|
|
|
|
Kliknite na vijest da biste pročitali opširniji tekst
|
|
Kliknite na vijest da biste pročitali opširniji tekst |
| ||
|
| ||||
|
|
||||
|
SIMFONIJSKI KONCERT ORKESTRA HNK SPLIT |
||
|
Ponedjeljak, 30. travnja 2007. u
20 sati Dirigent:
Pavle Dešpalj PROGRAM: P.
I. Čajkovski: Simfonija br. 5. u e-molu, op. 64 Andante - Allegro con anima / Andante cantabile / Valse (Allegro moderato) / Finale (Andante maestoso - Andante vivace) Posljednji
veliki klasik ruske glazbe 19. stoljeća - Petar
Iljič Čajkovski (1840 -1893) - svojim
je bogatim glazbenim opusom obuhvatio i ujednačio veliki dio onoga što su
pojedinačno ostvarili skladatelji "Petorice", unijevši u rusku
glazbenu umjetnost dah duboko ljudskoga. Nastavljajući na Glinkinu
nacionalno-patriotsku tradiciju, Čajkovski prožima svoja djela ruskim duhom,
kako u melodijsko-ritamskoj tematici preuzetoj iz narodne glazbe, tako i u sadržaju
svojih opera koje tretiraju tadašnju problematiku ruskoga društva. U pogledu
forme i tehnike gradi na tekovinama zapadnoeuropske klasične i nadasve romantičke
glazbe sa široko raspjevanim, plastičnim melodijama, te bogatim harmonijskim i
kolorističkim efektima. Njegova glazba, u biti lirična, nerijetko poprima jake
dramatske akcente izražavajući široku skalu intimnih raspoloženja - od
patetične melankolije i pesimističkog fatalizma do raspojasane vedrine i vjere
u čovjeka i život. Bjelodano je to i u "lirskim prizorima" - kako je
Čajkovski nazvao Evgenija Onjegina -
iz kojih doista izviru najsuptilnija lirska čuvstva, ali i umjetnikova misao o
nemogućnosti da čovjek postigne sreću za kojom po naravi strasno žudi.
Sudbina naprosto bdije nad ljudskim bićem, postavljajući zapreke njegovim
htijenjima. S gledišta glazbene obrade, ti prizori očituju jedinstvenost ugođaja
i osebujnu fizionomiju cjelokupne glazbene građe, kao i specifičan tretman
orkestra koji postaje tumačem duševnih zbivanja i promjena u karakteru glavnih
protagonista. Upravo orkestralni ulomci iz Onjegina svjedoče o
majstorovu poznavanju instrumentacije i gotovo "simfonijskoj"
strukturi njegova opernog orkestra. Premda romantičar, Čajkovski je bio
opsjednut temom čovjekova otuđenja i stravične nemoći međusobnog
komuniciranja koja i danas zaokuplja brojne umjetnike. Tragična dramatičnost
takve anticipacijske spoznaje daje specifičnoj težini njegova sloga posebnu
snagu, pa je Čajkovski jedan od prvih europskih, a zasigurno prvi slavenski
skladatelj čiji autohtoni orkestralni zamah može izdržati usporedbu s onim
Ludwiga van Beethovena. Ne čudi stoga što je upravo simfonija najdojmljivije
područje manifestiranja skladateljeva talenta. U razdoblju od 1866. do 1893.
napisao ih je šest, a posljednje tri smatraju se vrhuncem njegova simfonizma.
Štoviše, po intenzitetu dramske napetosti, čistoći lirike, cjelovitosti i
neposrednosti tonskog izraza, Četvrta, Peta i Šesta simfonija
mogu se ubrojiti u najvrednija glazbena djela druge polovice 19. stoljeća. U
svakoj od njih, Čajkovski se na poseban način obračunava s ljudskim udesom i
(ne)predvidivim pravilima života. Dok se u finalu
skladateljeva simfonijskog opusa, Šestoj simfoniji, ogleda
poraz i prepuštanje "bolnom razmišljanju o beznadnosti ljudske bitke sa
sudbinom", u Četvrtoj i Petoj simfoniji borba sa silama
fatuma što "poput Damoklova mača vise nad glavom i stalno, postojano
truju dušu", završava trijumfom čovjeka-borca. Napuštajući
prokušane metode klasične bečke manire, Čajkovski je već Četvrtom
simfonijom u f-molu izgradio prototip novoga oblika, koji mu je svojom
elastičnošću i nekonvencionalnošću omogućio da potpuno izrazi snagu i maštovitost
svojega skrivenog bića. Neprobojnim masivom djela oblikovao je pravu dramu sa
zapletom i raspletom sukoba, pojačavajući je nedostižnom logikom motivičkog
jedinstva, postignutog majstorskim variranjem temeljnih misli pojedinih stavaka
ili cijelog djela. Sličnu skladateljsku gestu susrećemo i u Petoj
simfoniji u e-molu iz 1888. za koju ne nalazimo mnoštvo tumačenja o
skladateljevim intencijama, ili barem ne onoliko koliko iz skladateljeve
korespondencije saznajemo o Četvrtoj (1877) i Šestoj (1893). Iako je krajem
osamdesetih godina 19. stoljeća bio na vrhuncu slave, Čajkovski je bio
sputavan osjećajima nesigurnosti i malodušja. Petu simfoniju napisao je
tijekom dva ljetna mjeseca, a praizvedba je bila upriličena krajem 1888. u St.
Peterburgu. Orkestrom Filharmonije ravnao je sam Čajkovski, a izvedba je doživjela
golem uspjeh. Ipak, u pismu Nadeždi
von Meck on izražava zabrinutost i sve jače uvjerenje da je
Peta simfonija zapravo neuspjela: "Veoma me žalosti", piše Čajkovski,
"spoznaja ovog neuspjeha, a možda i popuštanja moje stvaralačke snage.
Ispostavilo se da je simfonija odveć šarolika, odveć nagomilana, predugačka,
uopće slabo privlačna. Osim Tanjejeva, koji tvrdoglavo ustraje na mišljenju
da je Peta simfonija moje najbolje djelo, svi moji pošteni i iskreni prijatelji
imaju o njoj samo slabo mišljenje. Zar sam se već istrošio?" Dakako,
pokazalo se ne samo da je Tanjejev bio u pravu, nego i da su pred Čajkovskim
tek stajali vrhunci njegova stvaralaštva - Pikova
dama, Ščelkunčik i veličanstvena Šesta
simfonija u h-molu (Patetična). No, možda ni jednu
simfoniju nije Čajkovski tako pregledno formalno strukturirao kao što je to
slučaj s Petom. A ipak je klasičnoj formi dodao osobni pečat. To što se
jedan motiv provlači iz stavka u stavak, te tako pridonosi koheziji čitavog
simfonijskog tkiva, nije bio nepoznat skladateljski postupak. Čajkovski, međutim,
motiv nigdje doslovce ne ponavlja, već ga varira, a te izmjene početnog
kratkog motiva s vremenom sve više utječu na cjelokupni izričaj. S
prepoznatljivom glazbenom zamisli susrećemo se već na početku simfonije u
obličju gotovo posmrtne koračnice (ponovo je to ideja o sudbini koja progoni
čovjeka). U prvim taktovima motiv u e-molu donose klarineti u tamnom, niskom
registru. Dramski patos prvoga, sonatnog stavka, u kojem se početni
"sudbinski" motiv iscrpljuje u funkciji uvoda, svojom je unutarnjom
napetošću u uskoj vezi s "dramatičnošću" Četvrte i "patetičnošću"
Šeste simfonije. Trodijelna mjera prve teme kao da navješćuje plesni ugođaj
iz trećeg stavka. U drugom pak, idilično-lirskom stavku, razabiru se krhotine
početnog motiva razbacane na više ritamskih i melodijskih grozdova. Dvije
elegijske teme u kontrastu su s dramatikom prvog stavka i ilustriraju dvije faze
u razvoju ljubavnih osjećaja: dok u prvoj temi još ima suzdržanosti, mirne
kontemplacije i divljenja, u drugoj prevladavaju nemir i prilično uzburkani
osjećaji. Treći je stavak valcer u trodijelnom obliku, a njegova glavna tema
kao da nosi reminiscencije na glazbu iz majstorovih baleta. Opuštajuća
atmosfera i ritam valcera svojevrsni su predah ali i uvod u dramatični četvrti
stavak. Finale započinje prepoznatljivim motivom, no sada s gudačima i u
svijetlom E-duru: početni kratki i
melankolični motiv preobrazio se u svečanu koračnicu, simbolizirajući svojom
preobrazbom potrebu za svladavanjem svega što ugrožava životnu snagu. Pretočivši
svoje nedoumice u glazbu, Čajkovski je ipak prevladao "potpuno pokoravanje
sudbini... sumnje, tugovanja, prijekore..." kako je pisao neposredno pred
skladanje Pete simfonije, i zamijenio ih optimizmom i pobjedom života. U
bogatoj umjetničkoj ostavštini Čajkovskoga, nalaze se i djela s područja
koncertantne glazbe. Tom je području posvetio niz radova očitujući specifičan
stil koji ne isključuje bravurozne ulomke, ali ih ne tretira kao istaknute
samostalne epizode u kojima bi virtuozitet bio sam sebi svrhom, već ih uklapa u
opći tijek koncertnog tkiva ispunjajući njima prijelaze ili mostove između
značajnih dijelova cjeline. Području koncertantne glazbe pripadaju i virtuozne
Rokoko varijacije za violončelo i
orkestar, op. 33. kao skladateljev "prilog dubokom poštovanju i
ljubavi prema umjetnosti 18. stoljeća, prije svega prema besmrtnoj Mozartovoj
glazbi." Kao jedno od najomiljenijih u violončelističkoj literaturi,
djelo je nastalo 1876. godine, a praizvedeno je u Moskvi studenog 1877.
Koncipirano je u jednom stavku u obliku teme sa sedam varijacija (prvobitna
verzija sadržavala ih je osam s ponešto izmijenjenim rasporedom dijelova, a
konačnu verziju sa sedam varijacija uredio je W. Fitzenhagen i objavio 1889).
Djelo započinje kraćim orkestralnim uvodom, gdje se na klasicistički
jednostavnu a opet raskošnu melodiju nadovezuje sedam varijacija. Prve dvije, u
osnovnom tempu teme (Tempo della Tema),
izgrađene su slobodno i oblikuju prvi dio. Treća varijacija (Andante
sostenuto) polaganog je tempa i sadrži raspjevani solistički nastup.
Graciozna četvrta, skercozne je lakoće i gipko prelazi u petu (Allegro
moderato) koja donosi razradu teme u orkestru. Slijedi kraća solistička
kadenca, nakon čega se u šestoj varijaciji tema varira u molskom
tonalitetu. Posljednja, sedma varijacija (Allegro
vivo) zapravo je blistava Coda, koja razvija prostor virtuoznih izvođačkih
zahtjeva. Orguljaš, pijanist, dirigent i skladatelj Camille Saint-Saëns (1835 - 1921), svojim je formalno i tehnički uravnoteženim simfonijskim, komornim i koncertantnim djelima pridonio obnovi francuske glazbe. Uz neka scenska djela i simfonijske pjesme ispunjene romantičko-fantastičnom ugođajnošću, naročitu pozornost zavređuje Introdukcija i rondo capriccioso, op. 28 za violinu i orkestar iz 1863. Djelo je pravi primjer virtuozne skladbe, napisane s uvažavanjem kanona samoga izvođenja, kao kategorije uspostavljene u 19. stoljeću, a u čvrstim okvirima naslijeđenih odrednica postojanosti pristupa formi iz razdoblja klasicizma. U toj je skladbi koncertantnost zadržana u okvirima konvencije (ali ne indiferentnosti) čime se izbjegava profanacija solističke dionice, odnosno njeno svođenje na čistu akrobaciju u glazbenom, posebice sviračkom aspektu. Skladateljev rafiniran osjećaj za stil postaje dominantnim estetskim određenjem kako u prostoru izražajnosti melodijskog pokreta i jasnoće uvoda (Introdukcija), tako i u konciznosti teme (Rondo), ornamenta po sebi. Razina takve osviještenosti stila prepoznaje se i u korelaciji glazbenih i izvanglazbenih pojmova naslova (kapriciozni), a sublimirana je u odnosu prema samom virtuozitetu, koji je pravo ishodište skladbe, gdje tehnička bravura oštri kultiviranost umijeća kao svojevrstan obol razdoblju i razvoju reproduktivne glazbene umjetnosti. Tekst priredila Ivana Tomić Ferić
Pavle
Dešpalj, dirigent i skladatelj, rođen je u Blatu na Korčuli 1934,
maturirao u Zadru 1952, a diplomirao kompoziciju 1960. na Muzičkoj akademiji
Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Stjepana Šuleka. Godine
1961. osniva zadarske Glazbene večeri u sv. Donatu. Od 1962. do 1967. šef
je dirigent Simfonijskog orkestra RTZ-a. Od 1968. je dirigent, a od 1970. do
1981. i glazbeni ravnatelj Floridskog simfonijskog orkestra i Opere u Orlandu na
Floridi. Od 1981. do 1986. je šef dirigent Zagrebačke filharmonije. Od 1981.
do 1983. ujedno je i ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Od
1987. do 1995. redoviti je profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu. Od 1995. do 1998. dirigent je Tokyo Geidai filharmonije i profesor na
Tokijskom nacionalnom sveučilištu. Od 1998. do danas šef je dirigent
Hrvatskog komornog orkestra, a od 2000. i Splitskog komornog orkestra, te gost
dirigent uglednih hrvatskih orkestara kao i Opere i Baleta HNK u Zagrebu. Pavle
Dešpalj vodio je zagrebačke orkestre na brojne turneje po gotovo svim zemljama
Europe, te po Americi i Dalekom istoku. Gost je dirigent u prestižnim inozemnim
simfonijskim orkestrima u Luksemburgu, Toulouseu, Milanu, Frankfurtu,
Bratislavi, Salzburgu, Budimpešti, Bukureštu i Moskvi. Također je ravnao
Londonskom kraljevskom filharmonijom, moskovskim Ruskim državnim simfonijskim
orkestrom, Novosibirskom filharmonijom, Pittsburškim simfonijskim orkestrom, čikaškim
Festivalskim orkestrom, Tokijskom filharmonijom, Tokijskim simfonijskim
orkestrom te Operama u Tokiju i Yokohami. Violončelist
Mihovil Karuza (Split 1975.) niže i srednje glazbeno obrazovanje stekao
je u Splitu u klasi prof. Vladimira Lukasa. Nakon završene srednje škole,
1992. godine upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu, u klasi prof. Valtera Dešpalja,
gdje s odličnim uspjehom diplomira 1996. godine. Magistrirao je 2002. na
Pennsylvania State University, u klasi prof. Kim Cook, gdje je djelovao i kao
asistent. Usavršavao se kod svjetski poznatih glazbenika i pedagoga (A. Parisot,
S. Sondeckiene, M. Hayashi, L. Claret, M. Steinkühler, K. Botvay, Y. Gutman, T.
Schneider). Tijekom školovanja dobio je brojne nagrade i priznanja. Od
1997. do 2000. godine djelovao je kao stalni član orkestra Zagrebačke
filharmonije, od 2000. do 2002. kao solo-violončelist orkestra HNK u Splitu,
prvi violončelist Splitskog komornog orkestra i član Splitskog klavirskog
trija, a od 2002. kao solo-violončelist Altoona Symphony Orchestra i
Pennsylvania Centre Orchestra. Po povratku u Hrvatsku nastavlja djelovati kao
solo-violončelist orkestra HNK u Splitu, prvi violončelist Zadarskog komornog
orkestra i član-osnivač Splitskog gudačkog kvarteta. Bavi
se i pedagoškim radom, te kao profesor violončela djeluje na osnovnoj
glazbenoj školi "Lovro pl. Matačić" u Omišu. Od 2006. godine
stalno je zaposlen na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, gdje u
zvanju docenta predaje violončelo, studij orkestralnih dionica i komornu
glazbu. Održava majstorske tečajeve u inozemstvu, a stalni je član i
ocjenjivačkih sudova na državnim, regionalnim i županijskim natjecanjima
mladih glazbenika Hrvatske. Kao
solist nastupa uz Hrvatski komorni orkestar, Zadarski komorni orkestar, Komorni
orkestar HNK Split, Splitski komorni orkestar, Penn State Chamber Orchestra,
Simfonijski puhački orkestar HV-a, Altoona Symphony Orchestra i Penn State
Philharmonic Orchestra. Održava recitale u Hrvatskoj i inozemstvu (Slovenija,
Italija, Austrija, Francuska, SAD). Snimao je za HRT i RTV Slovenije, a izdao je
i nosač zvuka. Mihovil Karuza svira na violončelu "Lorenzo Storioni
Cremona" iz 1770. godine. Violinist
Aleksandar Andrusenko rođen je u Harkovu (Ukrajina) u obitelji
glazbenika. Sa sedam godina počinje učiti violinu u Specijalnoj glazbenoj školi,
koja je trajala 11 godina. Potom upisuje Konzervatorij ''Čajkovski'' u Moskvi u
klasi prof. Šihmurzajeve (asistentica prof. Ciganova). Iz Moskve se nakon druge
godine studija, iz zdravstvenih razloga, seli u Kišnjev (Moldavija), gdje je i
diplomirao u klasi prof. Mordkoviča. U to vrijeme osvaja treću nagradu na
natjecanju u Vilnusu (Litva). Postdiplomski studij završio je u Moskvi kod
prof. Fihtengolca. SIMFONIJSKI
ORKESTAR HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA U SPLITU nastao
je iz potrebe da se, izvedbama poznatih glazbenih djela koja su zahtijevala
visoku umjetničku reproduktivnu razinu, na dostojan način obilježe značajne
glazbene obljetnice. Njegov osnutak vezan je tako uz 1953. godinu i proslavu 30.
obljetnice smrti Jakova Gotovca. u Splitu je 1953. Sljedeće godine obnovljena
je i Splitska filharmonija koja je početak javne djelatnosti obilježila s dva
koncerta pod ravnanjem mo. Silvija Bombardellija. Veći dio svirača sačinjavali
su članovi opernog orkestra i glazbenici iz srodnih institucija u Splitu.
Filharmonija je nosila velik dio programa Splitskih ljetnih priredaba, a
njenu je ulogu, tijekom godina, preuzeo Orkestar Opere HNK Split. Unatoč poteškoćama,
Orkestar je uspio održati ritam stalnih simfonijskih koncerata kroz dugi
vremenski period pod ravnanjem mo. Borisa Papandopula. Dugogodišnju, plodnu
suradnju ostvario je i s mo. Nikšom Barezom, a u nekoliko je sezona stvarao
bogat koncertni i operni repertoar s mo. Vjekoslavom Šutejem. Pod umjetničkim
vodstvom mo. Iva Lipanovića, te, nakon njega, pod ravnanjem mo. Harija Zlodre,
Orkestar je održao kontinuitet splitskog opernog i koncertnog života, priređivanjem
ciklusa simfonijskih koncerata i permanentnim bogaćenjem opernog repertoara.
Danas, pod umjetničkim vodstvom mo. Ivana Repušića, nositelj je repertoara
Opere HNK Split, te simfonijskih i prigodnih koncertnih programa.
SASTAV
SIMFONIJSKOG ORKESTRA HNK SPLIT Prve
violine: Julian Nechita, Aleksandar Andrusenko, Tibor Bauer, Lorenzo Jakičević,
Valter Lovričević, Gordana Baković, Anita Mišetić, Damiano Cosimo d'Ambra,
Tereza Alabanda, Jure Bučević, Tatjana Stehlik, Ana Barbarić / Druge violine:
Majda Goluža, Hana Grgić, Alla Kandrusevich, Mesud Glavaš, Ana Bubalo, Nensi
Zebić, Domagoj Gjurašin, Branka Živković, Tibor Bauer ml. / Viole: Pavel
Kandrusevich - Žasmina Pankova, Igor Smoday, Jasminka Novaković, Boris Mitov,
Nikola Milašević, Damira Bašić, Stipe Marinić / Violončela: Pjotr
Tarasinkevich, Mihovil Karuza, Tončo Čavar, Bernarda Čavar, Ljiljana Vojinović,
Dubravko Geić, Marija Kačić, Marta Proso / Kontrabasi: Oleg Gourskii, Mijo Mišetić,
Soniboj Donkov, Antal Papp / Flaute: Snježana Bosotina, Zvonimir Boldin, Sanda
Blažević-Radica / Oboe: Ana Mandić - Sanja Milić, Ivan Oreb / Klarineti:
Ivan Borčić - Željko Milić, Srđan Benzon / Fagoti: Tomislav Kurte, Krsto
Petijević / Horne: Bank Harkaj, Mirela Janjić, Ljudevit Potza, Jerzy Kozniecny
/ Trube: Nikša Kačić - Ivan Bralić, Toni Vidošević / Tromboni: Nikolaj
Drongovskij - Miro Pušić, Zdravko Butorac, Đorđe Radovniković
/ Tuba: Predrag Svačić / Harfa: Edita Topić Kopeczsky / Timpani:
Oliver Mandić / Udaraljke: Petar Zečević, Franjo Seneš |