|
Nedjelja, 1. travnja 2007.
Foyer HNK u Splitu, 20 sati
ZAGREBAČKI KVARTET SAKSOFONA
Dragan Sremec - sopran saksofon
Goran Merčep - alt saksofon
Saša Nestorović - tenor saksofon
Matjaž Drevenšek - bariton saksofon
Gosti:
Ivan Batoš - glasovir
Gordan Tudor - sopran saksofon
Program:
Wolfgang Amadeus Mozart: Kvartet
KV 285 *
Allegro - Adagio - Rondo
Wolfgang Amadeus Mozart: Kvintet
KV 452 *
Largo - Allegro moderato - Larghetto - Allegrett
* * * * *
David Kechley: Tsunagari
Strong - Timeless - Satirical - Intense - Quick
Claude Pascal: Saksofonski
kvartet (Quatuor à saxophones)
Animé - Choral (Lent) - Mouvement de Valse - Vif
* Obrada: S. Nestorović
Među komornim djelima Wolfganga
Amadeusa Mozarta (1756 - 1791), istaknuto mjesto pripada njegovim gudačkim
kvartetima, poglavito skupini od šest tzv. "Bečkih kvarteta" (1782 - 1785)
posvećenih Franzu Josephu Haydnu. Ta se djela svrstavaju u najviša dostignuća
komorne glazbe 18. stoljeća, a određuje ih klasična uravnoteženost homofonih i
polifonih elemenata, individualno tretiranje sonatne forme i vrlo složen
motivički rad s ulomcima teme. Vrhuncima iz te skupine prethodile su tri,
kvalitativno različite, skupine kvarteta (KV 136-138, KV 155-160 i KV 168-173)
koje očituju potpuno neposredan utjecaj upravo Haydnova stila i njegova pristupa
formalnoj strukturi djela. Nakon 1773, kada je u Beču završio posljednju od tih
skupina kvarteta, Mozart privremeno odustaje od stvaranja tog komornog oblika
(nije ih pisao punih deset godina, od 1773 do 1783). U tom razdoblju, točnije za
vrijeme putovanja u Mannheim i Pariz (1777-1778) i tijekom boravka u Münchenu,
skladao je tek nekoliko kvarteta: četiri s flautom i jedan s oboom koji ne
pripadaju istoj kategoriji komorne glazbe kao i gudački kvarteti već onoj
starijoj manje specifične težine. Bez naročitog poticaja i stvaralačke
fantazije, na narudžbu bogatog Nizozemca de Jeana, inače glazbenog amatera,
Mozart je pristupio skladanju tri kvarteta s flautom (KV 285, 285a i 285b).
Završio je, međutim, tek prvi u D-duru KV 285 za flautu, violinu, violu i
violončelo koji se u pogledu stila, sadržaja i duljine doima najcjelovitijim.
Oblikovan je u tri stavka, za razliku od preostalih koji sadrže po dva i
asimiliraju skladateljske postupke Johanna Christiana Bacha. Kvartet u D-duru
sadrži elemente koncertantnoga stila i obiluje lirskim, čeznutljivim temama.
Prethodeći rondu punom razdraganosti i divne melodijske inventivnosti, adagio u
h-molu odražava melankoličnu ugođajnost i jedan je od najljepših praćenih sola
ikad napisanih za flautu.
Izvanredno uspjele primjere komornog muziciranja dao je Mozart i u svojim
kvintetima. Krajem ožujka 1784. završio je Kvintet za klavir, obou, klarinet,
rog i fagot KV 452 smatrajući ga, kako ističe u pismu ocu, "najboljom stvari
koju je ikada napisao". Na tragu koncertantnog stila, oblikovao je djelo s
ravnomjerno raspoređenim ulogama svakog od puhačkih instrumenata iskazavši
istančan osjećaj za njihove tonske karakteristike. Unutar utvrđenih formalnih
okvira, pristupio je sve naglašenijoj individualizaciji dionica dajući maha
svojoj neiscrpnoj invenciji, maštovitom variranju i majstorskom kombiniranju
harmonija i zvučnih boja u zaokružena tonska obličja. Stavci Kvinteta -
maestralni largo i pastoralni allegro moderato s kratkim razvojnim dijelom -
zrcale čistoću melodijskih zamisli i slijed odjeljaka kontrastne ugođajnosti.
Početna blagost larghetta, baš pred reprizu, ustupa mjesto iznenadnim
modulacijama i sunovraćuje se u smjelu, sjajnu temu ronda. Uravnoteženom
izmjenom klavira i puhača, te blagim rivalitetom svih instrumenata, skladatelj
dinamizira glazbeni tijek i zaokružuje djelo koje, kako kaže Haydn, "odražava
savršen ukus i najtemeljitije poznavanje tehnike skladanja" svrstavajući se među
najuspjelija Mozartova djela s područja komorne glazbe.
Drugi dio koncerta posvećen je
suvremenim skladateljima koji se priklanjaju smjernicama europske glazbene
moderne, ne odvajajući se pritom od tradicionalnih glazbenih vrsta i njihovih
formalnih struktura. Poneka njihova djela obojena su i prizvucima jazza koji
oslikava dvostruko lice saksofona, zapravo klasičnog puhačkog instrumenta, koji
je najveću primjenu našao upravo u jazzu, postavši tako popularan i kod najšire
publike.
Američki skladatelj David Kechley
rođen je 1947. u Seattleu gdje je diplomirao kompoziciju 1970. Četiri godine
kasnije magistrirao je na Sveučilištu u Washingtonu, a 1979. doktorirao je na
Glazbenom institutu Cleveland. Njegove skladbe izvode svi veći nacionalni i
internacionalni orkestri, kao i komorni i sveučilišni ansambli: Minnesota
Orchestra, Cleveland Orchestra, Boston Pops, Seattle
Symphony, North Carolina Symphony, Colorado Symphony, St.
Paul Chamber Orchestra, Kronos Quartet, Lark Quartet,
Vienna Saxophone Quartet i United States Military Academy Band.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među ostalima i skladateljske nagrade
Lee Ettelson, Nacionalne nagrade za umjetnost, nagrade Vijeća kulture u
Massachusettsu, Guggenheimske stipendije, itd. Kompoziciju predaje na
Sveučilištima u Washingtonu i North Carolina u Wilmingtonu. Skladba Tsunagari
(jap. spona, veza) za sopran saksofon i kvartet saksofona, napisana je 1988,
kada je i praizvedena na Svjetskom kongresu saksofonista u Japanu (Kawasaki).
Nešto stariji od Kechleya, francuski
skladatelj, pjevač i kritičar Claude Pascal rođen je u Parizu 1921.
Glazbu je studirao na pariškom konzervatoriju, gdje je bio i profesor od 1967
do1987. Istakao se glazbeno publicističkom djelatnošću (od 1970. kritičar je u
časopisu Le Figaro) i članstvom u Akademiji Charles Cros. Autor je brojnih
vokalnih i instrumentalnih djela: Koncerta za harfu i orkestar, Koncerta za
flautu i komorni orkestar, sonata i sonatina za različite instrumente (violinu i
glasovir, violončelo i glasovir, rog i glasovir, saksofon i glasovir, violinu
solo, glasovir solo), Kozmičke opere za djecu, solo-pjesama i skladbi za
troglasni dječji zbor. U suradnji s Marcelom Bitschom, potpisuje orkestraciju
Bachove Umjetnosti fuge, za što je 1967. osvojio vrijedno priznanje - Grand prix
de l'Académie du disque. Kvartet saksofona skladan je 1961., a posvećen je
Marcel Mule kvartetu (praizveden je u Parizu 14. ožujka 1962., Société nationale
- Ecole Normale). Sadrži četiri stavka: 1. Animé - Vivant et rythmique -
melankoličan i gotovo turoban; 2. Choral (lent) - tajanstven i mističan, s
oporim harmonijama i upečatljivom dinamičkom izmjenom akordâ iz fortea u
pianissimo; 3. Valse - plesni stavak s jednostavnom temom gotovo djetinjaste
razigranosti; 4. Vif - finale kontrastno obojene ugođajnosti (od vedrine i
robusnosti do lirskog snatrenja i sarkastičnosti), završava jasnom codom s temom
u augmentaciji.
Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić
Zagrebački kvartet saksofona,
kojeg su osnovali diplomanti Muzičke akademije u Zagrebu iz razreda prof.
Josipa Nochte, u sadašnjem sastavu deluje od 1989. Čine ga Dragan Sremec
- sopran saksofon, Goran Merčep - alt saksofon, Saša Nestorović -
tenor saksofon i Matjaž Drevenšek - bariton saksofon.
Gostovali su u mnogim europskim zemljama (Austriji, Belgiji, Bosni i
Hercegovini, Danskoj, Francuskoj, Italiji, Latviji, Njemačkoj, Rusiji,
Sloveniji, Španjolskoj i Turskoj), te u SAD i Kanadi. Kao solisti nastupali su
sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfoničarima HRT, Zagrebačkim solistima, Big
bandom HRT, Simfonijskim puhačkim orkestrom Hrvatske vojske, Orkestrom Hrvatske
mornarice, Orkestrom Slovenske filharmonije, Komornim gudačkim orkestrom
Slovenske filharmonije te Orkestrom Slovenske vojske pod vodstvom poznatih
dirigenata, kao što su Pavle Dešpalj, Hans Graf, Marko Letonja, Kazushi Ono,
Jurij Simonov, Vjekoslav Šutej i drugi. Renomirani ansambli i solisti, poput
Slovenskog kvinteta trobil, talijanskog kvarteta Academia, Tomislava Mužeka,
skladatelja Miljenka Prohaske te cijenjeni saksofonisti Vincent David, Claude
Delangle, Keneth Tse, Debra Richtmeier, Eugene Rousseau, Arno Bornkamp i drugi
često sudjeluju na njihovim koncertima i snimanjima.
Kritika i publika pohvalili su njihove nastupe na Dubrovačkim ljetnim igrama,
Splitskom ljetu, Ohridskom ljetnom festivalu, Festivalu Ljubljana, Zagrebačkom
muzičkom bienalu, Europhoniji u Zagrebu, Musicori u Parizu, na Open Europe 2000
Berlin, na Europamusicale 2000 München, NOMUS-u 2003, festivalu Nei suoni dei
luoghi '03, ISCM Svjetskim danima glazbe - Slovenija 2003, Zagrebačkom muzičkom
bienalu 2005, Saxophonii 2005 u Latviji, na svjetskim kongresima saksofonista u
Pesaru, Valenciji, Montrealu i Minneapolisu…
Zagrebački kvartet saksofona za svoju uspješnu kulturnu djelatnost u Hrvatskoj
dobio je značajne nagrade (Milka Trnina, Judita…) te pet diskografskih nagrada
Porin za nosače zvuka Z Quartet (Croatia Records, 1995) i Kaskade (Croatia
Records, 2000). Uz mnoge snimke za radio i televiziju u Hrvatskoj i u
inozemstvu, kvartet je u SAD izdao CD Tsunagari (Liscio Recordings, 2002), osim
nagrađenih CD-a snimili su još i samostalni CD Hrvatska glazba za saksofone
(Orfej HRT, 1992), a sudjelovali su i na autorskim ostvarenjima skladatelja
Milka Lazara Album 1999 – 2002 (Ed. DSS, 2003) i Petera Šavlija Devant une neige
(Ed. DSS, 2003).
Uz većinu klasičnog repertoara za taj sastav i aranžmana skladbi različitih
glazbenih stilova (od renesanse do progresivnog jazza), koje možemo čuti na
njihovim koncertima, kvartet je praizveo i više od pedeset novih djela
hrvatskih, slovenskih i drugih autora (B. Bjelinski, S. Dedić, D. Detoni, S.
Glojnarić, J. Gregorc, N. Hall, S. Horvat, O. Jelaska, A. Kumar, M. Lazar, I.
Lunder, J. Matičič, P. Merkù, B. Papandopulo, I. Petrić, M. Prohaska, R. Radica,
P. Ramovš, M. Ruždjak, P. Šavli, B. Šipuš, M. Tarbuk, T. Uhlik…).
Gordan Tudor (1982) - saksofon i Ivan Batoš (1979) - glasovir
dvojica su mladih, talentiranih splitskih glazbenika koji su kao solisti već
ostvarili zapažene karijere. Uspješno nastupaju i kao duo, pa je kritika
kvalitet njihova zajedničkog muziciranja nagradila i na 52. Splitskom ljetu,
dodijelivši im nagradu Judita u kategoriji glazbenih programa. Obojica
glazbenika još uvijek se vrlo intenzivno usavršavaju. Ivan Batoš koji je
glasovir diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2002. godine u klasi doc.
Đure Tikvice, poslijediplomski studij nastavio je u klasi prof. Đorđa Stanettija,
a Gordan Tudor s Amsterdamskog konzervatorija usavršavanje je nastavio na
Conservatoire National Superieur de Music et Dance (CNSMD) u Parizu kod
znamenitoga Claudea Delanglea te 2006. studij završio s posebnom pohvalom Arna
Bornkampa. A kako je Gordan Tudor prije toga Muzičku akademiju u Zagrebu
diplomirao upravo u klasi prof. Dragana Sremeca, kao jedan od njegovih
najnadarenijih učenika - posve je prirodno da kao vrhunski glazbenici počinju i
koncertno surađivati… |
