ZAGREBAČKI KVARTET SAKSOFONA
BATOŠ & TUDOR

Nedjelja, 1. travnja 2007.
Foyer HNK u Splitu, 20 sati

ZAGREBAČKI KVARTET SAKSOFONA
Dragan Sremec - sopran saksofon
Goran Merčep - alt saksofon
Saša Nestorović - tenor saksofon
Matjaž Drevenšek - bariton saksofon

Gosti:
Ivan Batoš - glasovir
Gordan Tudor - sopran saksofon

Program:

Wolfgang Amadeus Mozart: Kvartet KV 285 *
Allegro - Adagio - Rondo

Wolfgang Amadeus Mozart: Kvintet KV 452 *
Largo - Allegro moderato - Larghetto - Allegrett

* * * * *

David Kechley: Tsunagari
Strong - Timeless - Satirical - Intense - Quick

Claude Pascal: Saksofonski kvartet (Quatuor à saxophones)
Animé - Choral (Lent) - Mouvement de Valse - Vif


* Obrada: S. Nestorović

Među komornim djelima Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756 - 1791), istaknuto mjesto pripada njegovim gudačkim kvartetima, poglavito skupini od šest tzv. "Bečkih kvarteta" (1782 - 1785) posvećenih Franzu Josephu Haydnu. Ta se djela svrstavaju u najviša dostignuća komorne glazbe 18. stoljeća, a određuje ih klasična uravnoteženost homofonih i polifonih elemenata, individualno tretiranje sonatne forme i vrlo složen motivički rad s ulomcima teme. Vrhuncima iz te skupine prethodile su tri, kvalitativno različite, skupine kvarteta (KV 136-138, KV 155-160 i KV 168-173) koje očituju potpuno neposredan utjecaj upravo Haydnova stila i njegova pristupa formalnoj strukturi djela. Nakon 1773, kada je u Beču završio posljednju od tih skupina kvarteta, Mozart privremeno odustaje od stvaranja tog komornog oblika (nije ih pisao punih deset godina, od 1773 do 1783). U tom razdoblju, točnije za vrijeme putovanja u Mannheim i Pariz (1777-1778) i tijekom boravka u Münchenu, skladao je tek nekoliko kvarteta: četiri s flautom i jedan s oboom koji ne pripadaju istoj kategoriji komorne glazbe kao i gudački kvarteti već onoj starijoj manje specifične težine. Bez naročitog poticaja i stvaralačke fantazije, na narudžbu bogatog Nizozemca de Jeana, inače glazbenog amatera, Mozart je pristupio skladanju tri kvarteta s flautom (KV 285, 285a i 285b). Završio je, međutim, tek prvi u D-duru KV 285 za flautu, violinu, violu i violončelo koji se u pogledu stila, sadržaja i duljine doima najcjelovitijim. Oblikovan je u tri stavka, za razliku od preostalih koji sadrže po dva i asimiliraju skladateljske postupke Johanna Christiana Bacha. Kvartet u D-duru sadrži elemente koncertantnoga stila i obiluje lirskim, čeznutljivim temama. Prethodeći rondu punom razdraganosti i divne melodijske inventivnosti, adagio u h-molu odražava melankoličnu ugođajnost i jedan je od najljepših praćenih sola ikad napisanih za flautu.
Izvanredno uspjele primjere komornog muziciranja dao je Mozart i u svojim kvintetima. Krajem ožujka 1784. završio je Kvintet za klavir, obou, klarinet, rog i fagot KV 452 smatrajući ga, kako ističe u pismu ocu, "najboljom stvari koju je ikada napisao". Na tragu koncertantnog stila, oblikovao je djelo s ravnomjerno raspoređenim ulogama svakog od puhačkih instrumenata iskazavši istančan osjećaj za njihove tonske karakteristike. Unutar utvrđenih formalnih okvira, pristupio je sve naglašenijoj individualizaciji dionica dajući maha svojoj neiscrpnoj invenciji, maštovitom variranju i majstorskom kombiniranju harmonija i zvučnih boja u zaokružena tonska obličja. Stavci Kvinteta - maestralni largo i pastoralni allegro moderato s kratkim razvojnim dijelom - zrcale čistoću melodijskih zamisli i slijed odjeljaka kontrastne ugođajnosti. Početna blagost larghetta, baš pred reprizu, ustupa mjesto iznenadnim modulacijama i sunovraćuje se u smjelu, sjajnu temu ronda. Uravnoteženom izmjenom klavira i puhača, te blagim rivalitetom svih instrumenata, skladatelj dinamizira glazbeni tijek i zaokružuje djelo koje, kako kaže Haydn, "odražava savršen ukus i najtemeljitije poznavanje tehnike skladanja" svrstavajući se među najuspjelija Mozartova djela s područja komorne glazbe.

Drugi dio koncerta posvećen je suvremenim skladateljima koji se priklanjaju smjernicama europske glazbene moderne, ne odvajajući se pritom od tradicionalnih glazbenih vrsta i njihovih formalnih struktura. Poneka njihova djela obojena su i prizvucima jazza koji oslikava dvostruko lice saksofona, zapravo klasičnog puhačkog instrumenta, koji je najveću primjenu našao upravo u jazzu, postavši tako popularan i kod najšire publike.

Američki skladatelj David Kechley rođen je 1947. u Seattleu gdje je diplomirao kompoziciju 1970. Četiri godine kasnije magistrirao je na Sveučilištu u Washingtonu, a 1979. doktorirao je na Glazbenom institutu Cleveland. Njegove skladbe izvode svi veći nacionalni i internacionalni orkestri, kao i komorni i sveučilišni ansambli: Minnesota Orchestra, Cleveland Orchestra, Boston Pops, Seattle Symphony, North Carolina Symphony, Colorado Symphony, St. Paul Chamber Orchestra, Kronos Quartet, Lark Quartet, Vienna Saxophone Quartet i United States Military Academy Band. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među ostalima i skladateljske nagrade Lee Ettelson, Nacionalne nagrade za umjetnost, nagrade Vijeća kulture u Massachusettsu, Guggenheimske stipendije, itd. Kompoziciju predaje na Sveučilištima u Washingtonu i North Carolina u Wilmingtonu. Skladba Tsunagari (jap. spona, veza) za sopran saksofon i kvartet saksofona, napisana je 1988, kada je i praizvedena na Svjetskom kongresu saksofonista u Japanu (Kawasaki).

Nešto stariji od Kechleya, francuski skladatelj, pjevač i kritičar Claude Pascal rođen je u Parizu 1921. Glazbu je studirao na pariškom konzervatoriju, gdje je bio i profesor od 1967 do1987. Istakao se glazbeno publicističkom djelatnošću (od 1970. kritičar je u časopisu Le Figaro) i članstvom u Akademiji Charles Cros. Autor je brojnih vokalnih i instrumentalnih djela: Koncerta za harfu i orkestar, Koncerta za flautu i komorni orkestar, sonata i sonatina za različite instrumente (violinu i glasovir, violončelo i glasovir, rog i glasovir, saksofon i glasovir, violinu solo, glasovir solo), Kozmičke opere za djecu, solo-pjesama i skladbi za troglasni dječji zbor. U suradnji s Marcelom Bitschom, potpisuje orkestraciju Bachove Umjetnosti fuge, za što je 1967. osvojio vrijedno priznanje - Grand prix de l'Académie du disque. Kvartet saksofona skladan je 1961., a posvećen je Marcel Mule kvartetu (praizveden je u Parizu 14. ožujka 1962., Société nationale - Ecole Normale). Sadrži četiri stavka: 1. Animé - Vivant et rythmique - melankoličan i gotovo turoban; 2. Choral (lent) - tajanstven i mističan, s oporim harmonijama i upečatljivom dinamičkom izmjenom akordâ iz fortea u pianissimo; 3. Valse - plesni stavak s jednostavnom temom gotovo djetinjaste razigranosti; 4. Vif - finale kontrastno obojene ugođajnosti (od vedrine i robusnosti do lirskog snatrenja i sarkastičnosti), završava jasnom codom s temom u augmentaciji.

Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić

 

Zagrebački kvartet saksofona, kojeg su osnovali diplomanti Muzičke akademije u Zagrebu iz razreda prof. Josipa Nochte, u sadašnjem sastavu deluje od 1989. Čine ga Dragan Sremec - sopran saksofon, Goran Merčep - alt saksofon, Saša Nestorović - tenor saksofon i Matjaž Drevenšek - bariton saksofon.
Gostovali su u mnogim europskim zemljama (Austriji, Belgiji, Bosni i Hercegovini, Danskoj, Francuskoj, Italiji, Latviji, Njemačkoj, Rusiji, Sloveniji, Španjolskoj i Turskoj), te u SAD i Kanadi. Kao solisti nastupali su sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfoničarima HRT, Zagrebačkim solistima, Big bandom HRT, Simfonijskim puhačkim orkestrom Hrvatske vojske, Orkestrom Hrvatske mornarice, Orkestrom Slovenske filharmonije, Komornim gudačkim orkestrom Slovenske filharmonije te Orkestrom Slovenske vojske pod vodstvom poznatih dirigenata, kao što su Pavle Dešpalj, Hans Graf, Marko Letonja, Kazushi Ono, Jurij Simonov, Vjekoslav Šutej i drugi. Renomirani ansambli i solisti, poput Slovenskog kvinteta trobil, talijanskog kvarteta Academia, Tomislava Mužeka, skladatelja Miljenka Prohaske te cijenjeni saksofonisti Vincent David, Claude Delangle, Keneth Tse, Debra Richtmeier, Eugene Rousseau, Arno Bornkamp i drugi često sudjeluju na njihovim koncertima i snimanjima.
Kritika i publika pohvalili su njihove nastupe na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Ohridskom ljetnom festivalu, Festivalu Ljubljana, Zagrebačkom muzičkom bienalu, Europhoniji u Zagrebu, Musicori u Parizu, na Open Europe 2000 Berlin, na Europamusicale 2000 München, NOMUS-u 2003, festivalu Nei suoni dei luoghi '03, ISCM Svjetskim danima glazbe - Slovenija 2003, Zagrebačkom muzičkom bienalu 2005, Saxophonii 2005 u Latviji, na svjetskim kongresima saksofonista u Pesaru, Valenciji, Montrealu i Minneapolisu…
Zagrebački kvartet saksofona za svoju uspješnu kulturnu djelatnost u Hrvatskoj dobio je značajne nagrade (Milka Trnina, Judita…) te pet diskografskih nagrada Porin za nosače zvuka Z Quartet (Croatia Records, 1995) i Kaskade (Croatia Records, 2000). Uz mnoge snimke za radio i televiziju u Hrvatskoj i u inozemstvu, kvartet je u SAD izdao CD Tsunagari (Liscio Recordings, 2002), osim nagrađenih CD-a snimili su još i samostalni CD Hrvatska glazba za saksofone (Orfej HRT, 1992), a sudjelovali su i na autorskim ostvarenjima skladatelja Milka Lazara Album 1999 – 2002 (Ed. DSS, 2003) i Petera Šavlija Devant une neige (Ed. DSS, 2003).
Uz većinu klasičnog repertoara za taj sastav i aranžmana skladbi različitih glazbenih stilova (od renesanse do progresivnog jazza), koje možemo čuti na njihovim koncertima, kvartet je praizveo i više od pedeset novih djela hrvatskih, slovenskih i drugih autora (B. Bjelinski, S. Dedić, D. Detoni, S. Glojnarić, J. Gregorc, N. Hall, S. Horvat, O. Jelaska, A. Kumar, M. Lazar, I. Lunder, J. Matičič, P. Merkù, B. Papandopulo, I. Petrić, M. Prohaska, R. Radica, P. Ramovš, M. Ruždjak, P. Šavli, B. Šipuš, M. Tarbuk, T. Uhlik…).

Gordan Tudor (1982) - saksofon i Ivan Batoš (1979) - glasovir dvojica su mladih, talentiranih splitskih glazbenika koji su kao solisti već ostvarili zapažene karijere. Uspješno nastupaju i kao duo, pa je kritika kvalitet njihova zajedničkog muziciranja nagradila i na 52. Splitskom ljetu, dodijelivši im nagradu Judita u kategoriji glazbenih programa. Obojica glazbenika još uvijek se vrlo intenzivno usavršavaju. Ivan Batoš koji je glasovir diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2002. godine u klasi doc. Đure Tikvice, poslijediplomski studij nastavio je u klasi prof. Đorđa Stanettija, a Gordan Tudor s Amsterdamskog konzervatorija usavršavanje je nastavio na Conservatoire National Superieur de Music et Dance (CNSMD) u Parizu kod znamenitoga Claudea Delanglea te 2006. studij završio s posebnom pohvalom Arna Bornkampa. A kako je Gordan Tudor prije toga Muzičku akademiju u Zagrebu diplomirao upravo u klasi prof. Dragana Sremeca, kao jedan od njegovih najnadarenijih učenika - posve je prirodno da kao vrhunski glazbenici počinju i koncertno surađivati…