|

Ponedjeljak, 11.
prosinca 2006.
HNK Split u 20 sati
Uz 35. obljetnicu
umjetničkog rada sopranistice Cynthije Hansell Bakić
Francis Poulenc: La
voix humaine
/ Ljudski glas, 1959
Libreto: Jean Cocteau
koncertna verzija monoopere
CYNTHIA HANSELL BAKIĆ, sopran
MARIO ČOPOR, glasovir
La voix humaine : une
femme, un téléphone, un drame...
Pijanist i skladatelj Francis Poulenc (1899-1963) jedini je Parižanin iz
antiromantičke skupine Les Six okupljene oko satiričara Erika Satiea.
Poput ostalih članova Šestorice, svoju je umjetničku karijeru započeo u duhu
nove francuske estetike koja je oponirala impresionističkoj suptilnosti i
wagnerijanskoj filozofskoj simbolici. Težeći novom ocrtavanju stvarnosti,
Poulencova se umjetnost razmiče od strogo religioznih do naglašeno svjetovnih
elemenata u kojima oživljuju satira i parodiranje, sentimentalna mekoća a
gdjekad i gotovo raspojasana vedrina. Kao umjetnik snažne osobnosti, Poulenc ne
eksperimetira s ekstremnim rješenjima, već inventivno osvježuje i obogaćuje
naslijeđene okvire izgrađujući vlastiti glazbeni jezik. Majstor prvenstveno
vokalne, melodijske inspiracije s istančanim oćutom za francusku prozodiju, u
svome je opusu ostavio vrijedne priloge iz područja glazbenog kazališta. Među
njima valja posebno istaknuti lirsku tragediju u jednome činu, monooperu La
voix humaine na libreto francuskog pisca Jeana Cocteaua koji je scenograf i
redatelj premijerne pariške izvedbe s kraja 50-tih godina 20. stoljeća (Opéra-Comique,
Salle Favart, 6. veljače 1959). Djelo je, tvrde kritičari, vrhunac Poulencove
dugogodišnje suradnje s Cocteauom, a napisano je za francusku sopranisticu
Denise Duval. U svojoj monodrani praizvedenoj 1930., Cocteau rasvjetljuje
fenomen "depersonalizirane komunikacije" (ista je inspirirala i Roberta
Rossellinija za film La voce umana s Annom Magnani). Ma koliko se u prvi
mah činilo paradoksalnim, riječ je zapravo o "dijaloškom" monologu bezimene
heroine koja posljednji put prilično afektivno razgovara s bivšim ljubavnikom:
sama, nepomična u naslonjaču svog pariškog apartmana, i premda se čini kao scena
ubojstva, ona nije mrtva. Ustaje i kani otići, no prekida je zvono telefona. To
je nepoznati – saznat ćemo ubrzo - njen već bivši ljubavnik, s kojim u narednih
pedesetak minuta ostvaruje virtualnu, isprekidanu, na trenutke gotovo samrtnu
konverzaciju pokušavajući ga ponovno pridobiti za sebe. Emocionalne sekvence
smjenjuju se vrlo intezivno – od laži, ljubomore, srdžbe i bijesa, preko
tjeskobe i samosažaljenja, do posve nostalgične reminiscencije i pokušaja
samoubojstva. Njen očajnički vapaj ostaje, nažalost, uzaludan. Odabranik je
nemilosrdan, okrutno je odbacuje i prekida razgovor, a ojađena žena šapatom
mrmori Je t'aime. Kome? Zapravo nikome.... Ćutimo li njenu patnju,
bojazan od odbačenosti?....Ili ipak svojevoljno izabire biti žrtvom?.... Na ovoj
ne sasvim jasnoj, ali dovoljno intrigantnoj priči Poulenc je izgradio sugestivnu
psihološku dramu oblikujući virtuozan solistički komad za ženski glas. La
voix humaine djelo je kratka opsega, no širokog emocionalnog djelovanja.
Kroz osamljenu solisticu, Poulenc je iskazao svoj profinjeni senzibilitet za
dramatsko i glazbeno oblikovanje: glas sveprisutne boli stapa se s orkestrom (u
ovom slučaju s glasovirom), s glazbom umilne topline i senzualnosti. Sukcesivnoj
mijeni afektivnih stanja – nježnosti, zanosa, opsjene i ludila - korespondiraju
osebujni glazbeni odlomci (tzv. "segments musicaux") rapsodične forme. La
voix humaine, ističe Cocteau, "mala je opera koja je upravo zahvaljujući
Poulencu postala velikom glazbenom dramom."
Za interpretaciju
Poulencove monodrame (također uz glasovirsku pratnju Marija Čopora) Cynthia
Hansell već je osvojila nagradu Milka Trnina za 2005. godinu. Evo tog
obrazloženja:
Godišnja Nagrada Milka Trnina za glazbena ostvarenja u 2005. godini
dodjeljuje se
CYNTHIJI HANSELL BAKIĆ
za premijernu
izvedbu operne jednočinke Ljudski glas Francisa
Poulenca održanu 30. rujna
2005. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu
Godišnja „ Nagrada Milka Trnina" dodjeljuje se sopranistici Cynthiji Hansell
Bakić za nadahnutu interpretaciju komorne opere La voix humaine -
Ljudski glas
francuskog skladatelja Francisa Poulenca. To
malo poznato djelo, nastalo u drugoj polovini 20. stoljeća na tekst Jeana
Cocteaua, izvorno je pisano za sopran i
instrumentalni sastav. Zagrebačku premijeru obilježila je
komorna izvedba uz glasovir, a umjetnicu je
pratio mladi pijanist Mario Čopor.
Glazbena i glumačka interpretacija Cythije Hansell Bakić na jeziku
izvornika, prema sudu glazbene kritike bila
je scenski suverena i izražajna.
Njezina uživljenost u složeni monološki okvir glazbene tragedije u jednom
činu dala je djelu novu dimenziju, posebno jer
se radi o umjetnici velikog scenskog
iskustva. Sama na sceni, samo uz glasovir, u operi znakovita
imena, gotovo da je sažela vlastiti
umjetnički put koji su obogatile velike
sopranske uloge talijanskog, slavenskog i
nacionalnog repertoara. Poulencov
Ljudski glas rijedak je primjer monološkog ostvarenja u europskoj opernoj
literaturi čija težina tumačenja počiva samo na jednom protagonistu. Tragični
lik glavne junakinje i njezin složeni svijet
osjećaja bilo je moguće oblikovati tek
nakon bogata scenskog i pjevačkog iskustva zahvaljujući kojemu je ova
umjetnica tako kreativno i doživljeno
iznijela dramsku jednočinku.
Godišnja „ Nagrada Milka Trnina" dodjeljuje se sopranistici Cynthiji
Hansell Bakić za umjetnički snažno i uvjerljivo tumačenje mono - opere La
voix humaine
Francoisa Poulenca.
Iz razgovora s Višnjom Požgaj povodom 30 godina
umjetničkog rada sopranistice Cynthije Hansell Bakić
izdvajamo (Vijenac, 3. travnja 2003.):
Kako ste došli do Splita?
"To je bila sudbina! Nakon nastupa na Dubrovačkim ljetnim
igrama našla sam se s profesorom Vrbanićem u Splitu, čekajući avion, pa me
profesor nagovorio da odem na audiciju u Operu, poslije koje me tadašnji
direktor Dragutin Savin odmah angažirao za sljedeću sezonu s ulogom Leonore u
Trubaduru. Tako sam s nepune dvadeset i tri godine debitirala u Splitu, a
1972. postala i stalnom članicom Opere HNK u Splitu."
U svojoj bogatoj karijeri ostvarili ste više od pedeset glavnih uloga. Koje su
vam posebno drage?
"Ne bih ništa izdvajala, iako sam bila sklonija verizmu
negoli klasičnom repertoaru. Najviše su mi prirasle srcu Butterfly i Tosca, po
kojoj sam možda i najpoznatija. Odlično sam se snalazila i u modernom
repertoaru, a voljela sam i hrvatske opere... Đulu iz Gotovčeva Ere, Evu
i Jelenu u Zrinskom ili Bombardellijeva Bakonju fra Brnu, što je
pisano za mene."
Gdje ste sve nastupali?
"Karijeru sam počela još za vrijeme bivše Jugoslavije i
pjevala sam u svim gradovima. Često sam nastupala u Italiji i Americi. Prekrasne
uspomene nosim iz Francuske te iz Austrije, Španjolske, Grčke, Egipta..."
Kako prenosite svoje znanje i iskustvo mladima?
"U početku
sam mislila da je najvažnije impostirati glas, ali s vremenom sam došla do toga
da je najvažnije da mladi pjevač shvati da to nije sport, da je to zanimanje u
kojem pjevaju cijelo tijelo i srce, te da je vrlo važan psihofizički spoj glasa
i tijela. Druga je važna stvar obrazovanje, a treća spremnost na žrtvovanje
poslu u smislu potpuna davanja sebe umjetnosti."
Kako danas gledate na proteklih trideset godina umjetničkoga rada, a što vam
donosi budućnost?
"Život mi je uglavnom bio ispunjen prekrasnim doživljajima.
Još sam aktivna pjevačica, doduše manje u operi, što je i logično, jer treba
scenu prepustiti mlađima….
Pripremam CD te
monooperu La voix humaine Françisa Poulenca na francuskom jeziku….
Ovom prigodom željela bih zahvaliti svojoj publici diljem Hrvatske, koja mi je
uvijek bila odana i obasipala me ne samo cvijećem nego i pregrštima ljubavi.
To mnogo znači, jer kad dajete sve od sebe, volite čuti i
odjeke te ljubavi. I doista, voljena sam i na tome sam zahvalna."
Cynthia Hansell Bakić
rođena je u Virginiji, Sjedinjene Američke Države.
Već u jedanaestoj godini bilježi prve
solističke nastupe u brojnim programima diljem države New Jersey, uči klavir i
pjevanje te pohađa tečajeve klasičnog baleta. U srednjoj školi osvaja niz prvih
nagrada, državnih i regionalnih. Nakon završetka opće gimnazije dodijeljena joj
je četverogodišnja stipendija Trustees kao najtalentiranijoj mladoj
pjevačici, omogućivši joj daljnje školovanje (New England Conservatory of Music
u Bostonu, Massachusetts). Tijekom studija stalno je nastupala s Bostonskim
simfonijskim orkestrom pod ravnanjem najvećih svjetskih dirigenata: Ericha
Leinsdorfa, Seijia Ozawe, Zubina Mehte, sir Michaela Tilsona Thomasa, itd.
Diplomirala je godine 1971. na Konzervatoriju New England u Bostonu (Massachusetts,
USA), u klasi prof. Lava Vrbanića. Iste godine dodijeljena joj je stipendija
Republike Austrije za poslijediplomski specijalistički studij njemačkog Lieda na
Mozarteumu u Salzburgu. Godine 1972. postaje stalnom članicom Opere HNK u
Splitu, stekavši status prve sopranistice. Godine 1975. postala je i prvom
sopranisticom Opere SNG u Ljubljani. U svojoj bogatoj opernoj karijeri
ostvarila je više od šezdeset glavnih uloga u operama G. Puccinija, G. Verdija,
U. Giordana, R. Leoncavalla, G. Donizettija, W. A. Mozarta, P. I. Čajkovskog, C.
Monteverdija, B. Smetane, A. Dvoržaka, te hrvatskih autora J. Gotovca, I.
Tijardovića, I. Paraća, J. Hatzea, Ivana pl. Zajca... Maestro B. Papandopulo i
S. Bombardelli posvetili su joj brojne pjesme i koncertna djela. Gostovala je u
svim opernim kućama u Hrvatskoj te u inozemstvu (Europa i SAD) s ulogama u
operama Puccinija i Verdija. Čest je gost muzičkih programa radija i televizije.
Nastupa s velikim simfonijskim orkestrima, održava solističke recitale, te
sudjeluje u organizaciji i realizaciji niza stručnih seminara, dobrotvornih
akcija i koncerata. Članica je Matice hrvatske, Lions kluba Grič, HDGU-a
(nadzorni odbor), HDGPP-a, Udruge za borbu protiv leukemije (upravni odbor), Usa-Croatia
Democracy for Children (predsjednica), itd.
Cynthia Hansell-Bakić izvanredna je profesorica na Odsjeku za solo pjevanje
Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, te na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta
u Splitu. U svojoj uspješnoj pjevačkoj karijeri primila je brojne značajne
nagrade i priznanja među kojima valja istaknuti Nagradu grada Splita za iznimna
dostignuća u kulturi i na području humanitarnog rada.
Povodom 30 godina umjetničkog djelovanja 2003. godine dodijeljena joj je
Plaketa Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, a 2005. uručena joj je Nagrada
Milka Trnina za “umjetnički snažno i uvjerljivo tumačenje“ monoopere La
voix humaine Francisa Poulenca, čije puno obrazloženje donosimo u nastavku.
Isto djelo snimila je i sa Zagrebačkim simfonijskim orkestrom.
Mario Čopor
rođen je 1973. u Zagrebu. Srednje glazbeno obrazovanje završio je na Glazbenom
učilištu Elly Bašić u klasi prof. Ljubomire Kolak. Diplomirao je 1995. na
Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i magistrirao 1998. u klasi
prof. Stjepana Radića. Kao solist nastupao je u Hrvatskoj, Austriji, Italiji i
Japanu, s orkestrom Zagrebačke filharmonije, Puhačkim orkestrom Hrvatske vojske,
Simfonijskim orkestrom Muzičke akademije i više manjih komornih ansambala.
Sudjelovao je na više seminara (Timakin, Romanov, Krpan, Kovacevich, Jekely,
Starkmann, Camicia, Hoffmann) i primio nekolicinu nagrada. Trenutno radi kao
korepetitor na Odsjeku za solo pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, pri
razredima prof. Mire Zidarić i prof. Dunje Vejzović.
Tekst priredila:
Ivana Tomić Ferić
|