VEČER MLADIH SOLISTA

Splitsko filharmonijsko društvo

Splitski komorni orkestar

 

VEČER MLADIH SOLISTA

 IVA ZBOŽINEK - flauta
LATICA ANIĆ - violončelo

Dirigent: MARC ČIKEŠ

 Foyer HNK u Splitu, ponedjeljak, 12. veljače 2007. u 19.30h

Ivan Mane Jarnović: Koncertantni kvartet br. 1 u F-duru

Allegro con spirito – Andantino – Allegro vivace

Wolfgang Amadeus Mozart
Koncert za flautu i orkestar br. 2 u D-duru KV 314

Allegro aperto – Andante ma non troppo - Allegro

Solistica: Iva Zbožinek

 * * * * *

 Luigi Boccherini
Koncert za violončelo i gudače u B-duru

Allegro moderato – Adagio (non troppo) – Rondo. Allegro

Solistica: Latica Anić

 Ottorino Respighi
Antique arie e danze

Italiana. Andantino - Aria di corte. Andantino cantabile - Siciliana. Cantabile - Pasacaglia. Maestoso

SPLITSKI KOMORNI ORKESTAR:
I. violine: Valter Lovričević, Ana Tošić, Loris Grubišić, Simona Cmrečnjak, Ana Barbarić / II. violine: Gordana Baković, Mesud Glavaš, Domagoj Gjurašin, Tereza Alabanda, Kristina Vitlov / viole: Pavel Kandrusevich, Ivan Hut, Stipe Marinić / violončela: Sunčana Hut, Bernarda Čavar, / kontrabas: Oleg Goursky / glazbeni producent-predsjednik Splitskog filharmonijskog društva: Gordan Sladoljev

SPLITSKI KOMORNI ORKESTAR - djeluje od jeseni 2000. godine. Sjajna generacija mladih gudača, koji su 2000. godine već završili ili su bili pred završetkom školovanja u Glazbenoj školi Josipa Hatzea, navela je Splitsko filharmonijsko društvo da pokrene rad novoga komornog orkestra u Splitu. Predsjednik Društva Gordan Sladoljev okupio je te jeseni skupinu glazbenika koji će biti okosnica Splitskog komornog orkestra (SKOK-a) - Valtera Lovričevića, Mihovila Karuzu, Olega Gourskog i Ivanu Dragičević. Sastav ansambla prioritetno čini upravo ta, nova generacija gudača, a mjesto dirigenta i umjetničkog voditelja ponuđeno je maestru Pavlu Dešpalju, što on rado prihvaća. Prvim nastupom 4. prosinca 2000. godine u prepunom foajeu splitskoga HNK, orkestar obilježava 250. obljetnicu rođenja J. S. Bacha. Iz godine u godinu, ansambl postiže sve značajnije dosege i pažnju skreće vrijednostima koje plijene nacionalnu pozornost. Uz maestra Dešpalja, svakako najzaslužnijeg za uspjehe SKOK-a, značajan doprinos dali su i mladi dirigent Ivan Repušić te gostujući dirigenti Valter Dešpalj, Tonči Bilić, Saša Britvić...

Programski, ansambl je prepo­znatljiv po njegovanju djela hrvatskih, osobito splitskih skladatelja, te izvedbama djela svjetske lit­erature 20. stoljeća. Brojni su solisti nastupali uz ansambl, najzvučnije je ime Grigorij Žislin, te vodeći hrvatski umjetnici kao Renata Pokupić, Ivana Bilić, Martina Tomčić, Jan Janković i drugi. SKOK ciljano kao soliste afirmira vodeće splitske umjetnike Željka Milića, Valtera Lovričevića, Sanju Milić, Nelli Manuilenko, Olega Gourskog, Sanju Madunić i druge. K tome, ansambl djeluje na afirmiranju splitskih umjetnika solista koji profesionalni put ostvaruju u drugim sredinama.

Stručni žiri Slobodne Dalmacije svoju godišnju nagradu za kulturu "Jure Kaštelan" dodijelio je 2005. godine Splitskom komornom uz obrazloženje da je u splitsku glazbenu reprodukciju uveo nove kriterije. "Svaki njegov koncert predstavlja svojevrsnu priču za sebe, od kojih su posebno upamćena ostvarenja izvedbi Sagliea, Josipovića, Bartoka, Griega, Radice, Cipcija, Debussyja, te konačno Šostakoviča."

Dirigent MARC ČIKEŠ, hrvatsko-švicarski državljanin, studij glasovira i glazbene teorije završio je u Lausanni (Švicarska), a studij dirigiranja u Bernu, kod prof. Ewalda Kornera i Josta Meiera. Usavršavanje dirigiranja nastavio je u Italiji, zahvaljujući Zakladi Brentano kod dirigenta i pijanista Bruna Apree. U njegovom umjetničkom razvoju značajnu ulogu odigrala su i takva imena kao što su Jorma Panula, Neeme Järvi, Paavo Järvi, Carlo Maria Giuliani, a od neprocjenjive su mu važnosti i brojne konzultacije s maestrom Milanom Horvatom.
Marc Čikeš surađivao je sa Simfonijskim orkestrom Nürnberga (Njemačka), Simfonijskim orkestrom Marienbada (Češka), Simfonijskim orkestrima Klassika i Capella iz Sankt Peterburga, Komornim orkestrom Sochi i Simfonijskim orkestrom republike Adigeje iz Maikopa, Simfonijskim orkestrom Sveučilišta iz Astrahana (Rusija), Filharmonijskim orkestrima iz Plovdiva i Burgasa (Bugarska), Simfonijskim orkestrom Dubrovnika (Hrvatska) te Hrvatskim komornim orkestrom s kojim je u proljeće 2004. ostvario i turneju po Švicarskoj i Luksemburgu, ravnajući među ostalim svjetskom izvedbom Intonazioni poetiche Milka Kelemena. Sudjelovao je i na Slatinskom festivalu (Hrvatska), te 2005. na Festivalu Davida Oistrakha u Pärnu (Estonija), zamijenivši nepredviđeno ali uspješno maestra Neeme Järvija. U Italiji, Čikeš je također dirigirao koncertne turneje Don Pasquale, La Traviata, Cavalleria Rusticana, a u Bugarskoj (Burgas) u sezoni 2005/06 dirigirao je Verdijevu Aidu.

IVA ZBOŽINEK JANUŠIĆ rođena je 1980. u Bjelovaru, gdje je završila osnovnu i srednju glazbenu školu kod prof. Sanje Štefanac. Studij flaute na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji upisuje 1999. u klasi prof. Vesne Košir. Diplomirala je 2003. u Velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu s odličnim uspjehom, a u klasi iste profesorice Iva Zbožinek je pri završetku i magisterija flaute na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Godine 2004. s Akademskim duhačkim kvintetom (koji su uz nju sačinjavali Dejan Činčurak, Ante Krpan, Anita Fučko, i Toni Kursar) Iva Zbožinek osvojila je i Godišnju nagradu Hrvatske glazbene mladeži "Ivo Vuljević" u kategoriji komornih ansambala. Sudjelovala je i na brojnim seminarima u zemlji i inozemstvu pod vodstvom uglednih flautista, kao što su: J. Levitzkij, V. Prats, H. Schmeiser, M. M. Kofler, J. Valek, C. Levine, P. Y. Artaud, A. Nicolet, F. Karimi, L. Sello. U Ljetnoj međunarodnoj školi Prag - Wien - Budapest osvojila je II. nagradu Antonin Reicha svirajući s kvartetom flauta. Česti su njezini recitali kao i nastupi s komornim sastavima, a jedan takav upravo je očekuje u ožujku na Tribini "Darko Lukić" u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski. Iva Zbožinek Janušić ostvaruje i zapaženu pedagošku karijeru kao profesorica flaute u Glazbenoj školi Jastrebarsko.

LATICA ANIĆ rođena je 1994. godine i pohađa šesti razred OGŠ Lovro pl Matačić u klasi prof. Mihovila Karuze. Violončelo je počela učiti sa sedam godina u klasi istog nastavnika dok je drugi i treći razred završila u klasi prof. Tonča Čavara. Član je Gradskog gudačkog orkestra Omiške strune, Omiš, nastupa na svim koncertima u organizaciji škole, a 2004. godine na 11. Regionalnom natjecanju u Dubrovniku osvojila je prvu nagradu, te na 42. natjecanju učenika i studenata glazbe RH u Varaždinu (travanj 2004.) drugu nagradu. Prošle godine, na 44. regionalnom natjecanju učenika i studenata glazbe u Dubrovniku (ožujak 2006) ponovo osvaja prvu nagradu, te 26. travnja 2006. godine u Varaždinu, na finalnom dijelu državnog natjecanja sa 99 bodova (od mogućih 100) najbolje je ocijenjena natjecateljica u svim kategorijama violončela (od osnovnih i srednjih škola, do akademija), te je kao apsolutna pobjednica tog dijela natjecanja nastupila na Završnom koncertu. Od ljeta 2004. godine redovito sudjeluje na majstorskim tečajevima za mlade čeliste u gradu Hvaru, gdje je imala prilike usavršavati se kod vodećih svjetskih pedagoga (D. Berković, D. Grigorian, A. Bovarski), a iste godine (listopad 2004) nastupa na Međunarodnom natjecanju violončelista "Antonio Janigro" u Poreču. Latica u kolovozu 2006. godine u Omišu bilježi susret i jednodnevni rad s talijanskim majstorom violončela Enricom Dindom. U prosincu 2004. godine na 42. hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe (u kategoriji komornih sastava) u Zadru, kao članica gudačkog trija (Matea Kuvačić - I violina; Marino Tomasović - II violina i Latica Anić - violončelo; voditeljica - prof. Silvana Vulas) osvaja II. nagradu u I. kategoriji. U svibnju 2005. godine osvaja I. nagradu u II. kategoriji (kao najbolje ocijenjeni gudač) na Međunarodnom natjecanju "Daleki akordi", Split 2005, te sudjeluje na Međunarodnom natjecanju "Rudolf Matz" u Samoboru 2005. gdje, kao jedna od najuspješnijih mladih čelistica, nastupa na završnom koncertu. Kao član "Omiškog klavirskog trija 2005". (Marino Tomasović - violina; Latica Anić - violončelo i Lovre Marušić - klavir), nastupila je na 43. hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe - Samobor, prosinac 2005, gdje su bili najbolje ocijenjeni komorni sastav u svim kategorijama natjecanja, pa su nastupili na završnom koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Prošle, 2006. godine, ponovo nastupa na 44. hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe (u kategoriji komornih sastava) u prosincu u Opatiji, gdje kao član Dua (gitara-violončelo) ponovo osvaja prvu nagradu. Prošlih godina, nastupala je na brojnim skupnim koncertima u organizaciji Omiške glazbene škole i Centra za kulturu Omiš, a lipnja 2006. godine, u okviru XVII omiškog ljeta 2006. bilježi svoj prvi cjelovečernji recital.

IVAN MANE JARNOVIĆ (Giovanni Giernovichi: Palermo, 1747 - Petrograd, 1804) jedna je od rijetko zanimljivih glazbenih osobnosti osamnaestoga stoljeća, čije su moguće hrvatsko porijeklo istraživali brojni muzikolozi, izvodeći na temelju nekih indicija njegove dubrovačke korijene, što se međutim nije pokazalo istinitim. No, istraživače njegova života i djela često su mnogo više privlačili Jarnovićev avanturistički životni put i virtuoznost njegove svirke, nego strukturalno-stilski aspekt glazbe koju je stvorio. Naime, on je glazbeni establishment Europe svojega doba fascinirao ponajprije svojom ekstravagancijom, a tek značajno manje i kasnije kao stvaralac čiji se opus u temeljnoj kategoriji, violinskom koncertu pretklasike, u pojedinim aspektima može smatrati vrlo zanimljivim i u širim, europskim razmjerima. Premda mu i starija i suvremena muzikologija primjećuju prejak utjecaj Mozartovih skladbi koje je iznimno cijenio, njegovi brojni violinski koncerti (dvadesetak, svi durski i u tri stavka) pokazuju ipak ugodnu raznovrsnost i inventivnost. U njegovim koncertima živi ljupki i prpošni francuski rokoko: eksponirana melodija uz jednostavnu pratnju koja, ne izlazeći iz osnovnoga harmonijskog okvira vremena, traži ukusna osvježenja u ukrašavanju svojih obrisa, a katkada i u naglim prijelazima u istoimene dur ili mol odlomke. Jarnović, doduše živi u doba procvata bečke klasike kojom se napajao i u samom Beču, ali rijetko je uspijevao proizvesti onu sintezu barokne polifonije i monodije rokokoa koju su tako moćno ostvarivali njegovi suvremenici Haydn i Mozart. To se osobito zamjećuje u Jarnovićevim gudačkim kvartetima (trostavačni su i bez menueta) koji uza svu dopadljivost i gracioznost ostaju u sjeni Jarnovićeva velikog uzora Mozarta. Oni rijetko uspijevaju oživjeti komorno tkivo u kojemu tek individualan život dionica omogućuje pun, bujan život cjeline, pa je vjerojatno je i to jedan od razloga što su npr. kvarteti u A-duru i F-duru u novije vrijeme obrađeni i za gudački orkestar, te se u toj preradbi često izvode i pod nazivom suite.

WOLFGANG AMADEUS MOZART (1756 - 1791) Koncert je kao glazbena forma navršio sto godina kad je Mozart počeo svoju blistavu karijeru skladatelja. No to je forma koju je on doveo do savršenstva, pa iako nekoliko koncerata nije sačuva­no, a neki nisu ni dovršeni, na sreću ipak imamo 23 glasovirska koncerta i 16 koncerata za ostala glazbala koji potvrđu­ju njegovo neporecivo majstorstvo. Počeo ih je skladati jako rano. Prema sjećanjima   koje   je nakon Mozartove smrti godine 1792. zapisao njegov stari prijatelj Johann Andreas Schachtner, Mozarta su već s četiri godine otac i Schachtner zatekli zadubljena u posao. Upitan što radi, odgovorio je da piše koncert. Njegov otac obzirno je podi­gao papir pokriven mrljama i packama no, piše Schachtner, podsmijeh je ustu­pio mjesto čuđenju kad je Leopold shvatio da je to djelo velikoga glazbe­nog uma. “Ali to je preteško. Nitko to neće moći odsvirati.“ “Mora biti težak“, odgovorio je dječak, “inače ne bi bio koncert“. I tada je pokazao začuđenim muškarcima kako ga valja svirati.

Od siječnja 1784. do pro­sinca 1786. Mozart je skladao ni manje ni više nego 12 glasovirskih koncerata, odreda remek-djela, uz zapanjujuću ra­znovrsnost ostalih glazbenih formi, uključujući većinu gudačkih kvarteta posvećenih Haydnu i, naravno, “Figarov pir“.Oba koncerta za flautu skladana su u prethodnom periodu, u vrijeme Mozartova boravka u Mannheimu, početkom 1778. dakle, neposredno nakon takvih remek djela u kakva spadaju „Don Giovanni“ ili „Mala noćna muzika“, što su nastale nepunu godinu ranije. Onaj u D-duru ponekad se izvodi i kao koncert za obou, jer nije ni posve izvjesno za koji je instrument izvorno skladan. Mnoga puhačka glazbala koja danas redovito nalazimo u orkestru, u Mozar­tovo doba ili nisu uopće postojala ili još nisu bila usavršena da bi bila pouzdana. Ventile za rogove i trublje tek je trebalo izumiti, pa se visina tona tih glazbala morala mijenjati pomoću savijenih cije­vi različitih duljina. Dobivanje tonova bilo je sumnjive kakvoće i to je, iako su se na rogu mogli izvoditi kromatski pa­saži, bilo iznimno teško. A posljednja razlika je u tome da so­list i orkestar u Mozartovo doba nisu bi­li tako odijeljeni. Svirač glasovira bio je ujedno i orkestralni (continuo) svirač koji je dopunjavao harmoniju kad nije svirao solo dionicu. Iako je Mozartov izbor tonaliteta bio prilično konzervativan, emocionalni raspon njegove glazbe bio je golem i ja­sno je povezivao određene tonalitete s određenim raspoloženjima. F-dur i B-dur su smireni; d-mol, g-mol i c-mol re­zervirani su za herojske drame i tragedije; Es-dur za masonsku plemenitost; C-dur je tonalitet vojničke pompe, a tonaliteti s povisilicama (G-dur, D-dur i A-dur) dočaravaju blagost, radost trijumfa i poetsku smirenost.
Ovima posljednjima pripadaju oba Mozartova koncerta za flautu, s tim da oba, osim navedenih obilježja, očito karakterizira i Mozartova mladenačka zaljubljenost (u sopranisticu Aloysiju Weber čijom se najstarijom sestrom Mozart kasnije i oženio).

 

LUIGI BOCCHERINI (1743 - 1805) talijanski skladatelj i violončelist, koncertno nastupajući prošao je značajan dio Europe svoga vremena; od sjeverne Italije, Beča, Pariza, do Pruske i Španjolske u kojoj je u krajnjem siromaštvu i umro… Skladateljski je značajno unaprijedio komornu glazbu, došavši do brojnih inovativnih rješenja nezavisno od Haydna. Unaprijedio je gudački kvartet uskladivši u njemu polifoniju i homofoniju, elemente baroka i rokokoa. Oslobodio ga je generalbasa, osamostalio je dionicu violončela i izjednačio je s ostalim glasovima, unijevši u nju veću melodičnost, pokretljivost, dvoglase i troglase, picikata. Utjecavši značajno čak i na Mozarta Bocherini u svojim djelima spaja stil i ukus vremena sa svojim vlastitim shvaćanjima i osjećanjima. Taj veliki predstavnik talijanske komorne glazbe u razdoblju klasike dao je usvojim gudačkim kvartetima i kvintetima prve modele klasične uravnoteženosti, ostvarivši novu ljepotu komornih oblika, ljepotu koja proistječe iz plastičnosti tema, iz vedrine i optimizma, koji, uz rijetke pojave melankolične obojenosti, prožimlju Boccherinijevo stvaralaštvo. Haydn i Mozart su raznovrsniji, na mahove dublji, veći su majstori provedbe; no Boccherini ipak prvi donosi uzore stilske čistoće, na obilježjima elegancije, dražesti, živosti, iskrenosti i jednostavnosti. Boccherini danas živi u razmjerno malenom broju djela (nekoliko gudačkih kvarteta, kvinteta i koncerata za violončelo, među kojima je najcjenjeniji upravo onaj čija je autentičnost najdulje osopravana - onaj u B-duru), no ti radovi više nego uvjerljivo svjedoče umjetnika po mnogim značajkama nezaobilazna u povijesti glazbe 18. stoljeća.

OTTORINO RESPIGHI (1879 - 1936) talijanski je skladatelj i dirigent koji je glazbeno obrazovanje započeo u Italiji (violina kod F. Sartija), a nastavio kod Rimski Korsakova u Petrogradu te M. Brucha u Berlinu, ostvarivši značajnu karijeru i kao violinist i kao pijanist, ali i kao glazbeni pedagog predajući kompoziciju i instrumentaciju na nizu sveučilišta. U razvoju novije talijanske glazbe njegov je umjetnički lik vezan uz skladatelje koji su u  prvim desetljećima 20. stoljeća izvršili njenu

obnovu i dokrajčili apsolutnu prevlast glazbene pozornice u Italiji. Uz Busonija, Casellu, Malipiera i Pizzettija i Respighi je dao znatan doprinos preobražavanju talijanske glazbene kulture, osobito na području do­tad prilično zanemarene orkestralne glazbe. Respighijeva je glazba, uza sve slobode i bogatstvo harmonije, u osnovi tonalna, a uz to je u prvome redu i koloritna, te je Respighi nesumnjivo najveći slikar u tonovima što ga je dala Italija. Njegova blistava, raskošna orkestralna paleta, udružena s profinjenom harmonijskom osjetljivošću, bila je kao stvorena za izgrađivanje poetskih tonskih prizora za koje je pobude nalazio navlastito u prošlosti Rima i u njegovoj veličanstvenoj umjetnosti.

Respighi je poznat u prvom redu po nizu simfonijskih pjesama od kojih su neke ušle u standardni simfonijski repertoar. Najvred­nija medu njima svakako su Fontane di Roma, Fini di Roma, Feste romane… jer je Rim dugo napajao Respighijevu maštu koja je izgradila osebujnu umjetničku sintezu razvoja toga grada u simfonijskoj pjesmi.

Zanimanje za zbivanja iz prošlosti ostavilo je u Respighijevu radu i drugih značajnih posljedica. Upoznavši i osobine grego­rijanskoga korala i starih tonaliteta, poslužio se njima u nizu djela, a zaustavljao se i na bli­žoj glazbenoj prošlosti. Veoma je ukusno obradio i preradio više djela poznatih i nepoznatih autora 16, 17. i 18. stoljeća. Na tom području njegovi su najveći uspjesi suita Gli Uccelli (1927) i tri serije (1917, 1924. i 1931.) Antiche arie e danze per liuto, od kojih je ova treća pisana za gudački orkestar.