidiš da svaka ima neku patologiju...  Tako kako sam ja čitala taj tekst,  u istoj su se kući zatekli  ljudi koji su razočarani sa sobom i sa ostalim članovima svoje porodice... 

I skratile smo tekst tako da još više dođe do izražaja da se oni nakon nekog vremena provedenog zajedno u toj kući, od jada i očaja prvo napiju, a onda uz alkohol i tablete u toj sparnoj besanoj noći pukne sve što je dugo kuhalo u njima i nema više povratka....

Ta se  noć u tvom Ujaku Vanji  malo produžila, a sama predstava traje kraće nego što bi integralni tekst dopustio...  je li ta produžena noć slučajna posljedica kraćenja, ili...

Ne, ne, to je namjera, apsolutna namjera.... htjela sam da se sve scene u kojima  se otvaraju duše i problemi i kompleksi dogode  u jednoj noći, to mi je bilo bitno... 

 I to duboko  u noć,  uz puno alkohola...

U tom tekstu pojavljuje se samo hrpa nesretnih ljudi, tu nema jednog sretnog čovjeka, tu nema ni jednog realiziranog čovjeka, nema ni jednog sretno zaljubljenog čovjeka....U tom prvom činu jednostavno smo probali samo postaviti te netrpeljivosti dosta jasno, tako da je logično da u  toj noći sve mora puknuti, i zbog alkohola i ne samo zbog alkohola, nego i zato što su u  četiri ujutro stvari drugačije -  drugačije su čak i ako si samo neispavan – a po tekstu ovi ljudi ne spavaju četvrtu noć...

Da, svi su u stanju u kojem se teško može zaspati, svi su pred pucanjem po šavovima...

U tekstu je Čehov zapisao pet fenomenalnih monologa, intimnih razmišljanja u kojima nema nikakve računice, skrivanja, uljepšavanja.... nekako mi se čini kao zapisi utrobe... i tu vrijeme stane. Od tih monologa je krenulo moje razmišljanje o predstavi. Kako ih postaviti da ne ostanu samo lijepa verbalizacija poetičnih misli, kako izgledaju ljudi kad ih nitko ne gleda, ili kad su u takvom stanju da im je svejedno da li ih netko gleda... Od svih čehovljanskih pauza ta me stvarno zanimala – kako dugo, i s koliko pažnje, napetosti, empatije, mogu gledati Sonju, Jelenu, Vanju, Astrova i Serebrjakova kad im je toliko teško da razgovaraju sa samima sobom...

U ovom komadu zbilja  možemo razumjeti svakoga, staviti se na svačiju stranu...  čini mi se naime,  da se ovakve komade,  koji se bave ljudskim odnosima – i sa samima sobom i s ljudima  oko sebe – da je takve komade moguće i raditi i primati  jedino pomoću sebe i svog osobnog iskustva...

Mene moja mama uvijek pomalo zlobno pita koja glumica igra mene, a koja nju...I, u Ujaku Vanji stvarno postoji lik kojeg razumijem još iz moje rane mladosti,  Sonjin monololog je mogao biti moj.... Kad sam počela kao mladi redatelj nisam mogla smisliti mizanscen  dok ih nisam likove na neki način razumjela sa svih strana, i mislim da je to bitno... Ako nekoga, pogotovo kod Čehova, ako nekoga uzmeš samo za negativca i tražiš da je samo to njegova funkcija, to nije njegov život... Nitko nije negativan sam po sebi, nego su ljudi negativni,  nesretni, zločesti,  zbog nemoći i uvijek postoji neki razlog za tu nemoć i ako ga dobro analiziraš, ako se staviš u kožu tog čovjeka nitko sam sebi nikad nije negativan – ne postoji nijedan čovjek na kugli zemaljskog zemaljskoj koji za sebe misli ja sam negativan, nego se, s njegovog stanovišta, njemu događaju nepravde –  uvijek se ima neko  opravdanje, tu jesam pogriješio, ali to je zato što se meni dogodilo to i to...

- I tako,  zbog svoje nesreće,  ljudi zapravo postaju  loši prema drugima...

Mislim da, što si više nesretan, to više zatvaraš sebe, što više zatvaraš sebe teže si dobar, dobrota je nešto što mora ići iz tebe, a ako si zbog nerealiziranih ambicija, zbog neshvaćanja u  nekoj sredini, zbog nesretne ljubavi,  morao početi sebe zatvarati, onda dobro nije nešto što može izaći, čak i ako ga ima....  zato što  si sam sebe stavio u najdeblji moguć kaput, zato da tebe ništa ne povrijedi, ali ni ti ne možeš ništa dati... To je onaj obrambeni mehanizam -  ne prilazite mi jer ako mi dođete blizu samo ćete me povrijediti...  bolje da ja vas povrijedim prvi jer ćete inače povrijediti vi mene, jer je takvo moje iskustvo... ja mislim da su likovi u Čehovu tako napisani...

 U Ujaku Vanji  dva  su lika, Vanja i Astrov,  u toj takozvanoj  krizi srednjih godina, u periodu suočavanja s vlastitim životom, kad se iz točke „to će jednom biti, ima još vremena“ prelazi u točku „gotovo je, za sve je kasno, propušteno je...“, i to je prilično bolno, a čini mi se da je to isto strašno važna tema u Ujaku Vanji...

Da, ženski redatelj režira mušku krizu srednjih godina....

U tvom Ujaku Vanji  nema baš tragova Rusije Čehovljevog vremena.  Prizore iz seoskog života, kako je Ujaka Vanju podnaslovio sam Čehov, pretvorila si u – prizore iz života...

To je stavljeno naprosto u – dvadeseto stoljeće, tridesete, četrdesete, dvadesete, svejedno, za tu priču nije bitno, jer je uvijek bio i bit će  neki profesor koji ode u mirovinu pa nema više svojih obožavatelja, uvijek će biti jedna cura koja se udala za starijeg čovjeka pa je on postao starac, a ona je još mlada,  uvijek će biti netko s četrdeset sedam tko je shvatio da nije ništa realizirao, uvijek će postojat jedna cura od dvadeset pet koja misli da je tako ružna da neće naći muža, nema veze kad je to...

Tvoj interes  je isključivo u tim odnosima koji zaglave nekako duboko u ljudskoj utrobi, i  niže..

Samo to, samo to, da... zato što to je priča upravo o tome...Ta žudnja  da se nešto desi,  da se nešto promijeni,  da od sutra bude ljepše i bolje, u tome nema razlike da li je to godina 1200... ili 2040....

... istodobno i  ta žudnja i jedan ogromni nedostatak vlastite hrabrosti i sposobnosti da se nešto pokrene, jer naravno, svi bi ti likovi mogli – kad bi mogli, kad bi bili takvi da mogu... svi bi mogli promijeniti svoju situaciju, otići, odlučiti se, prerezati dotrajalo...

A nitko to od njih ne čini.

E, sad smo toliko pričale, stara moja, ako se to ne vidi onda smo zeznule stvar....