PROVJERA NAŠE REALNOSTI

Ovogodišnja ponuda predstava obilovala je uprizorenjima domaćih tekstova koja nude manje-više ugodnu zabavu podilazeći publici u maniri zabavljačko-komercijalnog kazališta te stvarajući od njega malograđansku estradnu industriju koja je daleko od umjetničkog standarda i pravog razloga provjere naše realnosti. Ta vrsta angažmana kazališnih stvaralaca nije zadovoljila zadane kriterije pa je moja odluka bila teatar, a ne zabavište. Isto tako među ponuđenim predstavama bilo je prosječnih repertoarnih uradaka koji su se više manje trudili popuniti popis naslova jedne neinventivne kazališne sezone kojoj kao da je jedino važno imati naslov za ustaljenu financijsku potporu vlasnika kazališta. U takvim slučajevima, moj izbor bio je „kazalište koje uzbuđuje“, a ne „kazalište koje arhivira“.

Ono što bi se moglo podvesti pod zajednički nazivnik ovogodišnjeg izbora predstava za 18. Marulićeve dane jest inovativno čitanje dramskog predloška obilježeno jakim redateljskim rukopisima u kojima gluma i režija proizvode smisao, visoki umjetnički standardi izvedbi te atraktivnost odabranih predstava za publiku koja dolazi na festival kao na svečanost kazališta, a ne kao na smotru postojećeg u hrvatskom kazalištu koje uprizoruje domaći tekst.

Na ovogodišnji festival prijavljeno je 26 predstava iz 21 kazališta iz Hrvatske, Mađarske, Makedonije, Francuske i Bosne i Hercegovine. Iz toga broja, odabrala sam deset; osam iz Hrvatske i dvije iz inozemstva (Francuska, Makedonija).

Hrvatski klasici zastupljeni su u imenima Držića, Vojnovića i Krleže, a društvo im pravi Marko Uvodić, pisac regionalnog kolorita i mediteranskog načina života. U redateljskim interpretacijama i dramaturškim obradama, ove predstave vode me do jedne jednostavne, ali jako važne sintagme za suvremeno kazalište koja je bila redateljski kredo velikog Koste Spaića, a glasi kako valja „djela prošlosti režirati iz aspekta suvremenosti“.

U produkciji Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba dolazi Držićev Dundo Maroje u režiji Ozrena Prohića koji radnju smješta u šezdesete, možebitni početak pojave potrošačkog društva našeg vremena radikalno iščitavajući posljedice konzumerizma i globalizacije u svijetu lišenom morala i estetike. Vojnovićev Suton dolazi, a odakle nego iz Grada u produkciji Kazališta Marina Držića i režiji Joška Juvančića koji, potpomognut Vojnovićem kao „hrvatskim Čehovom“ zavičajni topos izjednačuje sa sudbinom, a na tom tragu nalazi se i predstava domaćina Festivala, HNK iz Splita, Libar O' libra Marka Uvodića Splićanina u režiji Gorana Golovka. Dramaturginja Olja Lozica iščitava prozu Marka Uvodića u kvalitativno novom kodu iz ženske vizure obračuna s patrijahalnom sredinom, a da pri tome nije iznevjeren Uvodić kao pisac amarkordovskih slika i mediteranskog mentaliteta. I Krležin Vučjak u režiji Ivice Kunčevića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta iz Varaždina nalazi svoje mjesto u suvremenosti aluzijom na histeričnu metropolu, nervozan život i bijeg u seosku kvaziidilu u kojoj vladaju „koradeovska“ pravila življenja.

Suvremeni hrvatski pisci zastupljeni su ove godine u zadovoljavajućem broju koji će, nadam se, pokazati tematske preokupacije, dramske rukopise i osjetljivost na realnost u hrvatskoj recentnoj dramatici.

Tematiziranjem privatizacije u tranzicijskom društvu hrvatske realnosti na bolno groteskan način bavi se tekst Ivana Vidića Život u sjeni banane u režiji litvanskog redatelja Cezarisa Graužinisa i produkciji Gradskog kazališta iz Virovitice, a još jednom aktualnom temom današnjeg vremena - frustriranom svakodnevnicom odrastanja u mnogim oblicima nekorektnosti (droga, kriminal, nasilje, netolerantnost) bavi se proza Ive Balenovića Metastaze koju za Satiričko kazalište Kerempuh uspješno dramatizira i režira Boris Svrtan. Tri dramske autorice osebujnih, a u isto vrijeme različitih dramskih rukopisa predstavit će se splitskoj publici; Ivana Sajko svojim dramskim triptihom, Arhetip: Medeja, Žena-bomba i Europa daje sliku suvremenog svijeta (terorizam, globalizacija) iz ženske perspektive (produkcija Zagrebačkog kazališta mladih u režijama autorice, Dore Ruždjak Podolski i Franke Perković), Tena Štivičić novim tekstom Krijesnice, ekskluzivno napisanim za ZKM problematizira sudbine ljudi zatečenih u zračnoj luci, metafori zatvorenog, ograničavajućeg prostora koji rastvara priče o promašenim životima, nedostatku ljubavi ali i nadi da uvijek postoji izlaz, te Nina Mitrović, koja svojim prvim i najizvođenijim dramskim tekstom Komšiluk naglavačke u produkciji Dramskog teatra iz Skoplja u režiji Nenni Delmestre, problematizira socijalnu nepravdu kroz nekoliko priča o disfunkcionalnim obiteljima u kojima uvijek netko ubije ili biva ubijen. I na kraju, tu je i rani tekst Mire Gavrana Čehov je Tolstoju rekao zbogom u izvedbi Theatra Silvie Monfort iz Pariza i režiji Marie-France Lahore koja stvara visokoestetiziranu i preciznu predstavu dramaturški temeljenu na stvarnom i fikcionalnom u životima ruskih književnih bardova.

Neka 18. Marulićevi dani budu svečanost hrvatske drame u kojoj će podjednako uživati publika, kazališni zaljubljenici i struka opravdavajući postojanje i trajanje festivala kao umjetničke manifestacije visokih kriterija.
Željka Turčinović