Igor Stravinski PULCINELLA / Kol Simcha SHPIEL ES

Igor Stravinski
PULCINELLA
Kol Simcha
SHPIEL ES
Premijera: Hrvatsko narodno kazalište Split, 18. travnja 2008. u 20:30h

PULCINELLA
Balet s pjevanjem u jednom činu
Posvećeno Armandu Novarru
Glazba: Igor Stravinski (prema G. B. Pergolesiju)
Libreto: Sergej Djagiljev i Leonid Mjasin
Koreograf: Nils Christe
Dirigent: Hari Zlodre
Asistent koreografa: Paolo Nocera
Scenograf i kostimograf: Tom Schenk
Oblikovatelj svjetla: Robert Cremer
Oblikovatelj zvuka: Damir Punda
Baletni majstor: Vlodimir Šuvalov
Suradnica kostimografa: Sonja Obradović

Pjevaju:
Sopran: Božena Svalina
Tenor: Sveto Matošić Komnenović
Bariton: Armando Puklavec

Plešu:
Pulcinella: Ajdar Valejev / Daniel Jagar / Artjom Žusov
Pimpinella: Elena Nikolajeva / Monica Dinoni / Jelena Zekić
Rosetta: Sanja Kaliterna / Nikol Marčić
Prudenza: Irina Čaban / Sanja Nevešćanin
Caviello: Artjom Žusov / Remus Dimache
Florindo: Romulus Dimache / Gennaro Milite
Furbo: Daniel Jagar / Gennaro Milite
Čarobnjak: Lev Šapošnikov / Igor Gluškov
Liječnik: Mario Buličić / Davor Čakarić
Liječnikova žena: Albina Rahmatullina / Marijana Marević Muslim
Tartaglia: Nikša De Marchi / Dimitrij Rodikov
Tartaglieva žena: Tea Jelić / Nonna Čičinina
Napuljski narod:
Dvije mame: Snježana Radica, Jolanda Ercegović
Četiri žene: Svjetlana Tušek, Sonja Gaj, Matea Milas, Zvončica Gracin / Blanka Galić, Rodika Namolosu, Simona Caputo, Roza Nastoska
Tri muškarca: Gennaro Milite, Davor Čakarić, Dimitrij Rodikov / Nikša De Marchi, Mario Buličić, Igor Gluškov
Tri djevojčice Doris Marić, Klara Šitum, Anastasja Šapošnikova
Orkestar HNK Split

Baletnu jednočinku Pulcinella praizveo je Djagivljevljev Ballets Russes u pariškoj Operi 15. svibnja 1920. Na glazbu Igora Stravinskog libreto i koreografiju sačinio je Leonide Mjasin, a scenografiju je kreirao Pablo Picasso. Osnova libreta ovog commedia dell'arte baleta je napolitanska drama Četiri Pulcinelle. Beskrupulozni zavodnik Pulcinella upušta se u niz ljubavnih avantura s dvije žene, Rosettom i Prudenzom iako je u vezi s Pimpinellom. Pokušaji ljubomornih suparnika da ga ubiju završavaju tako da na kraju otkriju kako je njegova smrt bila tek varka, a komad završava sretnim vjenčanjima zaljubljenih parova. Stravinski je partituru zasnovao na fragmentima nezavršenog Pergolesijevog djela. Mjasin je revidirao djelo za milansku Scalu 1971. Osim Mjasina balet su postavljali i Lopuškov (Lenjingrad, 1926.), Jooss (Essen, 1932.), Woizikowski (London, 1935.), Béjart (Liège, 1957.), Smuin (American Ballet Theatre, 1968.), Balanchine i Robbins (New York City Ballet, 1972.), Douglas Dunn (Pariška Opera, 1980.), Tetley (London Festival Ballet, 1984.), Alston (Ballet Rambert, 1987.) i Ted Brandsen (West Australia Ballet, 2001.)

Na našim pozornicama Pulcinella je relativno rijetko izvođen naslov. Hrvatska (ujedno i jugoslavenska) praizvedba zbila se na pozornici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta 31. prosinca 1927. u koreografiji Valentina Fromana i u režiji Tita Strozija, a pod ravanjem Jakova Gotovca. Slijedeći je put Pulcinella premijerno postavljena u istom kazalištu 6. studenog 1966. Koreograf je bio Ivica Sertić, dirigent Boris Papandopulo, a scenu i kostime kreirao je Zlatko Bourek. U produkciji Dubrovačkih ljetnih igara Baletni ansambl i Baletno gledališče Igor Stravinski iz Ljubljane na terasi Tvrđave Revelin 14. srpnja 1984. premijerno su izveli Pulcinnellu. Koreografiju i režiju potpisao je Milko Šparemblek, a kreaciju kostima i scenskih elemenata Ika Škomrlj.

Sadržaj
Mali trg u Napulju. Vragolasti junak Pulcinella, ima djevojku Pimpinellu. No on svejedno očijuka s Prudenzom, liječnikovom kćerkom. To opazi Prudenzin mladić Florindo i bjesni od ljubomore, a isto se događa i kad Caviello vidi kako Pulcinella zavodi i njegovu djevojku Rosettu, kćerku Tartaglie. Dva ljubomorna mladića odluče ubiti Pulcinellu, pa to i naprave. Pimpinella, koja je vidjela mladiće kako ubijaju njenog Pulcinellu, vjeruje kako je on umro.
U tom trenutku ulazi Pulcinellin prijatelj Furbo. Pulcinella se "budi iz mrtvih“ i traži od Furba da obuče njegov kostim. Furbo to i učini i umjesto Pulcinelle pretvara se da je mrtav. Dolazi Pimpinella i plače za mrtvim Pulcinellom, ne znajući da je to zapravo Furbo. I stanovnici Napulja ga oplakuju. Liječnik postavlja "dijagnozu“ i također utvrđuje smrt. Pimpinella je očajna. Tada ulazi čarobnjak, kruži oko mrtvog tijela i velikim pokretom vraća Pulcinellu u život. Svi su šokirani, a ispod čarobnjakovog ogrtača pojavljuje se pravi Pulcinella. Nastaje potpuna zbrka jer su na sceni odjednom dva Pulcinelle. Pimpinela pada u nesvijest.
Nešto kasnije Caviello i Florindo također se odluče presvući u kostim Pulcinelle u nadi da će tako privući pažnju Rosette i Prudenze. Sad su na sceni već četiri Pulcinelle, a nitko ne zna koji je pravi, pa zavlada opća zbrka. Nešto kasnije ulazi čarobnjak i Pimpinelli odaje tko je pravi Pulcinella, na što ona skida maske trojici "lažnih“ Pulcinella, sva sretna što je ponovo pronašla svoga dragog.
Slijede vjenčanja: Prudenza se udaje za Florinda, Rosetta za Caviella, a Pulcinella ženi Pimpinellu i sve završava sretno.
Ali Pulcinella ne bi bio Pulcinella kad ne bi u rukavu krio još jedno iznenađenje!

SHPIEL ES
Glazba: Kol Simcha
Koreograf: Marc Ribaud
Asistenti koreografa: Paolo Nocera, Roberta Mazzoni
Kostimografija: Sonja Obradović
Oblikovatelj svjetla: Robert Cremer
Oblikovatelj zvuka: Damir Punda

Plešu:
Ajdar Valejev, Romulus Dimache, Remus Dimache, Igor Gluškov, Daniel Jagar, Artjom Žusov, Albina Rahmatullina, Svjetlana Tušek, Simona Caputo, Sanja Nevešćanin, Irina Čaban, Nikol Marčić, Marijana Marević Muslim, Sanja Kaliterna

Marc Ribaud je Shpiel es po prvi put postavio 1996. u Švicarskoj s Basel Baletom, a nakon toga u Francuskoj, s Baletom Opere u Nici, te Baletom Opere u Toulonu, u Italiji s Baletom napuljskog San Carla, te u Njemačkoj u Deutsche Oper am Rhein u Düsseldorfu. U ovim je kućama Shpiel es izveden preko 300 puta.
Ribaud o nastanku baleta kaže: „Tražeći izvornu glazbu koja nije često koreografirana potpuno slučajno sam naletio na švicarski kvintet Kol Simcha (Glas radosti na hebrejskom) čija dva člana skladaju svoju vlastitu klezmer glazbu, svojevrstan spoj tradicionalne jidiš glazbe i jazza, punu melodije i eksplozivnih ritmova. Balet nema jedinstvenu priču – sastavljen je od sedam glazbenih brojeva koji su koreografirani poput video-klipova. Ritmovi i prekrasne klezmer melodije ispunjavaju ples energijom, radošću i mekoćom.
Shpiel es naslov je jedne od upotrebljenih skladbi. Može se prevesti kao Igraj! Tek jednostavni poziv na ples, radost igranja, ništa više od toga.
S druge strane, ne poznajem koreografski jidiš rječnik, tako da sam inspiraciju za koreografiju tražio u samoj glazbi. Pokušao sam se osloboditi i neoklasičnog rječnika pokušavši pronaći nove, osobnije pokrete. Jedna je osnovna motivacija u ovom baletu, kako plesačima na sceni, tako i publici koja ih gleda – dobro se zabaviti! “

Igor Fjodorovič Stravinski (1882. Petrograd - 1971. New York). Stvaralaštvo Stravinskoga dijeli se obično na tri razdoblja: rusko, neoklasično i serijalno. Iako ta periodizacija ne govori mnogo o složenom procesu njegova razvoja, Stravinski se ne ponavlja, on nikad dva puta ne upotrebljava isti kompozicijski postupak. Svako djelo znači za njega nov početak. Takav stav zahtijeva golemu kritičku pronicavost, nekonvencionalnost mišljenja, neposrednost i svježinu pristupa, kao i umjetnički moral pun samoodricanja. Publiku su često zbunjivale neprekidne metamorfoze njegove glazbe. Međutim, oni koji su se ozbiljnije bavili njegovim glazbenim govorom, smatraju da je vrelo svih tih raznolikih iskaza jedna te ista, duboko odgovorna i dosljedna umjetnička svijest.
Za njegovu umjetničku karijeru iznimno je važan bio susret sa Sergejem Djagiljevim, velikim obnoviteljem baleta i organizatorom, na čiji je poziv za sezonu Ruskog baleta u Parizu 1910. napisao glazbu na bajku Žar-ptica. Raskošan, deskriptivan, istočnjački obojen glazbeni stil, trajao je kod Stravinskog upravo koliko i rađanje Žar ptice, dok je Petruška, djelo nastalo već naredne godine, pisano sasvim novim glazbenim jezikom. Go¬lem pariški uspjeh Petruške, bio je samo pouzdan vjesnik da je riječ o jednom od vrhunaca njegova stvaralaštva. No, tek je praizvedba Posvećenja proljeća, 1913. također u Parizu, pokazala da Stravinski neštedimice nastavlja rušiti estetske nazore vremena. Publika, navikla na Ravela i Debussyja, bila je šokirana. U žestokim ritmovima Stravinski je još dalje razvio princip Petruške. Melodijski i harmonijski elementi poput statičkih blokova počinju nalikovati na geometrijske oblike kubističkog slikarstva, gdje Stravinski njihovim nizanjem i suprotstavljanjem gradi glazbenu formu. No, ono što toj glazbi daje nenadmašnu dinamičnost upravo je autonomna snaga ritma koji pokreće te strukturalno statičke cjeline.
Novo životno razdoblje Stravinski započinje 1920. u Parizu, gdje baletom Pulcinella (1920) udara temelje neoklasičnom stilu. U dodiru s latinskim svijetom i mediteranskom kulturom, Stravinski je na posve originalan način pristupio prošlosti europske glazbe. Prvom njegovom neoklasičnom djelu, baletu Pulcinella, poslužila je kao predložak glazba Giovannija Battiste Pergolesija (1710 - 1736). Melodijska linija napuljskog skladatelja ostala je uglavnom netaknutom, sačuvani su i njegovi basovi, ali su usprkos tomu zahvati Stravinskoga stvorili djelo u kojemu se u svakom taktu osjeća njegov osobni pečat, s mnoštvom ritmičkih promjena i modernih harmonija. Uostalom, sam Stravinski Pulcinellu je smatrao svojim pogledom u ogledalo prošlosti, prologom koji osvjetljava cio njegov kasniji rad i čini ga mogućim. K tome, Pulcinella s tipičnim comedia dell'arte zapletom (libreto Leonide Massine prema napoletanskom komadu Četiri Pulcinelle) jedan je od rijetkih baleta čiju su svježinu i vedrinu dodatno zajamčile i pjevane uloge.
Umjetnikova povezanost s duhovnom elitom Francuske, gdje će 1934. dobiti državljanstvo, bila je višestruka. Tako Jean Cocteau piše libreto za operu oratorij Oedipus Rex (1927), a u zajednici s André Gideom nastaje melodrama Persephona (1934).
Scenografi njegovih scenskih ostvarenja su Pablo Picasso, Henri Matisse i Alexandre Benois, a koreografi Leonide Massine, Bronislava Nižinska, Ida Rubinstein i drugi. U razdoblju 1920-28. nastavlja suradnju s Djagiljevim i piše sedam djela, među kojima su baleti Svadba (1914-23) i Apollon Musagète (1928) te opera Mavra (1922). Od 1939. Stravinski djeluje u SAD-u (1945. primio državljanstvo). Prvi korak prema serijalnoj tehnici bila je Kantata (1952). Svoje simpatije za suvremena europska glazbena strujanja Stravinski je potvrdio 1957. sudjelovanjem na Glazbe¬nim danima u Donaueschingenu i 1963. gostovanjem na Biennalu suvremene glazbe, u Zagrebu. Iz tog razdoblja datiraju balet Orfej (1948) i opera Život razvratnika (1951).
Umjetnik koji je duboko vjerovao da glazba po svojoj suštini nije u stanju izraziti bilo što drugo do samu sebe, već je u prvim baletima genijalnom snagom iskazao jedno od glavnih obilježja svog stila. Bila je to elementarna ritmika koja je potisnula romantične crte dotadašnjeg njegova stvaralaštva. U daljem raz¬voju Stravinski je odstupio od svake tradicije. Posezao je za jednostav¬nim temama i na virtuozan ih način postavljao u takve odnose da je tonalno osjećanje dovodio do granica atonalnosti, a ritmičku bujnost do poliritmike.

Nils Christe rođen je u Rotterdamu 1949, a koreografijom se bavi od 1974, kada je kreirao svoj prvi balet za Nederlands Dans Theater (Nizozemsko plesno kazalište). Do 1982, kad napušta trupu, u NDT napravio je 12 baleta. 1979. za balet Quartet 1 osvaja prvu nagradu na koreografskom takmičenju u Kelnu.
Kao free-lance koreograf radio je s brojnim baletnim i plesnim trupama u Nizozemskoj i u inozemstvu, kao što su: Nizozemski nacionalni balet, Balet pariške Opere, Kraljevski balet Flandrije, Bečka državna opera, English National Ballet, Kraljevski danski balet, Kraljevski švedski balet, Nacionalni balet Finske, Basler Balet (Švicarska), berlinska Njemačka opera, Komische Oper Berlin, Bavarska državna opera Munchen, Balletmainz, Les Grands Ballet Canadiens, Washington Ballet te u mnogim drugim kućama i kompanijama u Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi i Kanadi. U svojoj karijeri koreografirao je 75 baleta i radio u 61 različitih baletnih trupa u 23 zemlje širom svijeta.
U listopadu 2005. Nils Christe dobio je Danserfonds nagradu za posebne zasluge.
Koreografija Pulcinelle u Hrvatskom nnarodnom kazalištu Split njegov je prvi rad u Hrvatskoj, a u ovoj će kazališnoj sezoni postaviti i Symphonie en trois Mouvements u Plesnoj školi Pariške opere, premijeru u Ballet du Capitole u Toulouseu, Estonskom nacionalnom baletu, Državnom baletu u Ankari u Turskoj, te u Queensland Ballet u Australiji.
U sezoni 2008/09 očekuje ga, između ostalog, jedna praizvedba u Švedskom kraljevskom baletu u Štokholmu, kao i premijera u Flensburg baletu u Njemačkoj.

Marc Ribaud studirao je u Liceju Albert I. U Monaku, te od 1979 1986. na Académie de Danse Classique Princesse Grace u Monaku, pod vodstvom Marike Besobrasove. Godine 1986. pridružuje se Baletu Opere u Bonnu koju je vodio Peter Van Dyk i ubrzo dobiva status solista. Od 1988. kad trupu preuzima Youri Vamos u svojstvu umjetničkog ravnatelja tumači važne uloge u Vamosevim kreacijama. Nakon što Vamos 1991. preuzima vodstvo Baleta u Baselu, Ribaud se priključuje trupi kao solist, a Vamosa slijedi i 1996. kad oboje prelaze u Düsseldorf u balet Deutsche Opera m Rhein. Kao plesač surađuje s brojnim koreografima, primjerice Judith Jamison, Heinz Spoerli, Mats Ek, Nils Christie, Itzik Gallili, Laszlo Seregi...
Koreografsku karijeru započinje 1988. u Baletu Opere u Bonnu s Ljubavnim pjesmama Mendelssohna i Impressions Philipa Glassa.
U Basel Baletu od 1993 – 1996 postavio četiri naslova, uključujući i premijeru Shpiel es (na glazbu skupine Kol Simcha). Balet je u prvoj sezoni izveden 35 puta.U srpnju 1997. postaje umjetnički ravnatelj Baleta Opere u Nici gdje s velikim uspjehom ponovo postavlja Shpiel es. Od 1997. do 2004. u Nici postavlja ukupno 15 baletnih naslova, kao i koreografije za dvije opere. Tijekom njegova vodstva Baleta u Nici, trupa je gostovala u Italiji u 14 gradova, uključujući Rim, u Španjolskoj, na nekoliko renomiranih francuskih festivala.
Kao gost-koreograf radio je u napuljskom San Carlu (Shpiel es, 2002), u Teatro San Martin u Buenos Airesu (Bolero, 2004), u Tel Aviv Operi (Samson i Dalila, 2005), i u Teatro Regio (Aida, 2005), te u Operi u Toulonu (Aida, 2006.)
Marc Ribaud redoviti je član žirija u Conservatoire National Supérier de Paris, a sudjeluje i u žirijima raznih međunarodnih baletnih takmičenja. Od prije nekoliko godina predsjednik je žirija Međunarodnog takmičenja klasičnog baleta u Grasse (Francuska).