hnk-split
2006 2007
repertoar
novosti
posjet
prodaja
arhiv
sponzori
English 
speaking visitors


HT HINET


Dobro došli na HNK Split web site.

Kliknite na vijest da biste pročitali opširniji tekst

 

 


 

VEČER ANTONINA DVOŘÁKA

 

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, 30. listopada 2006.

Simfonijski orkestar Opere HNK u Splitu

Solistica: MONIKA LESKOVAR – violončelo

Dirigent: IVAN REPUŠIĆ

 

PROGRAM:

Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104
Allegro
Adagio, ma non troppo
Finale. Allegro moderato

-----------

Iz novog svijeta / IX. simfonija u e-molu op. 95


 

Antonin Dvořák (1841-1904), uz Smetanu najznačajniji je predstavnik češke glazbe 19. stoljeća. Svojom nepresušnom invencijom i bogatstvom kolorističkih finesa u instrumentaciji privukao je pozornost slavnog Johannesa Brahmsa, koji se osobno zauzeo da Dvořákova djela pronađu put do izvoditelja i publike izdajući ih kod uglednih izdavača. Od tada se životni put češkog skladatelja u potpunosti izmijenio. Oslanjajući se na klasične i romantičke uzore (Beethovena, Schuberta, Brahmsa), te folklornu glazbu vlastite zemlje, Dvořák je izgradio češku simfonijsku, koncertantnu i komornu glazbu. On stvara elementarnom snagom spontanosti neprekidno crpeći iz prebogate riznice svoje melodijske invencije. Po stilu je kasnoromantičar, a po naravi lirik sklon stvaranju elegičnih i idiličnih ugođaja. Najizvornija i najneposrednija Dvořákova ostvarenja pripadaju području instrumentalne glazbe, prvenstveno simfonijske, gdje je u najvećoj mjeri pokazao iskonsku vitalnost svojega talenta i stvaralačkog nagona. Posljednja, IX. simfonija u e-molu op. 95 (ranije poznata kao Peta), zvana Iz novog svijeta, njegovo je najpopoluarnije djelo nastalo u Sjedinjenim Američkim Državama. Sadržajno bogatstvo i zanimljivost spomenutog djela odražava skladateljev dodir s glazbenom kulturom američkih urođenika – Indijanaca i američkih Crnaca – i njegovu želju da izvornost doživljenih melodija oblikuje u jedinstveno simfonijsko tkivo. "U melodijama američkih Crnaca", kaže Dvořák, "nalazi se sve što je nužno velikoj i plemenitoj nacionalnoj umjetnosti; one su dirljive, nježne, strastvene, melankolične, smjele, vesele; na cjelokupnom području glazbenog skladanja nema ničega što se ne bi moglo hraniti iz tog izvora." Pokazujući doista živo zanimanje za osobine domorodačkog i crnačkog folklora, Dvořák je ipak ostao vjeran umjetničkom principu koji ga je u njegovu stvaranju neprestano vodio: nikada nije uzimao gotove narodne melodije u obliku citata, već se najprije udubljivao u obilježja narodnih tvorevina, a zatim je, redovito uspješno, nastojao stvoriti melodije koje će i melodijskim i latentno-harmonijskim i ritmičkim osobinama pripadati proučenom folklornom području. Skladajući u duhu tih melodija koristio je pentatoniku, plagalne kadence, ritmička ostinata i čvrsti sinkopirani ritam. Pored toga, simfonija u e-molu svjedoči o Dvořákovoj nostalgiji za dalekom domovinom, pa su teme češkoga narodnog prizvuka drugi izvor melodijske tematike toga djela bogatog u svojoj raznovrsnosti, u efektnoj, katkada briljantnoj instrumentaciji i jasnoći izlaganja. Načelo cikličnosti ostvaruje se tematskim reminiscencijama i izrazito dosljednim provođenjem tematskog jedinstva kroz sve sonatne stavke.
Prvi stavak simfonije u e-molu (Adagio-Allegro molto) sonatni je allegro s polaganim uvodom. Osim glavne teme (čiji drugi dio nosi obilježja češke narodne glazbe), javljaju se i dvije sporedne, nadahnute osobinama crnačkog i indijanskog glazbenog folklora. Drugi stavak, čuveni Largo (Dvořák ga je nazvao "Legenda"), zrcali obilježja programnog oblikovanja (poglavito glavna tema koju nakon uvodnih svečanih akorda limenih puhača donosi engleski rog izrazito melodioznim solom). Stavak je nastao kao plod Dvořákovih dojmova pri čitanju glasovitog spjeva Hiawatha američkog pjesnika Longfellowa. Treći stavak, Scherzo (Molto vivace) inspiriran je Šumskom svečanošću iz istog spjeva, s karakterističnim razigranim i uzbudljivim plesovima domorodaca, kojima kao jeka odgovara glazba čeških plesova. Posljednji stavak Finale (Allegro con fuoco) počinje kratkim uvodom, nakon kojeg trublje i rogovi donose glavnu temu ("temu novoga svijeta"), koja svojim osobinama obilježava cijeli stavak i u kontrapunktskoj kombinaciji s temama iz prethodnih stavaka pridonosi integralnom jedinstvu djela.
Ostvarenjima na području koncertantne glazbe Dvořák je upravo utemeljio to područje u češkoj glazbi 19. stoljeća. Uz klavirski koncert u g-molu i violinski u a-molu, daleko je značajniji, te među čelističkom koncertantnom literaturom vjerojatno najpopularniji njegov Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104 iz 1895. godine. Ovaj je koncert posljednja velika skladba koju je Dvořák napisao za vrijeme boravka u Americi, a nastao je na narudžbu češkog čelista-virtuoza Hanuša Wihana. Glazba koju je Dvořák skladao duboko je inventivna, puna dubokih osjećaja i savršeno prilagođena upravo ovom instrumentu, što je izravna posljedica Dvořákova iskustva kao orkestralnoga glazbenika. Koncert donosi obilje raznovrsnih ugođaja i oprečnosti, melodijsku samostalnost orkestalnih dionica koje se u iznošenju melodijske građe izmjenjuju sa solističkom dionicom ili s njom tvore zanimljive kontrapunktičke spletove, bogatstvo glazbenih zamisli i majstorsku razradu tema na kojima su izgrađeni njegovi stavci – od epske veličajnosti prvoga i lirske topline drugoga do osebujno koncipiranog finala u kojemu početna, zanosna pokretnost biva zamijenjna sanjarskim i meditativnim ugođajem. Sukladno klasičnoj trostavačnoj shemi, koncert započinje opsežnom orkestralnom ekspozicijom (Allegro) u kojoj se najprije javlja glavna tema s odlikama pritajenog i suzdržanog izraza, da bi, tijekom svog razvoja, prerasla u snažnu herojsku melodiju i mjesto ustupila čeznutljivoj drugoj temi (rog). Solističko izlaganje tema potcratava tu kontrastnost oznakama "risoluto" (1. tema) - "dolce" (2. tema). Drugi stavak (Adagio ma non troppo) donosi melodijski citat iz njegove popjevke Lasst mich allein op. 82 br. 1 (1887/88.) kao sjećanje na skladateljevu teško oboljelu rođakinju (nakon njene smrti 1895., po povratku u Prag, Dvořák revidira posljednji stavak koncerta znatno ga proširujući i interpolirajući spomenuti citat unutar njegove građe). Sjetna prva tema Adagia (klarineti) nastavlja se u dionici soliste, a patetični srednji dio (g-mol umjesto G-dura) ustupa mjesto smiraju i elegičnoj ugođajnosti. Treći stavak (Allegro moderato), svoj je konačni oblik dobio po Dvořákovu povratku u domovinu, te je blizak njegovu majstorstvu ostvarenom u Slavenskim plesovima: prva tema puna je radosti i snage, nakon čega slijedi tipično češka melodija i prekrasni duo violončela i solo violine. Reminiscencija, maglovito sjećanje na ono što je prošlo (prva tema prvog stavka i druga iz Adagia), te neizrecivi optimizam kojim zrači glavna tema stavka sjedinjuju se u finalnom rondu ovoga koncerta. Skladateljevo razumijevanje orkestralne zvučnosti i distinktivnih tonskih kvaliteta violončela ovo grandiozno i emocijama nabijeno djelo čine jednim od najvećih Dvořákovih dostignuća.

Monika Leskovar - violoncello
Premda je zagrebačka violončelistica Monika Leskovar navršila tek 25 godina, o njoj se u Hrvatskoj čak i diljem svijeta već nekoliko godina sve češće govori, i to - izrijekom u superlativima! S punim pravom, jer osebujnu svirku Monike Leskovar odlikuje zbroj najviših umjetničkih kvaliteta: superiorna tehnička sprema i začudna tonska maštovitost, studiozna utemeljenost njezinih interpretacija i naoko improvizacijsko nadahnuće trenutkom. U njezinu jednostavnome i vrlo logičnome muziciranju na očaravajući se način isprepliću djetinje prostodušan polet i ona tako rijetka analitička strastvenost duha, svojstvena same zrelim i velikim umjetnicima. Monika Leskovar završila je poslijediplomski studij u berlinskoj klasi znamenitog koncertanta i pedagoga Davida Geringasa te postala i njegov asistent na “Hanns Eisler” glazbenoj akademiji, a tijekom osmogodišnjeg školovanja u Njemačkoj (Lübeck i Berlin) bila je pobjednicom na nekoliko uglednih svjetskih čelističkih natjecanja. Mnoštvu re¬citala i solističkih nastupa uz glasovite orkestre iz Münchena, Budimpešte, Moskve, Petrograda, Pariza i Praga, Monika je pridodala i blistavom nizu komornih koncerata na kojima se iskazala kao umjetnica i te kako dostojna suradnje s nekoliko najvećih glazbenika našega doba kao što su: skladatelj i violončelist Giovanni Sollima, violinisti Gidon Kremer i Julian Rachlin, violisti Jurij Bašmet i Tabea Zimmermann, skladateljica Sofija Gubajdulina, pijanisti Boris Berezovski i Richard Hyung-ki Joe. Potkraj pretprošle godine Monika Leskovar u razmaku od samo tri dana uz Zagrebačku filharmoniju blistavo je odsvirala Dvoräkov Koncert za violončelo i Rokoko varijacije P. I. Čajkovskog, nastupivši pod dirigentskim vodstvom sada već svjetski uglednog Kazushija Onoa, odnosno karizmatičnog Valerija Gergijeva. Premda je svoja najdraža priznanja i nagrade primila iz ruku legendarnih guslača Yehudija Menuhina i Mstislava Rostropoviča, Monika s radošću ističe da joj je najveće priznanje napuljsko violončelo Vincenzo Postiglione iz 1884, godine, koje su joj priskrbili Grad Zagreb i Orkestar Zagre¬bačke filharmonije. Ona isto tako ne zaboravIja naglasiti da su joj najljepši i najdragocjeniji satovi pouke bili oni koje je dobivala u zagrebačkoj klasi profesorice Dobrile Berković-Magdalenić, gdje je kao šestogodišnja djevojčica prvi put zagrlila violončelo, i ne sluteći da je u tome zaigranom trenutku stekla suputnika za cijeli život...
napisao Zlatko Mađar
(preuzeto iz časopisa CROATIA - Croatia Airlines)

 

Ivan Repušić (1978.), dirigent, završio je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zadru. Godine 1997. upisao je studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi mo. Igora Gjadrova. Od treće godine studirao je u klasi mo. Vjekoslava Šuteja, kod kojeg je diplomirao sa Zagrebačkom filharmonijom u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u lipnju 2001. godine (H. Berlioz: Fantastična simfonija). Od 1997.-2001. dirigent je Oratorijskog zbora crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci, s kojim je ostvario niz uspješnih koncerata i osvojio brojna priznanja i nagrade. Do sada je ravnao Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Orkestrom Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Orkestrom Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, Sarajevskom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Varaždinskim komornim orkestrom, Hrvatskim komornim orkestrom i Splitskim komornim orkestrom. Godine 1998. aktivno je sudjelovao na seminaru kod mo. Ronalda Zollmana u Hvaru. Akademske godine 1999./2000. usavršavao se na Indiana University of Penssylvania kod mo. Jacka Stampa, dirigirajući orkestrom i zborom Sveučilišta. U ljeto 2001. godine usavršavao se na Accademia Musicale Chigiana kod mo. Gianluigia Gelmettia kao aktivni polaznik dirigirajući Festivalskim orkestrom iz Sofije. Od 2001.-2002. usavršavao se u Badisches Staatstheater u Karlsruheu kod mo. Kazushi Onoa. Aktivno je pohađao seminar u Dubrovniku kod mo. Jorme Panula, održan u kolovozu 2004. Dobitnik je nagrade Zagrebačke filharmonije & PBZ American Expressa za najuspješnijeg mladog glazbenika u 2001. godini, Dekanove nagrade i Nagrade Hrvatskog glazbenog zavoda za najboljeg diplomanta. U svibnju 2001. uspješno je debitirao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu dirigirajući Verdijevom operom La traviata. U kolovozu 2002. dirigirao je s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom u Atriju Kneževa dvora na Dubrovačkim ljetnim igrama. U ljeto 2002., otvorio je Zagrebačko ljeto izvedbom kantate Carmina Burana C. Orffa. U travnju 2003., dirigirao je na otvaranju međunarodne turističke burze (ITB) u Berlinu sa Zagrebačkom filharmonijom i Zborom Hrvatskog narodnog kazališta Split. U lipnju 2004., debitirao je u Narodnom pozorištu Sarajevo izvedbom opere Ero s onoga svijeta J. Gotovca. Od sezone 2002. dirigent je Opere HNK u Splitu. Debitirao je operom Ljubavni napitak G. Donizzetija u studenom 2002., a do sada je ostvario nekoliko uspješnih premijernih i repriznih naslova: Ščelkunčik P. I. Čajkovskog (premijera 2003.), La traviata G. Verdija (pretpremijera 2004.), Povratak J. Hatzea, Pagliacci R. Leoncavalla, Ero s onoga svijeta J. Gotovca. Na jubilarnom 50. Splitskom ljetu dirigirao je operom Nabucco G. Verdija, a za to je ostvarenje nagrađen nagradom Slobodne Dalmacije Judita za najbolji glazbeni program. Od 2004., asistent je za predmet Dirigiranje na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Sezonu 2004./2005. započeo je premijernim dirigiranjem opere Lucia di Lammermoor G. Donizettija u režiji Krešimira Dolenčića. Predstava je polučila rijetko viđene unisone pohvale kritike za kvalitetu i studioznost izvedbe. Sličan uspjeh postigao je dirigirajući baletnu premijeru Minkusova Don Quijotea u koreografiji Valentine Ganibalove u HNK Split. Od sezone 2006./2007. Repušić obnaša funkciju Ravnatelja Opere HNK Split.

Simfonijski orkestar Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu nastao je kao potreba da se na dostojan način obilježe značajne glazbene obljetnice s izvedbama poznatih glazbenih djela koja su zahtijevala visoku umjetničku reproduktivnu razinu. Prigodom proslave 30. obljetnice smrti Jakova Gotovca, u Splitu je 1953. osnovan Simfonijski orkestar. Sljedeće godine obnovljena je i Splitska filharmonija koja je početak javne djelatnosti obilježila s dva koncerta pod ravnanjem mo. Silvija Bombardellija. Veći dio svirača bili su članovi opernog orkestra i glazbenici iz srodnih institucija u Splitu. Filharmonija je nosila veliki dio programa Splitskih ljetnih priredaba, a njenu je ulogu, postupno, tijekom godina, preuzeo Orkestar Opere HNK Split. Unatoč poteškoćama, Orkestar je uspio održati ritam stalnih simfonijskih koncerata kroz dugi vremenski period pod ravnanjem mo. Borisa Papandopula. Dugogodišnju, plodnu suradnju ostvario je i s mo. Nikšom Barezom, a u nekoliko je sezona stvarao bogat koncertni i operni repertoar s mo. Vjekoslavom Šutejem. Pod umjetničkim vodstvom mo. Ive Lipanovića, te, nakon njega, pod ravnanjem mo. Harija Zlodre, Orkestar je održao kontinuitet splitskog opernog i koncertnog života, priređivanjem ciklusa simfonijskih koncerata i permenetnim bogaćenjem opernog repertoara. Danas, pod umjetničkim vodstvom mo. Ivana Repušića, nositelj je repertoara Opere HNK Split, te simfonijskih i prigodnih koncertnih programa.
 

Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić