KONCERT SPLITSKOG KOMORNOG ORKESTRA

Splitsko filharmonijsko društvo

Splitski komorni orkestar

Nedjelja, 19. studenoga 2006.
Foyer HNK u Splitu, 21h

Dirigent: Tonči Bilić

PROGRAM:

Ruben Radica: Izdaleka

Tri stavka za gudački orkestar

Intrada - Arija - Finale

Dmitrij Šostakovič: Koncert za glasovir, trubu i gudače u c-molu, op. 35

Allegro moderato - Lento - Moderato - Allegro con brio

Solisti: Danijel Detoni - glasovir, Vedran Kocelj - trublja

 * * * * *

 Bela Bartok: Divertimento za gudače

Allegro non troppo - Adagio molto - Allegro assai

Splitski komorni orkestar (SKOK): I. violine: Valter Lovričević, Ana Tošić, Loris Grubišić, Lovorka Vidović, Alina Gubaidullina, Ana Barbarić / II. violine: Gordana Baković, Mesud Glavaš, Domagoj Gjurašin, Tereza Alabanda, Simona Cmrečnjak, Kristina Vitlov / viole: Pavel Kandrusevič, Ivan Hut, Hrvoje Phillips, Stipe Marinić / violončela: Sunčana Hut, Bernarda Čavar, Mihovil Karuza, Dubravko Geić  / kontrabas: Oleg Goursky, Mijo Mišetić / glazbeni producent-predsjednik Splitskog filharmonijskog društva: Gordan Sladoljev

Rubena Radicu  (Split, 1931.) ubrajaju u istaknute predstavnike avangardnoga glazbenog smjera u Hrvatskoj. Već od samoga početka, izišavši iz Kelemenove i Leibowitzove škole, opredijelio se za glazbena strujanja svoga vremena. Radikalnim izražajnim sredstvima gradi vlastiti stil, pa od skladbi u kojima se još naziru funkcionalni odnosi, preko dodekafonije i totalne organizacije dolazi do rješenja u kojima strukturalistička koncepcija oblikovanja djela zauzima glavno mjesto. Posve predan suvremenom glazbenom izrazu, gradi i stalno usavršava vlastiti stil, daleko od svakog eklekticizma. Osnovna obilježja njegove glazbe ocrtavaju se u svojevrsnom stapanju vodoravnog i okomitog, odnosno dvaju prividno suprotstavljenih glazbenih idioma, te u procesu međusobnog usklađivanja pojedinih glazbenih parametara (tonskih visina, notnih vrijednosti, dinamike, zvučnih boja) s jedne i slaganja glazbene forme (strukturne dramaturgije) s druge strane. Uz bok ovom tehnološkom presedeu, uvijek izvorno domišljenom i ostvarenom na visokoj artističkoj razini, stoji Radičin duboko utemeljen emocionalni naboj koji se redovito akumulira u brižljivo smišljenom obliku. Posebnu pak ulogu u ostvarivanju Radičinih glazbenih zamisli ima njegov izraziti smisao za zvučni kolorit, smisao koji bez sumnje vuče korijene iz specifično sredozemnog ozračja u kome je skladatelj odrastao. Valja pritom podvući da Radica, sukladno svom općem skladateljskom stavu, ostvaruje takvu kolorističku komponentu ne samo koristeći specifičnu boju pojedinog instrumenta i iz toga proistekli kombinatorički sustav (čista, pomiješana i suprostavljena boja) primijenjen na ustrojstvenu gradbu, nego uključujući u svoju kolorističku paletu i faktor harmonije intervalskih napetosti.

Djelo Dimitrija Šostakoviča (1906-1975) uz Stravinskog i Prokofjeva nesumnjivo predstavlja okosnicu ruske glazbe dvadesetog stoljeća. Zbog svojih petnaest simfonija smatran je najvećim simfoničarem sredine dvadesetog stoljeća. Prve poduke iz glasovira dobio je od majke, profesionalne pijanistice, a školovao se na Petrogradskom konzervatoriju te diplomirao i glasovir i skladanje. Šostakovič se nije morao dugo dvoumiti između glasovira i kompozicije - njegova Prva simfonija izvedena u Petrogradu, Berlinu i Philadelphiji doživjela je velik uspjeh, a skladateljev pijanistički nastup na poznatom Chopinovom natjecanju u Varšavi 1927. godine također je okrunjen uspjehom. Usprkos brojnim cenzurama i samokritikama koje je morao podnositi zbog svog skladateljskog djelovanja, Šostakovič je ostao vjeran i domovini i svome pozivu te je često sudjelovao kao predstavnik svoje zemlje na kongresima u Beču, New Yorku ili Varšavi, a 1958. godine primio je i Lenjinovu Nagradu. Iako u glazbenom svijetu figurira prvenstveno kao simfonijski skladatelj, ništa manje značajna nisu njegova komorna djela koja su nastajala u razdoblju od 1938. do 1953. godine, a mnogi ga cijene i kao skladatelja scenske (baletne i filmske) glazbe, gdje se posebno ističe njegova opera Lady Macbeth Mcenskoga okruga 1932. (prerađena i prenaslovljena u Katarinu Izmajlovu 1963).
Uz simfonije, Šostakovič je autor i šest koncerata: dvaju za violončelo: 1959. i 1966; dvaju za violinu: 1948. i 1967; te jednog za klavir - 1957, i jednog za klavir i trublju - 1933. Ovaj posljednji, odnosno prvi po vremenu nastanka, ujedno je i najpopularniji. K tome je i najneobičniji po izboru vodećih instrumenata, a ništa manje neobična nije mu bila ni uloga u Šostakovičevoj karijeri. Kako je već 1930. Udruženje proleterskih glazbenika Šostakoviča napalo u povodu izvedbe njegove komične opere "Nos", smatrajući je "proizvodom dekadentnosti", klavirski mu je koncert dobro poslužio u svrhe političke rehabilitacije. No, bio je to tek početak Šostakovičevih "posipanja pepelom", koja su mu očito omogućavala da uopće nastavi dalje stvarati. Uz sintagmu "Znam da je Partija u pravu" Šostakovič se svakih nekoliko godina vraćao "na pravi put", pa opet "zastranjivao" i uspostavljao dijalog s "društvenim strukturama" stalno puštajući da one "ispravljaju pogreške kreativnog umjetnika" kako on ne bi "otišao predaleko u "temeljitosti svoje umjetničke rekonstrukcije"…
Béla Bartók (1881. - 1945.)

Prvu glazbenu poduku iz glasovira Béla Bartók dobio je od majke, a već sa deset godina prvi je put javno nastupio kao pijanist. Na Muzičkoj akademiji u Budimpešti studirao je kompoziciju (kod J. Koesslera) i glasovir (kod I. Thomana), te se postupno razvio u izvanrednog glasovirskog virtuoza. Cijeli se život bavio reproduktivnom djelatnošću, često koncertirajući sa svojom drugom suprugom, pijanisticom Dittom Paszthory. Godine 1905. Bartok je sa svojim kolegom Zoltanom Kodályem krenuo na prvo od svojih nebrojenih putovanja na kojima je skupljao narodne melodije. Od 1907. godine djelovao je kao profesor glasovira na budimpeštanskoj Muzičkoj akademiji. Prvi veliki uspjeh doživio je godine 1917. izvedbom baleta-pantomime Drveni princ u Budimpešti, te 1918. izvedbom ranije nastale opere Dvorac Modrobradog. Međunarodni ugled stječe nakon Plesne suite za orkestar (1923.). Godine 1940. emigrirao je u SAD. Već iduće godine imenovan je počasnim doktorom Columbijskog univerziteta i povjerena mu je znanstvena obrada zbirke fonografskih snimaka narodnih melodija. Umro je u New Yorku, a veliku svjetsku slavu njegova su djela postigla tek nakon skladateljeve smrti.
Bartók je brzo napustio kasnoromantičarska ishodišta svojih ranih skladbi. Upoznavajući suvremenu europsku glazbu (skladbe Liszta, R. Straussa, Debussya, Schönberga) i otkrivanjem autentičnog narodnog melosa stvorio je osebujan glazbeni izričaj protkan dotad nezamislivim ritamskim bogatstvom, slobodnom harmonijom i elementima folklora.
Divertimento za gudače dio je kasnog skladateljeva opusa. Dovršen je godine 1939., a nastao je na narudžbu švicarskog dirigenta Paula Sachera i Komornog orkestra iz Basela koji ga je i praizveo. Nakon niza oporih i beskompromisnih ekspresionističkih djela robusnog i neobuzdanog sadržaja koja su u javnosti nailazila na priličan otpor, Bartók se potkraj života vratio mekšim i pitomijim suzvučjima. Upravo je Divertimento jedan od najljepših izdanaka Bartókova povratka romantičnim i neoklasicističkim izvorima. Već sam naziv skladbe priziva duh 18. stoljeća, kada je divertimento bio omiljen oblik društvenog muziciranja. Stavci su konvencionalno oblikovani - prvi u sonatnoj formi, drugi trodijelan, a treći u obliku ronda. Kao i u onodobnim divertimentima, Bartókove teme brzih stavaka plesnog su ritma. Njihove melodije odišu zvucima foklora koji nije rabljen kao citat, već kao inspiracija, kao prepoznatljiv ugođaj koji opstaje usprkos prepletu smjelih harmonijskih zahvata. Bogatstvu zvučnih boja uz majstorsku instrumentaciju pridonosi i vješto Bartókovo suprotstavljanje manje grupe svirača (concertina) cijelom gudačkom ansamblu. Zbog prizvuka mađarskog melosa i dirljive tuge središnjeg stavka mnogi ovo djelo, nastalo upravo uoči odlaska u SAD, smatraju Bartókovim oproštajem od domovine.
U pripremi korišteni tekstovi Jelene Knešaurek i Gordane Krpan

Tonči Bilić rođen je u Splitu 1969. godine. Dirigiranje je diplomirao 1993. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Pavla Dešpalja, kod kojega je završio i poslijediplomski studij. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu i stipendist fonda Lovro i Lilly Matačić. Debitirao je tijekom studija, 1992. godine, u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu dirigirajući u multimedijalnom projektu prema Osmanu Ivana Gundulića.
Od 1994. do 1997. djelovao je u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci kao dirigent i šef zbora ravnajući opernim, baletnim i koncertnim izvedbama.
Nastupao je sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Simfonijskim puhačkim orkestrom Hrvatske vojske, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Splitskim komornim orkestrom, Orkestrima zagrebačke i riječke Opere, Hrvatskim komornim orkestrom, Varaždinskim komornim orkestrom, Zadarskim komornim orkestrom, Nizozemskim radio zborom i Nizozemskim komornim zborom.
Redovito snima za potrebe radija, televizije i filmske produkcije.
Od 2001. je producent, a od 2005. i umjetnički ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.
Od 1997. je stalni dirigent, a od 2005. šef dirigent Zbora HRT-a, s kojim njeguje javnu i studijsku djelatnost. Umjetnički je ravnatelj renomiranog ciklusa Sfumato MješovitogZbora Hrvatske radiotelevizije u kojemu prvi puta u Hrvatskoj izvodi mnoge ključne skladbe iz svjetskog a cappella repertoara (A. Schnittke: Koncert za zbor, Psalmi pokajanja,  A. Pärt: Passio Domini Nostri Jesu Christ Secundum Joannem, F. Martin: Misa, S. Rahmanjinov: Cjelonoćno bdijenje, A. Schönberg: Friede auf Erden, C. Monteverdi: Madrigali Guerrieri et Amorosi. ).
2001. Na Eric Ericsson Masterclassu, u sklopu Koorbiennalea Haarlem, a u organizaciji Groote Omroepkoor i Nederlandskamerkoora, ravna završnim koncertom te mu Mo Eric Ericsson uručuje posebno priznanje.
U suradnji Hrvatskog društva skladatelja i HRT-a, u izdanju Cantusa, objavljen mu je CD s Hrvatskim glagoljaškim rekvijemom Igora Kuljerića. U 2003. dirigira praizvedbom opere Životinjska farma Igora Kuljerića na Muzičkom Biennalu u Zagrebu i koncertno izvodi operu Porin Vatroslava Lisinskoga povodom obilježavanja 30. obljetnice KDVL, koju u direktnom prijenosu preuzimaju europske radiopostaje (EBU).
2005. izvedbom Hrvatske mise Borisa Papandopula, zabilježene na CD-u u izdanju Cantusa, osvaja diskografsku nagradu Porin za album godine u kategoriji klasične glazbe.

Pijanist Danijel Detoni (Zagreb, 1983.) diplomirao je glasovir (razred Lászla Baranyaya i Balázsa Kecskésa) na Glazbenome sveučilištu Ferenc Liszt u Budimpešti, a četvrtu je godinu studirao na pariškome Konzervatoriju u razredu Itamara Golana.
U travnju 2003. pobijedio je na Državnome natjecanju za komornu glazbu Leó Weiner u Budimpešti. Usavršavao se je kod Emanuela Krasovskoga i Pnine Salzman na Ljetnoj akademiji Tel Hai u Izraelu, gdje je izvedbom Ligetijeve Musice ricercate godine 2006. osvojio Nagradu Zaklade Isman za najuzorniju interpretaciju. Solistički i uz pratnju orkestara (Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Hrvatski komorni orkestar, Dubrovački simfonijski orkestar, Orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, Simfonijski orkestar Glazbenoga sveučilišta Ferenc Liszt, Simfonijski orkestar Slovenske radio-televizije, Pekinški simfonijski orkestar, Beogradska filharmonija itd.) redovito nastupa u Hrvatskoj i Mađarskoj, a gostovao je u Beogradu, Novom Sadu, Ljubljani, Villachu, Parizu, Pekingu, Jeruzalemu, Tel Avivu, Varšavi i dr. Često snima za Hrvatski radio i Hrvatsku televiziju.

Trubač Vedran Kocelj rođen je 1977. godine u Dubrovniku gdje je završio osnovnu i srednju glazbenu školu. Diplomirao je trubu na ljubljanskoj Glazbenoj akademiji u razredu Stanka Arnolda. Usavršavao se na majstorskim tečajevima kod Johna Wallecea, Boa Nilsona i Eda Carrola. Na natjecanju mladih glazbenika u Sloveniji 1999. godine osvojio je prvu nagradu, a na Međunarodnom natjecanju u Toulonu 2000. godine plasirao se u polufinale. Iste je godine položio audiciju za Omladinski orkestar Gustav Mahler s kojim je na europskoj turneji od 12 koncerata nastupao pod dirigentskim vodstvom Pierrea Bouleza. Zapažene solističke nastupe imao je uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačke soliste, Dubrovački simfonijski orkestar, Hrvatski barokni ansambl, Simofnijski puhački orkestar Hrvatske vojske, Zadarski, Varaždinski i Züriški komorni orkestar. Tom je prigodom surađivao s mađarskim trubačem svjetskog ugleda Gáborom Boldoczkim. Komornim muziciranjem bavi se svirajući u Hrvatskom brass kvintetu s kojim je nastupao u Hrvatskoj, Italiji, Švicarskoj i Kini. Stalan je član Simfonijskog orkestra HRT-a. Redovito snima za potrebe Hrvatskog radija i televizije, a posebno se istaknuo snimkom Concertina za trubu, gudače i timpane Borisa Papandopula.