Wolfgang Amadeus Mozart
REQUIEM

Koncert za Dušni dan, 2. 11. 2006.
Konkatedrala Sv Petra u 19.30h
ZBOR I ORKESTAR HNK U SPLITU
Dirigent: Vladimir Kranjčević
Sopran: Marija Kuhar
Mezzosopran: Žana Marendić-Bučević
Tenor: Sveto Komnenović-Matošić
Bas: Ivica Čikeš

PROGRAM:

W. A. MOZART: REQUIEM u d-molu KV 626, za četiri glasa, zbor i orkestar
Introitus
Requiem aeternam
Kyrie eleison
Sequentia
Dies irae
Tuba mirum
Rex tremendae majestatis
Recordae, Jesu pie
Confutatis maledictis
Lacrymosa dies illa
Offertorium
Domine Jesu Christie
Versus: Hostias et preces tibi
Sanctus
Benedictus
Agnus Dei
Communio
Lux aeterna

"Više se nikoga ne moram bojati; osjećam da je kucnuo čas, i ja sam spreman na smrt. Stigao sam na kraj prije nego što je moj talent dosegao vrhunac. Život je tako lijep...Ali nitko ne može izmijeniti svoju sudbinu, nitko ne može izmjeriti trajanje svoga života..."
W. A. Mozart
 

Unutar neobično plodnog i raznovrsnog opusa Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756.-1791.), nalazi se i oveći broj duhovnih skladbi - misa, moteta, ofertorija, litanija – ispunjenih bogatstvom skladateljeve fantazije i apolonskom uravnoteženošću glazbene strukture. No, njegovo najznamenitije djelo s tog područja zacijelo je velebni Requiem za soliste, zbor i orkestar (Beč, 1791.) koji svojom jedinstvenom ljepotom i ekspresivnošću zaokružuje opus salzburškoga genija i stoji na kraju njegova životnog i umjetničkog puta. Djelo je odraz Mozartovih dubokih osjećaja, razočarenja i nadanja opterećenih utegom tmurnih misli i strašnom vizijom Posljednjega suda, predstavljajući sintezu umjetnikovih pregnuća na području vokalno-instrumentalne glazbe i ističući se u čitavu njegovu grandioznom opusu. Premda ga nije uspio završiti (prema Mozatrovim skicama, a djelomično i potpuno samostalno, to je učinio njegov učenik Franz Xaver Süssmayer), u tom se djelu ogleda sva pluralnost Mozartove glazbene izražajnosti u odnosu na zadani tekst, te, posljedično, i središnja ideja njegova umjetničkog htijenja. S jedne strane postavio je masu, kolektiv zbora, a s druge pojedince-soliste, četiri individue koje, svaka na sebi svojstven način, preispituju smisao egzistencije, "konačnost" smrti, ali i vjeru u onozemaljski život, u ono "nešto" za što postoji vječna sumnja ali i nada da ipak jest. Vjeran tekstu, Mozart je dirljivom dramatikom i uzvišenom lirikom, tonski uobličio sav taj spektar promišljanja i metamorfnih duhovno-afektivnih stanja, spremno iščekujući svoju Parku i neizbježni susret sa smrću. Ljepota i jednostavnost njegove melodijske invencije, bogatstvo boja i izraza, te zadivljujuće poznavanje polifonog stila ispunjaju stranice tog veličanstvenog djela, u kojem je nesretni umjetnik, sluteći zlo, tražio milost i za sebe. Već u Introitusu (Requiem aeternam) nailazimo na golemo bogatstvo divergentnih ekspresija: blaga rezignacija i melankoličnost s početka, zamjenjuju se oštrinom i dramatičnošću pratećih figura u orkestru (na riječi Exaudi orationem meam) predstavljajući harmoničan kontrast početnoj potištenosti. Slijedi Kyrie eleison - dvostruka fuga u kojoj odzvanjaju tragovi händelovskog arhaizma, ali i osebujnost harmonijske pozadine – na koji se nastavlja uzvišena, dramatična i duhovna, sekvenca Dies irae dočaravajući dramu čovjeka suočenog s neumitnom datošću smrti. Liturgijski tekst Mozart je podijelio u šest dijelova, od kojih prvi, za zbor, donosi viziju užasa i strašnih trenutaka Posljednjega suda, dok drugi (Tuba mirum), za soliste, zrači nekom čudnom hrabrošću i kao da prkosi nestanku ovozemaljskog života (stavak započinje solom trombona koji zatim prati pjevanje basa, na koje se nadovezuju i ostali solisti). Četiri naredna stavka - Rex tremendae majestatis, Recordare, Jesu pie, Confutatis maledictis i Lacrimosa – Mozart ispunja blaženstvom i uzvišenošću kakvu poznajemo iz njegove znamenite Mise u c-molu. Umjetnikovo obraćanje Bogu mijenja se od protesta ka usrdnoj molitvi: zborski Rex tremendae majestatis glazbeno dočarava atmosferu riječi završavajući prisnom molitvom Salva me, fons pietatis; slijedi Recordare s neobično ljupkim i gotovo obazrivim solističkim istupima koji kontrastiraju dramatici Confutatisa i potresnosti Lacrimose kao vjerojatno najimpresivnijem segmentu i sukusu čitavog djela. Domine Jesu Christie i Hostias Mozart je tretirao u stilu moteta, kontrapunktski i homofonski, završavajući oba stavka veličanstvenom kromatskom fugom Quam olim Abrahae koja, poput fuge iz Kyrie, zrcali izvjesne arhaične tragove. Premda je upravo Hostias posljednji stavak kojeg je Mozart do kraja samostalno skladao, čini se da je Süssmayer temeljito poznavao učiteljeve namjere (poglavito u Benedictusu koji je oblikovao i razradio prema njegovim skicama). Komprimirajući već opisana duhovna stanja, Agnus Dei dočarava očajanje i strah (ovoga puta ublažen vjerom u izvjesnost uskrsnuća), ali i smireno povjerenje u Stvoritelja. Djelo završava fugom Cum sanctis tuis in aeternum, uzetom iz Kyrie, potcrtavajući središnju intenciju umjetnika i njegovu sliku smrti, koja ipak, kako ističe Einstein, "nije užasavajuća vizija, već prijatelj".

Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić

Vladimir Kranjčević (Zagreb, 1936) kao pijanist i dirigent širinom svoje kreativnosti obilježio je brojna desetljeća na hrvatskim i svjetskim pozornicama. Diplomirao je klavir u klasi prof. L. Šabana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nakon čega je nastavio studij dirigiranja kod prof. S. Zlatića i I. Markeviča (Monte Carlo), a 1980. magistrirao je u klasi prof. V. Ilića. U svojoj plodnoj karijeri, Kranjčević je obavljao brojne umjetničke funkcije: bio je šef dirigent Komornog orkestra Vatroslav Lisinski, Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, Mješovitog zbora HRT, Zagrebačkih madrigalista, Simfonijskog orkestra HRT, Muzičke produkcije RTB, zatim predsjednik Oratorijskog društva Sv. Marka u Zagrebu, direktor Muzičke škole Vatroslav Lisinski, te umjetnički rukovoditelj i utemeljitelj (1971), a od 1994. i ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri. Na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu angažiran je od 1978., a od 1995. redoviti je profesor na istoj instituciji. Nagrade i priznanja koje je u tom razdoblju osvojio sežu od najcjenjenijih strukovnih nagrada poput Milke Trnine, Josipa Štolcera Slavenskog, Ivana Lukačića, Jurice Muraia, Vladimira Nazora, Vatroslava Lisinskog i drugih, pa do najznačajnijih društvenih priznanja poput onih grada Zagreba, Varaždina, Križevaca, redova Danice Hrvatske i Hrvatskog pletera; a dobitnik je i dvaju Porina (1996. i 2003. godine) za najbolju izvedbu voklano-instrumentalnih djela. Opus Kranjčevićevih snimki bilježi na desetke LP-a i CD-ova među kojima, uz djela svjetske glazbene literature, dominiraju i djela hrvatskih autora. Osim mnogobrojnih djela iz svjetske oratorijske i operne glazbe, Kranjčević dirigira i brojna djela iz hrvatske glazbene baštine, a upravo je nepregledan niz hrvatskih skladatelja čije je praizvedbe ostvario: od Papandopula do Paraća; od Šuleka do Ruždjaka ili Kempfa; J. Gotovca do Bergama, Županovića, Josipovića…

Marija Kuhar (Žminj, 1982) diplomirala je 2006. glazbenu kulturu i pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi doc. Lidije Horvat Dunjko. Tijekom školovanja osvojila je niz nagrada i ostvarila brojne zapažene nastupe. Dobitnica je 2. nagrade na državnom natjecanju studenata pjevanja 2003. u Dubrovniku, dviju prvih nagrada na natjecanju komornog muziciranja 2004. u Varaždinu i Zadru. Kao najmlađa finalistica, 2005. osvojila je 3 posebne nagrade na međunarodnom pjevačkom natjecanju u Passau (Njemačka). Iste godine osvojila je 1. nagradu i nagradu opere u Splitu, na 1. natjecanju za stipendiranje mladih pjevača pod pokroviteljstvom Društva pokrovitelja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Vero Vision. Na međunarodnom natjecanju Ferdo Livadić 2006. u Samoboru, osvojila je nagradu za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja. U kazalištu je debitirala 2005. ulogom Cataline (E. Palomar: Juana) u Halleu (Njemačka) i Barceloni (Španjolska). U HNK Zagreb nastupala je u ulozi Pastirice (M. Ravel: Dijete i čarolije), Luige (G. Donizetti: Kazališne zgode i nezgode), Papagene i 1. dječaka (W. A. Mozart: Čarobna frula) i Zerline (W. A. Mozart: Don Giovanni). U kazalištu Marina Držića u Dubrovniku nastupila je u ulozi Bastienne (W. A. Mozart: Bastien und Bastienne). Ostvarila je veliki broj solističkih koncerata diljem Hrvatske, Austrije i Njemačke te surađivala sa Europskim kulturnim forumom. Dobitnica je Rektorove nagrade za 2006., za nastup u Mozartovu Requiemu sa zborom i orkestrom Muzičke akademije u Zagrebu. Redovita je sudionica seminara doc. Lidije Horvat Dunjko i KS Olivere Miljaković.

Žana Marendić-Bučević (mezzosopran) diplomirala je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zdenke Žabčić Hesky. Trenutno pohađa poslijediplomski studij pjevanja u klasi prof. Nelli Manuilenko. Nastupala je u svim većim hrvatskim gradovima (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Dubrovnik...), te u inozemstvu (Španjolska, Italija, Austrija, Bosna i Hercegovina). Na Splitskom ljetu 1996., pjevala je jednu od glavnih solističkih uloga u baroknoj operi Dioklecijan (H. Purcell). Sljedeće godine debitirala je na sceni HNK Split u naslovnoj ulozi zaručnice u opernom mjuziklu Krvava svadba (M. Krstičević). S Komornim orkestrom HNK Split izvela je Pergolesijevu Stabat Mater, a nasupala je i uz Komorni orkestar Sarajevske filharmonije. U operi Luisa Miller (G. Verdi) nastupala je u ulozi Federice, zatim kao Fenena u Verdijevu Nabuccu, te u operi Evgenij Onjegin (P. I. Čajkovski) u ulozi Olge. Uz Dubrovački simfonijski orkestar i mo. Harija Zlodru izvela je ciklus pjesama G. Mahlera Kindertotenlieder. Žana Marendić nastupala je u više od šezdeset recitala pjevajući lied te operne i oratorijske arije. Usavršavala se na ljetnim majstorskim tečejevima u Španjolskoj kod Marimi del Pozo, te u Beču kod proslavljene primadone Julije Hamari. Također je pohađala međunarodni tečaj barokne glazbe čija je umjetnička voditeljica Catharine Machintos. Godine 2004. postala je članicom krovne strukovne udruge Hrvatskih glazbenih umjetnika, a od 2006. asistentica je na Odjelu solo pjevanja na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.

Sveto Matošić Komnenović (tenor) rođen je u Splitu 1958. godine, gdje je započeo glazbeno obrazovanje na Muzičkoj školi Josip Hatze. Nakon toga školuje se na opernom studiju pri HNK Split u klasi pok. Attilija Planinšeka, te u Zagrebu kod prof. Nade Puttar Gold. Od 1987. godine angažiran je u Operi HNK Split, a od 1994. i solist je te kuće. Na matičnoj sceni, kao i na stalnim gostovanjima u svim nacionalnim opernim kućama (Zagreb, Rijeka, Osijek) ostvario je niz zapaženih uloga klasičnog opernog repertoara koji obuhvaća djela Verdija (Traviata, Lombardijci, Falstaff), Puccinija (Gianni Schicchi, Madamme Butterfly), Rossinija (Seviljski brijač, Turčin u Italiji), Donizettija (Ljubavni napitak, Don Pasquale, Lucia di Lammermoor), Mozarta (Čarobna frula, Otmica iz Saraja), Masseneta (Werther), Musorgskog (Boris Godunov), Berlioza (Faustovo prokletstvo), Zajca (Nikola Šubić Zrinjski, Lizinka)… Među ulogama u operetnom repertoaru ističu se uloge u djelima Straussa (Šišmiš), Offenbacha (Orfej u podzemlju) i Tijardovića (Mala Floramye). Njegov repertoar sačinjavaju i brojna koncertna djela Mozarta (Requiem, Krunidbena misa), Händela (Mesija), Monteverdija (Večernja Blažene Djevice), Rossinija (Mala svečana misa), Berlioza (Kristovo djetinjstvo), Schuberta (Lazarovo uskrsnuće), Bacha (Kantate), Papandopula (Muka Gospodina našega Isukrsta), te posebno 107 izvedbi popularne Orffove kantate Carmina Burana. Komnenović bilježi i niz inozemnih gostovanja u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Surađivao je s eminentnim hrvatskim i inozemnim dirigentima: Bareza, Šutej, Dešpalj, Klobučar, Kranjčević, Britvić, Juranić, Voltolini, Lipanović, Hauptfeld, Kuljerić, Bombardelli, Matošević, Fačini, Repušić, Guadagno, Arnič, Rahbari, Soudant.

Ivica Čikeš (bas) glazbeno školovanje počeo je na Srednjoj glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu gdje je učio solo pjevanje kod prof. Branke Ristić. Već tada debitira u izvedbi Mozartova Requiema te dobiva prve angažmane u Operi splitskog HNK. Kraće je vrijeme studirao na Područnom odsjeku zagrebačke Muzičke akademije u Splitu, kod prof. Cynthije Hansell-Bakić, nakon čega odlazi na usavršavanje u Rim u Pjevačku školu Maje Sunare i dirigenta Wilhelma Wodnanskoga. Zapažen je na međunarodnim pjevačkim natjecanjima Citta di Roma u Rimu, Bellini i Donizetti u Varcelliju, a nakon ulaska u polufinale natjecanja H. G. Belvedere u Beču dobiva angažman u bečkoj Komornoj operi te postaje kandidatom za stipendiju Herbert von Karajan koju dodjeljuje bečka Državna opera. Prvak je splitske Opere, redoviti gost svih ostalih opernih kuća u Hrvatskoj, a bilježi i koncertne nastupe u inozemstvu i domovini. Repertoar temelji uglavnom na djelima talijanskih belkantističkih skladatelja, prvenstveno Verdija: Pagano (I Lombardi ...), Silva (Ernani), Atila (Atila), Zaccaria (Nabucco), Guardiano (Moć sudbine), Sparafucile (Rigoletto), Ferando (Trubadur), Filipo (Don Carlos), Ramphis (Aida) i Requiem, te Oravese (Bellini, Norma), Raimondo (Donizetti, Ljubavni napitak), Don Giovanni (Mozart, Don Giovanni), Selim (Rossini, Turčin u Italiji). Njegov repertoar u oratorijskoj glazbi sačinjavaju djela Mozarta (Requiem), Händela (Messiah), Rossinija (Stabat Mater i Petit Messe Solenele), Puccinija (Messa da Gloria). Dobitnik je prestižne nagrade Milka Trnina Udruženja glazbenih umjetnika za interpretaciju Attile u istoimenoj Verdijevoj operi.