hnk-split
2006 2007
repertoar
novosti
posjet
prodaja
arhiv
sponzori
English 
speaking visitors


HT HINET


Dobro došli na HNK Split web site.

Kliknite na vijest da biste pročitali opširniji tekst

 

 


 

Ponedjeljak, 11. prosinca 2006.
HNK Split u 20 sati

Uz 35. obljetnicu umjetničkog rada sopranistice Cynthije Hansell Bakić

Francis Poulenc: La voix humaine / Ljudski glas, 1959
Libreto: Jean Cocteau
koncertna verzija monoopere
CYNTHIA HANSELL BAKIĆ, sopran

MARIO ČOPOR, glasovir

La voix humaine : une femme, un téléphone, un drame...

Pijanist i skladatelj Francis Poulenc (1899-1963) jedini je Parižanin iz antiromantičke skupine Les Six okupljene oko satiričara Erika Satiea. Poput ostalih članova Šestorice, svoju je umjetničku karijeru započeo u duhu nove francuske estetike koja je oponirala impresionističkoj suptilnosti i wagnerijanskoj filozofskoj simbolici. Težeći novom ocrtavanju stvarnosti, Poulencova se umjetnost razmiče od strogo religioznih do naglašeno svjetovnih elemenata u kojima oživljuju satira i parodiranje, sentimentalna mekoća a gdjekad i gotovo raspojasana vedrina. Kao umjetnik snažne osobnosti, Poulenc ne eksperimetira s ekstremnim rješenjima, već inventivno osvježuje i obogaćuje naslijeđene okvire izgrađujući vlastiti glazbeni jezik. Majstor prvenstveno vokalne, melodijske inspiracije s istančanim oćutom za francusku prozodiju, u svome je opusu ostavio vrijedne priloge iz područja glazbenog kazališta. Među njima valja posebno istaknuti lirsku tragediju u jednome činu, monooperu La voix humaine na libreto francuskog pisca Jeana Cocteaua koji je scenograf i redatelj premijerne pariške izvedbe s kraja 50-tih godina 20. stoljeća (Opéra-Comique, Salle Favart, 6. veljače 1959). Djelo je, tvrde kritičari, vrhunac Poulencove dugogodišnje suradnje  s Cocteauom, a napisano je za francusku sopranisticu Denise Duval. U svojoj monodrani praizvedenoj 1930., Cocteau rasvjetljuje fenomen "depersonalizirane komunikacije" (ista je inspirirala i Roberta Rossellinija za film La voce umana s Annom Magnani). Ma koliko se u prvi mah činilo paradoksalnim, riječ je zapravo o "dijaloškom" monologu bezimene heroine koja posljednji put prilično afektivno razgovara s bivšim ljubavnikom: sama, nepomična u naslonjaču svog pariškog apartmana, i premda se čini kao scena ubojstva, ona nije mrtva. Ustaje i kani otići, no prekida je zvono telefona. To je nepoznati – saznat ćemo ubrzo - njen već bivši ljubavnik, s kojim u narednih pedesetak minuta ostvaruje virtualnu, isprekidanu, na trenutke gotovo samrtnu konverzaciju pokušavajući ga ponovno pridobiti za sebe. Emocionalne sekvence smjenjuju se vrlo intezivno – od laži, ljubomore, srdžbe i bijesa, preko tjeskobe i samosažaljenja, do posve nostalgične reminiscencije i pokušaja samoubojstva. Njen očajnički vapaj ostaje, nažalost, uzaludan. Odabranik je nemilosrdan, okrutno je odbacuje i prekida razgovor, a ojađena žena šapatom mrmori Je t'aime. Kome? Zapravo nikome.... Ćutimo li njenu patnju, bojazan od odbačenosti?....Ili ipak svojevoljno izabire biti žrtvom?.... Na ovoj ne sasvim jasnoj, ali dovoljno intrigantnoj priči Poulenc je izgradio sugestivnu psihološku dramu oblikujući virtuozan solistički komad za ženski glas. La voix humaine djelo je kratka opsega, no širokog emocionalnog djelovanja. Kroz osamljenu solisticu, Poulenc je iskazao svoj profinjeni senzibilitet za dramatsko i glazbeno oblikovanje: glas sveprisutne boli stapa se s orkestrom (u ovom slučaju s glasovirom), s glazbom umilne topline i senzualnosti. Sukcesivnoj mijeni afektivnih stanja – nježnosti, zanosa, opsjene i ludila - korespondiraju osebujni glazbeni odlomci (tzv. "segments musicaux") rapsodične forme. La voix humaine, ističe Cocteau, "mala je opera koja je upravo zahvaljujući Poulencu postala velikom glazbenom dramom."

 

Za interpretaciju Poulencove monodrame (također uz glasovirsku pratnju Marija Čopora) Cynthia Hansell već je osvojila nagradu Milka Trnina za 2005. godinu. Evo tog obrazloženja:

Godišnja Nagrada Milka Trnina  za glazbena ostvarenja u 2005. godini dodjeljuje se CYNTHIJI HANSELL BAKIĆ za premijernu izvedbu operne jednočinke Ljudski glas Francisa Poulenca održanu 30. rujna 2005. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu

Godišnja „ Nagrada Milka Trnina" dodjeljuje se sopranistici Cynthiji Hansell Bakić za nadahnutu interpretaciju komorne opere La voix humaine - Ljudski glas francuskog skladatelja Francisa Poulenca. To malo poznato djelo, nastalo u drugoj polovini 20. stoljeća na tekst Jeana Cocteaua, izvorno je pisano za sopran i instrumentalni sastav. Zagrebačku premijeru obilježila je komorna izvedba uz glasovir, a umjetnicu je pratio mladi pijanist Mario Čopor.


Glazbena i glumačka interpretacija Cythije Hansell Bakić na jeziku izvornika, prema sudu glazbene kritike bila je scenski suverena i izražajna. Njezina uživljenost u složeni monološki okvir glazbene tragedije u jednom činu dala je djelu novu dimenziju, posebno jer se radi o umjetnici velikog scenskog iskustva. Sama na sceni, samo uz glasovir, u operi znakovita imena, gotovo da je sažela vlastiti umjetnički put koji su obogatile velike sopranske uloge talijanskog, slavenskog i nacionalnog repertoara. Poulencov Ljudski glas rijedak je primjer monološkog ostvarenja u europskoj opernoj literaturi čija težina tumačenja počiva samo na jednom protagonistu. Tragični lik glavne junakinje i njezin složeni svijet osjećaja bilo je moguće oblikovati tek nakon bogata scenskog i pjevačkog iskustva zahvaljujući kojemu je ova umjetnica tako kreativno i doživljeno iznijela dramsku jednočinku.


Godišnja „ Nagrada Milka Trnina" dodjeljuje se sopranistici Cynthiji
Hansell Bakić za umjetnički snažno i uvjerljivo tumačenje mono - opere La voix humaine Francoisa Poulenca.

Iz razgovora s Višnjom Požgaj povodom 30 godina umjetničkog rada sopranistice Cynthije Hansell Bakić izdvajamo (Vijenac, 3. travnja 2003.):  


Kako ste došli do Splita?

"To je bila sudbina! Nakon nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama našla sam se s profesorom Vrbanićem u Splitu, čekajući avion, pa me profesor nagovorio da odem na audiciju u Operu, poslije koje me tadašnji direktor Dragutin Savin odmah angažirao za sljedeću sezonu s ulogom Leonore u Trubaduru. Tako sam s nepune dvadeset i tri godine debitirala u Splitu, a 1972. postala i stalnom članicom Opere HNK u Splitu."


U svojoj bogatoj karijeri ostvarili ste više od pedeset glavnih uloga. Koje su vam posebno drage?

"Ne bih ništa izdvajala, iako sam bila sklonija verizmu negoli klasičnom repertoaru. Najviše su mi prirasle srcu Butterfly i Tosca, po kojoj sam možda i najpoznatija. Odlično sam se snalazila i u modernom repertoaru, a voljela sam i hrvatske opere... Đulu iz Gotovčeva Ere, Evu i Jelenu u Zrinskom ili Bombardellijeva Bakonju fra Brnu, što je pisano za mene."


Gdje ste sve nastupali?

"Karijeru sam počela još za vrijeme bivše Jugoslavije i pjevala sam u svim gradovima. Često sam nastupala u Italiji i Americi. Prekrasne uspomene nosim iz Francuske te iz Austrije, Španjolske, Grčke, Egipta..."


Kako prenosite svoje znanje i iskustvo mladima?

"U početku sam mislila da je najvažnije impostirati glas, ali s vremenom sam došla do toga da je najvažnije da mladi pjevač shvati da to nije sport, da je to zanimanje u kojem pjevaju cijelo tijelo i srce, te da je vrlo važan psihofizički spoj glasa i tijela. Druga je važna stvar obrazovanje, a treća spremnost na žrtvovanje poslu u smislu potpuna davanja sebe umjetnosti."


Kako danas gledate na proteklih trideset godina umjetničkoga rada, a što vam donosi budućnost?

"Život mi je uglavnom bio ispunjen prekrasnim doživljajima. Još sam aktivna pjevačica, doduše manje u operi, što je i logično, jer treba scenu prepustiti mlađima…. Pripremam CD te monooperu La voix humaine Françisa Poulenca na francuskom jeziku…. Ovom prigodom željela bih zahvaliti svojoj publici diljem Hrvatske, koja mi je uvijek bila odana i obasipala me ne samo cvijećem nego i pregrštima ljubavi. To mnogo znači, jer kad dajete sve od sebe, volite čuti i odjeke te ljubavi. I doista, voljena sam i na tome sam zahvalna."

Cynthia Hansell Bakić rođena je u Virginiji, Sjedinjene Američke Države. Već u jedanaestoj godini bilježi prve solističke nastupe u brojnim programima diljem države New Jersey, uči klavir i pjevanje te pohađa tečajeve klasičnog baleta. U srednjoj školi osvaja niz prvih nagrada, državnih i regionalnih. Nakon završetka opće gimnazije dodijeljena joj je četverogodišnja stipendija Trustees kao najtalentiranijoj mladoj pjevačici, omogućivši joj daljnje školovanje (New England Conservatory of Music u Bostonu, Massachusetts). Tijekom studija stalno je nastupala s Bostonskim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem najvećih svjetskih dirigenata: Ericha Leinsdorfa, Seijia Ozawe, Zubina Mehte, sir Michaela Tilsona Thomasa, itd. Diplomirala je godine 1971. na Konzervatoriju New England u Bostonu (Massachusetts,  USA), u klasi prof. Lava Vrbanića. Iste godine dodijeljena joj je stipendija Republike Austrije za poslijediplomski specijalistički studij njemačkog Lieda na Mozarteumu u Salzburgu. Godine 1972. postaje stalnom članicom Opere HNK u Splitu, stekavši status prve sopranistice. Godine 1975. postala je i prvom sopranisticom  Opere SNG u Ljubljani. U svojoj bogatoj opernoj karijeri ostvarila je više od šezdeset glavnih uloga u operama G. Puccinija, G. Verdija, U. Giordana, R. Leoncavalla, G. Donizettija, W. A. Mozarta, P. I. Čajkovskog, C. Monteverdija, B. Smetane, A. Dvoržaka, te hrvatskih autora J. Gotovca, I. Tijardovića, I. Paraća, J. Hatzea, Ivana pl. Zajca... Maestro B. Papandopulo i S. Bombardelli posvetili su joj brojne pjesme i koncertna djela. Gostovala je u svim opernim kućama u Hrvatskoj te u inozemstvu (Europa i SAD) s ulogama u operama Puccinija i Verdija. Čest je gost muzičkih programa radija i televizije. Nastupa s velikim simfonijskim orkestrima, održava solističke recitale, te sudjeluje u organizaciji i realizaciji niza stručnih seminara, dobrotvornih akcija i koncerata. Članica je Matice hrvatske, Lions kluba Grič,  HDGU-a (nadzorni odbor), HDGPP-a, Udruge za borbu protiv leukemije (upravni odbor), Usa-Croatia Democracy for Children (predsjednica), itd.
Cynthia Hansell-Bakić izvanredna je profesorica na Odsjeku za solo pjevanje Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, te na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. U svojoj uspješnoj pjevačkoj karijeri primila je brojne značajne nagrade i priznanja među kojima valja istaknuti Nagradu grada Splita za iznimna dostignuća u kulturi i na području humanitarnog rada.
Povodom 30 godina umjetničkog djelovanja 2003. godine dodijeljena joj je Plaketa Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, a 2005. uručena joj je Nagrada Milka Trnina za “umjetnički snažno i uvjerljivo tumačenje“ monoopere La voix humaine Francisa Poulenca, čije puno obrazloženje donosimo u nastavku. Isto djelo snimila je i sa Zagrebačkim simfonijskim orkestrom.

 

Mario Čopor rođen je 1973. u Zagrebu. Srednje glazbeno obrazovanje završio je na Glazbenom učilištu Elly Bašić u klasi prof. Ljubomire Kolak. Diplomirao je 1995. na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i magistrirao 1998. u klasi prof. Stjepana Radića. Kao solist nastupao je u Hrvatskoj, Austriji, Italiji i Japanu, s orkestrom Zagrebačke filharmonije, Puhačkim orkestrom Hrvatske vojske, Simfonijskim orkestrom Muzičke akademije i više manjih komornih ansambala. Sudjelovao je na više seminara (Timakin, Romanov, Krpan, Kovacevich, Jekely, Starkmann, Camicia, Hoffmann) i primio nekolicinu nagrada. Trenutno radi kao korepetitor na Odsjeku za solo pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, pri razredima prof. Mire Zidarić i prof. Dunje Vejzović.

 

Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić