
Hrvatsko narodno kazalište u
Splitu, 30. listopada 2006.
Simfonijski orkestar Opere HNK u
Splitu
Solistica: MONIKA LESKOVAR –
violončelo
Dirigent: IVAN REPUŠIĆ
PROGRAM:
Koncert za violončelo i orkestar
u h-molu, op. 104
Allegro
Adagio, ma non troppo
Finale. Allegro moderato
-----------
Iz novog svijeta / IX. simfonija
u e-molu op. 95
Antonin Dvořák (1841-1904),
uz Smetanu najznačajniji je predstavnik češke glazbe 19. stoljeća. Svojom
nepresušnom invencijom i bogatstvom kolorističkih finesa u instrumentaciji
privukao je pozornost slavnog Johannesa Brahmsa, koji se osobno zauzeo da
Dvořákova djela pronađu put do izvoditelja i publike izdajući ih kod uglednih
izdavača. Od tada se životni put češkog skladatelja u potpunosti izmijenio.
Oslanjajući se na klasične i romantičke uzore (Beethovena, Schuberta, Brahmsa),
te folklornu glazbu vlastite zemlje, Dvořák je izgradio češku simfonijsku,
koncertantnu i komornu glazbu. On stvara elementarnom snagom spontanosti
neprekidno crpeći iz prebogate riznice svoje melodijske invencije. Po stilu je
kasnoromantičar, a po naravi lirik sklon stvaranju elegičnih i idiličnih
ugođaja. Najizvornija i najneposrednija Dvořákova ostvarenja pripadaju području
instrumentalne glazbe, prvenstveno simfonijske, gdje je u najvećoj mjeri pokazao
iskonsku vitalnost svojega talenta i stvaralačkog nagona. Posljednja, IX.
simfonija u e-molu op. 95 (ranije poznata kao Peta), zvana Iz novog svijeta,
njegovo je najpopoluarnije djelo nastalo u Sjedinjenim Američkim Državama.
Sadržajno bogatstvo i zanimljivost spomenutog djela odražava skladateljev dodir
s glazbenom kulturom američkih urođenika – Indijanaca i američkih Crnaca – i
njegovu želju da izvornost doživljenih melodija oblikuje u jedinstveno
simfonijsko tkivo. "U melodijama američkih Crnaca", kaže Dvořák, "nalazi se sve
što je nužno velikoj i plemenitoj nacionalnoj umjetnosti; one su dirljive,
nježne, strastvene, melankolične, smjele, vesele; na cjelokupnom području
glazbenog skladanja nema ničega što se ne bi moglo hraniti iz tog izvora."
Pokazujući doista živo zanimanje za osobine domorodačkog i crnačkog folklora,
Dvořák je ipak ostao vjeran umjetničkom principu koji ga je u njegovu stvaranju
neprestano vodio: nikada nije uzimao gotove narodne melodije u obliku citata,
već se najprije udubljivao u obilježja narodnih tvorevina, a zatim je, redovito
uspješno, nastojao stvoriti melodije koje će i melodijskim i
latentno-harmonijskim i ritmičkim osobinama pripadati proučenom folklornom
području. Skladajući u duhu tih melodija koristio je pentatoniku, plagalne
kadence, ritmička ostinata i čvrsti sinkopirani ritam. Pored toga, simfonija u
e-molu svjedoči o Dvořákovoj nostalgiji za dalekom domovinom, pa su teme češkoga
narodnog prizvuka drugi izvor melodijske tematike toga djela bogatog u svojoj
raznovrsnosti, u efektnoj, katkada briljantnoj instrumentaciji i jasnoći
izlaganja. Načelo cikličnosti ostvaruje se tematskim reminiscencijama i izrazito
dosljednim provođenjem tematskog jedinstva kroz sve sonatne stavke.
Prvi stavak simfonije u e-molu (Adagio-Allegro molto) sonatni je allegro s
polaganim uvodom. Osim glavne teme (čiji drugi dio nosi obilježja češke narodne
glazbe), javljaju se i dvije sporedne, nadahnute osobinama crnačkog i
indijanskog glazbenog folklora. Drugi stavak, čuveni Largo (Dvořák ga je nazvao
"Legenda"), zrcali obilježja programnog oblikovanja (poglavito glavna tema koju
nakon uvodnih svečanih akorda limenih puhača donosi engleski rog izrazito
melodioznim solom). Stavak je nastao kao plod Dvořákovih dojmova pri čitanju
glasovitog spjeva Hiawatha američkog pjesnika Longfellowa. Treći stavak, Scherzo
(Molto vivace) inspiriran je Šumskom svečanošću iz istog spjeva, s
karakterističnim razigranim i uzbudljivim plesovima domorodaca, kojima kao jeka
odgovara glazba čeških plesova. Posljednji stavak Finale (Allegro con fuoco)
počinje kratkim uvodom, nakon kojeg trublje i rogovi donose glavnu temu ("temu
novoga svijeta"), koja svojim osobinama obilježava cijeli stavak i u
kontrapunktskoj kombinaciji s temama iz prethodnih stavaka pridonosi integralnom
jedinstvu djela.
Ostvarenjima na području koncertantne glazbe Dvořák je upravo utemeljio to
područje u češkoj glazbi 19. stoljeća. Uz klavirski koncert u g-molu i violinski
u a-molu, daleko je značajniji, te među čelističkom koncertantnom literaturom
vjerojatno najpopularniji njegov Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, op.
104 iz 1895. godine. Ovaj je koncert posljednja velika skladba koju je Dvořák
napisao za vrijeme boravka u Americi, a nastao je na narudžbu češkog
čelista-virtuoza Hanuša Wihana. Glazba koju je Dvořák skladao duboko je
inventivna, puna dubokih osjećaja i savršeno prilagođena upravo ovom
instrumentu, što je izravna posljedica Dvořákova iskustva kao orkestralnoga
glazbenika. Koncert donosi obilje raznovrsnih ugođaja i oprečnosti, melodijsku
samostalnost orkestalnih dionica koje se u iznošenju melodijske građe izmjenjuju
sa solističkom dionicom ili s njom tvore zanimljive kontrapunktičke spletove,
bogatstvo glazbenih zamisli i majstorsku razradu tema na kojima su izgrađeni
njegovi stavci – od epske veličajnosti prvoga i lirske topline drugoga do
osebujno koncipiranog finala u kojemu početna, zanosna pokretnost biva
zamijenjna sanjarskim i meditativnim ugođajem. Sukladno klasičnoj trostavačnoj
shemi, koncert započinje opsežnom orkestralnom ekspozicijom (Allegro) u kojoj se
najprije javlja glavna tema s odlikama pritajenog i suzdržanog izraza, da bi,
tijekom svog razvoja, prerasla u snažnu herojsku melodiju i mjesto ustupila
čeznutljivoj drugoj temi (rog). Solističko izlaganje tema potcratava tu
kontrastnost oznakama "risoluto" (1. tema) - "dolce" (2. tema). Drugi stavak
(Adagio ma non troppo) donosi melodijski citat iz njegove popjevke Lasst mich
allein op. 82 br. 1 (1887/88.) kao sjećanje na skladateljevu teško oboljelu
rođakinju (nakon njene smrti 1895., po povratku u Prag, Dvořák revidira
posljednji stavak koncerta znatno ga proširujući i interpolirajući spomenuti
citat unutar njegove građe). Sjetna prva tema Adagia (klarineti) nastavlja se u
dionici soliste, a patetični srednji dio (g-mol umjesto G-dura) ustupa mjesto
smiraju i elegičnoj ugođajnosti. Treći stavak (Allegro moderato), svoj je
konačni oblik dobio po Dvořákovu povratku u domovinu, te je blizak njegovu
majstorstvu ostvarenom u Slavenskim plesovima: prva tema puna je radosti i
snage, nakon čega slijedi tipično češka melodija i prekrasni duo violončela i
solo violine. Reminiscencija, maglovito sjećanje na ono što je prošlo (prva tema
prvog stavka i druga iz Adagia), te neizrecivi optimizam kojim zrači glavna tema
stavka sjedinjuju se u finalnom rondu ovoga koncerta. Skladateljevo
razumijevanje orkestralne zvučnosti i distinktivnih tonskih kvaliteta violončela
ovo grandiozno i emocijama nabijeno djelo čine jednim od najvećih Dvořákovih
dostignuća.
Monika Leskovar - violoncello
Premda je zagrebačka violončelistica Monika Leskovar navršila tek 25 godina,
o njoj se u Hrvatskoj čak i diljem svijeta već nekoliko godina sve češće govori,
i to - izrijekom u superlativima! S punim pravom, jer osebujnu svirku Monike
Leskovar odlikuje zbroj najviših umjetničkih kvaliteta: superiorna tehnička
sprema i začudna tonska maštovitost, studiozna utemeljenost njezinih
interpretacija i naoko improvizacijsko nadahnuće trenutkom. U njezinu
jednostavnome i vrlo logičnome muziciranju na očaravajući se način isprepliću
djetinje prostodušan polet i ona tako rijetka analitička strastvenost duha,
svojstvena same zrelim i velikim umjetnicima. Monika Leskovar završila je
poslijediplomski studij u berlinskoj klasi znamenitog koncertanta i pedagoga
Davida Geringasa te postala i njegov asistent na “Hanns Eisler” glazbenoj
akademiji, a tijekom osmogodišnjeg školovanja u Njemačkoj (Lübeck i Berlin) bila
je pobjednicom na nekoliko uglednih svjetskih čelističkih natjecanja. Mnoštvu re¬citala
i solističkih nastupa uz glasovite orkestre iz Münchena, Budimpešte, Moskve,
Petrograda, Pariza i Praga, Monika je pridodala i blistavom nizu komornih
koncerata na kojima se iskazala kao umjetnica i te kako dostojna suradnje s
nekoliko najvećih glazbenika našega doba kao što su: skladatelj i violončelist
Giovanni Sollima, violinisti Gidon Kremer i Julian Rachlin,
violisti Jurij Bašmet i Tabea Zimmermann, skladateljica Sofija
Gubajdulina, pijanisti Boris Berezovski i Richard Hyung-ki Joe.
Potkraj pretprošle godine Monika Leskovar u razmaku od samo tri dana uz
Zagrebačku filharmoniju blistavo je odsvirala Dvoräkov Koncert za violončelo i
Rokoko varijacije P. I. Čajkovskog, nastupivši pod dirigentskim vodstvom sada
već svjetski uglednog Kazushija Onoa, odnosno karizmatičnog Valerija
Gergijeva. Premda je svoja najdraža priznanja i nagrade primila iz ruku
legendarnih guslača Yehudija Menuhina i Mstislava Rostropoviča,
Monika s radošću ističe da joj je najveće priznanje napuljsko violončelo
Vincenzo Postiglione iz 1884, godine, koje su joj priskrbili Grad Zagreb i
Orkestar Zagre¬bačke filharmonije. Ona isto tako ne zaboravIja naglasiti da su
joj najljepši i najdragocjeniji satovi pouke bili oni koje je dobivala u
zagrebačkoj klasi profesorice Dobrile Berković-Magdalenić, gdje je kao
šestogodišnja djevojčica prvi put zagrlila violončelo, i ne sluteći da je u tome
zaigranom trenutku stekla suputnika za cijeli život...
napisao Zlatko Mađar
(preuzeto iz časopisa CROATIA - Croatia Airlines)
Ivan Repušić (1978.), dirigent, završio je osnovno i srednjoškolsko
obrazovanje u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zadru. Godine 1997. upisao je
studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi mo. Igora Gjadrova.
Od treće godine studirao je u klasi mo. Vjekoslava Šuteja, kod kojeg je
diplomirao sa Zagrebačkom filharmonijom u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski
u lipnju 2001. godine (H. Berlioz: Fantastična simfonija). Od 1997.-2001.
dirigent je Oratorijskog zbora crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci, s kojim je
ostvario niz uspješnih koncerata i osvojio brojna priznanja i nagrade. Do sada
je ravnao Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Orkestrom
Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Orkestrom Opere Hrvatskog narodnog
kazališta u Splitu, Sarajevskom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim
orkestrom, Varaždinskim komornim orkestrom, Hrvatskim komornim orkestrom i
Splitskim komornim orkestrom. Godine 1998. aktivno je sudjelovao na seminaru kod
mo. Ronalda Zollmana u Hvaru. Akademske godine 1999./2000. usavršavao se na
Indiana University of Penssylvania kod mo. Jacka Stampa, dirigirajući orkestrom
i zborom Sveučilišta. U ljeto 2001. godine usavršavao se na Accademia Musicale
Chigiana kod mo. Gianluigia Gelmettia kao aktivni polaznik dirigirajući
Festivalskim orkestrom iz Sofije. Od 2001.-2002. usavršavao se u Badisches
Staatstheater u Karlsruheu kod mo. Kazushi Onoa. Aktivno je pohađao seminar u
Dubrovniku kod mo. Jorme Panula, održan u kolovozu 2004. Dobitnik je nagrade
Zagrebačke filharmonije & PBZ American Expressa za najuspješnijeg mladog
glazbenika u 2001. godini, Dekanove nagrade i Nagrade Hrvatskog glazbenog zavoda
za najboljeg diplomanta. U svibnju 2001. uspješno je debitirao u Hrvatskom
narodnom kazalištu u Zagrebu dirigirajući Verdijevom operom La traviata. U
kolovozu 2002. dirigirao je s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom u Atriju
Kneževa dvora na Dubrovačkim ljetnim igrama. U ljeto 2002., otvorio je
Zagrebačko ljeto izvedbom kantate Carmina Burana C. Orffa. U travnju 2003.,
dirigirao je na otvaranju međunarodne turističke burze (ITB) u Berlinu sa
Zagrebačkom filharmonijom i Zborom Hrvatskog narodnog kazališta Split. U lipnju
2004., debitirao je u Narodnom pozorištu Sarajevo izvedbom opere Ero s onoga
svijeta J. Gotovca. Od sezone 2002. dirigent je Opere HNK u Splitu. Debitirao je
operom Ljubavni napitak G. Donizzetija u studenom 2002., a do sada je ostvario
nekoliko uspješnih premijernih i repriznih naslova: Ščelkunčik P. I. Čajkovskog
(premijera 2003.), La traviata G. Verdija (pretpremijera 2004.), Povratak J.
Hatzea, Pagliacci R. Leoncavalla, Ero s onoga svijeta J. Gotovca. Na jubilarnom
50. Splitskom ljetu dirigirao je operom Nabucco G. Verdija, a za to je
ostvarenje nagrađen nagradom Slobodne Dalmacije Judita za najbolji glazbeni
program. Od 2004., asistent je za predmet Dirigiranje na Umjetničkoj akademiji
Sveučilišta u Splitu. Sezonu 2004./2005. započeo je premijernim dirigiranjem
opere Lucia di Lammermoor G. Donizettija u režiji Krešimira Dolenčića. Predstava
je polučila rijetko viđene unisone pohvale kritike za kvalitetu i studioznost
izvedbe. Sličan uspjeh postigao je dirigirajući baletnu premijeru Minkusova Don
Quijotea u koreografiji Valentine Ganibalove u HNK Split. Od sezone 2006./2007.
Repušić obnaša funkciju Ravnatelja Opere HNK Split.
Simfonijski orkestar Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu nastao je kao
potreba da se na dostojan način obilježe značajne glazbene obljetnice s
izvedbama poznatih glazbenih djela koja su zahtijevala visoku umjetničku
reproduktivnu razinu. Prigodom proslave 30. obljetnice smrti Jakova Gotovca, u
Splitu je 1953. osnovan Simfonijski orkestar. Sljedeće godine obnovljena je i
Splitska filharmonija koja je početak javne djelatnosti obilježila s dva
koncerta pod ravnanjem mo. Silvija Bombardellija. Veći dio svirača bili su
članovi opernog orkestra i glazbenici iz srodnih institucija u Splitu.
Filharmonija je nosila veliki dio programa Splitskih ljetnih priredaba, a njenu
je ulogu, postupno, tijekom godina, preuzeo Orkestar Opere HNK Split. Unatoč
poteškoćama, Orkestar je uspio održati ritam stalnih simfonijskih koncerata kroz
dugi vremenski period pod ravnanjem mo. Borisa Papandopula. Dugogodišnju, plodnu
suradnju ostvario je i s mo. Nikšom Barezom, a u nekoliko je sezona stvarao
bogat koncertni i operni repertoar s mo. Vjekoslavom Šutejem. Pod umjetničkim
vodstvom mo. Ive Lipanovića, te, nakon njega, pod ravnanjem mo. Harija Zlodre,
Orkestar je održao kontinuitet splitskog opernog i koncertnog života,
priređivanjem ciklusa simfonijskih koncerata i permenetnim bogaćenjem opernog
repertoara. Danas, pod umjetničkim vodstvom mo. Ivana Repušića, nositelj je
repertoara Opere HNK Split, te simfonijskih i prigodnih koncertnih programa.
Tekst priredila:
Ivana Tomić Ferić |