Nikolaj Koljada
POLONEZA OGINSKOGA
Redatelj: Borna Baletić

Premijera: četvrtak 11. listopada 2007. u 20.30h

Prijevod: Vladimir Gerić


 

Suvremeni ruski dramatičar Nikolaj Koljada bez kompromisa raščlanjuje tranzicijsko društvo i sve implikacije prijelaza iz jednog sustava mišljenja u drugi. Pritom je duboko zabrinut za pojedinca, njegovu sudbinu i dušu, na način svojstven istinskoj ruskoj literaturi. Izvođen na pozornicama diljem Europe, dokazujući univerzalnost problematike, Koljada je pisac čija djela svojom provokativnošću i iskrenim humanizmom zavrjeđuju našu pozornost. Stanarsko pravo, ta boljka svih naših tranzicija, postaje upitnim za skupinu bivših djelatnika u bivšoj službi bivšega sovjetskog dužnosnika, kada se njegova kći vrati iz Amerike. S njom je i američki prijatelj, transvestit. Njezin dolazak otvara neke stare rane, a nove počinju sve više boljeti kada se stvarnost počne otkrivati u svoj svojoj težini. Poput melankoličnoga pjeva slavenske duše iz naslova drame, sraz staroga i novoga, Istoka i Zapada, duha i materijalnoga, u Koljadinu nas dramskom pismu suvremene osjećajnosti iznova vraća na pitanja vlastitog identiteta.

Riječ redatelja
LICA KOJA ŽIVE SVOJE SLABOSTI I TRAŽE SVOJE IDEALE
Ugnjavio sam mnoštvo ljudi da mi nađu razne ruske pjesme iz osamdesetih i devedesetih, ali sve sam to na kraju odbacio, ostao sam na Polonezi Oginskoga¹ i njezinim varijacijama: ona se izvodi lijepo, ružno, lepršavo, sjetno, groteskno, raskošno; na violini, na klaviru, orkestralno… i nadam se da ona dobro odražava sve te čežnje Koljadinih likova i neuništivost njihove potrebe da sanjaju…
Koljadu je potrebno igrati iz više razloga. On je sigurno jedan od najizvođenijih autora devedesetih godina dvadesetog stoljeća kao i prve dekade ovoga stoljeća, osobito u Europi. No i u svijetu je njegov utjecaj ogroman, a nama se dogodilo da još uvijek trpimo posljedice činjenice što su kontakti i s Rusijom i s ruskom literaturom u Jugoslaviji išli dominantno preko Beograda, a kako tradicijski ionako nikad nismo bili snažno vezani, to smo zapravo u vremenima, prvo ruske, a onda i naše tranzicije nesretno i nepravedno izgubili gotovo svaki kontakt.
No, Rusija je bila i ostala jedan ogromni "kulturni lonac", a nakon njihovog ekonomskog i ideološkog raspada počeo se buditi i vrlo bujan kulturni život s kojim mi nažalost nismo imali mnogo veze, tako da su devedesetih neki prijevodi dolazili iz Beograda i počeo se čitati Koljada, a tek kasnije se počeo i izvoditi, ali ne toliko koliko bi trebalo.
Jer, riječ je o piscu koji je najbolji baštinik, i to na vrlo osebujan način, iznimno bogate tradicije koja se oslanja i na Čehova i na Dostojevskog, ali isto tako i na Gogolja, i čini to tako impresivno da to nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Za razliku od pisaca koji npr. slijede Majakovskoga, ili se naslanjanju na rusku avangardu, Koljada je "deklarirani" nastavljač tradicije Čehova, tradicije realizma, ali ne tek nastavljač; on baš u ovom komadu i sadržajno parafrazira "Višnjik", te se dakle ne referira na Čehova samo dramaturški nego i tematski, a možda još više gradnjom atmosfere i odnosa među likovima.
To što mi, međutim, ponekad pretvaramo Čehova u neku klasiku građanskog teatra, neka nas ne zavarava. Jer, radi se prije svega o vrlo živom teatru koji je još uvijek teško staviti u neke ladice i definirati ga. To su i dalje lica - kao i kod Koljade - koja žive svoje slabosti i traže svoje ideale, i žive u svom vremenu i prostoru, i to je nešto što nas privlači ne samo kod Čehova, nego je preko Čehova to došlo i u Ameriku… Pa čak i filmovi koje gledamo… i uopće dominantna kultura, još uvijek je kultura građanske dramske literature koja se bazira na Čehovljevim postavkama ili postavkama Ostrovskoga prije njega. A ono što Koljada radi, jest da u velikoj mjeri razmišlja kako bi Čehov pisao da je danas živ. Istina, više nema Ranjevske i njezine vlastelinske plemenitosti, ali zato imamo curu koja je propala u Americi i dolazi tražiti svoj stan; ali ne samo stan nego i izgubljenu ljubav, izgubljenu domovinu, pa su, dakle, Koljadine situacije još okrutnije i još bolnije, jer je i zbilja oko nas i u nama takva.
To su ljudi koji se ne srame izraziti svoje slabosti, a kao takvi su i ranjivi i smiješni. Otuda je i Čehov inzistirao na komediji, a siguran sam da inzistira i Koljada, jer su to likovi iskonskih ljudskih čežnji, ali u situaciji koja njihove čežnje čini grotesknim i iluzornim.
Pri takvoj je konstelaciji teško inzistirati na apriornim redateljskim idejama ili konceptima jer se stvari događaju na posve realističnoj razini. Isto kao i Čehova, a za razliku od Shakespearea, Koljadu je teško "prebaciti u traperice" - on je jednostavno postavljen u svoje vrijeme. Dakle, ako Koljadu igramo iz našeg vremena i igramo same sebe, onda tek idemo u pravom smjeru, a taj smjer je iskrenost.
I upravo je jedna nova vrsta iskrenosti ono što kod Koljade posebno treba istaknuti.
Jer ono što je kod nas dosta često, a još češće što idemo istočnije, prema Balkanu, jest neka potreba da hrabrost bude u okrutnosti. Ovdje je hrabrost u iskrenosti i duhovitosti. K tome, Koljada voli svoja lica i želi da glumac voli ta lica, da ona na neki način budu topla. Njegovi su likovi i propalice i bijednici, ali imaju tu unutarnju ljepotu radi koje ih volimo. To nisu lica na čijim mjestima bismo htjeli biti, jer ne želimo njihove teške sudbine i propale živote, ali su to lica koja volimo gledati, poistovjećivati se s nji-hovom ludošću ili smjelošću kojih sami nemamo.
Biti iskren i biti hrabar toliko da se ti likovi iznesu sa njihovim okrutnim sudbinama - tek to je formula da se pojavi i ono poetsko u drami. Jer to poetsko je upravo u srazu zbilje i čežnje od koje ne odustaju i koja ih drži na životu.
Borna Baletić
 

NIKOLAJ VLADIMIROVIČ KOLJADA (Kaljadà) rodio se 4. prosinca 1957. u selu Presnogorkovka, u Kus-tanajskoj oblasti (na krajnjem sjeveru današnjega Kazahstana). Godine 1977. završio je Sverdlovsku kazališnu školu, a 1989. Knji¬ževni institut "A. M. Gorki". Prvo kazališno djelo Igrajmo se zaloga napisao je 1986., a nakon toga ukupno više od 90 komada, od kojih je barem polovica prikazano u ruskim i inozemnim kazalištima. Nakon završene kazališne škole radio je kao glumac te počeo i sam pisati za kazalište, konačno, i režirati, ostajući ipak prije i iznad svega plodan kazališni pisac.
Godine 1994. U Ekaterinburgu (donedavnom Sverdlovsku), upriličen je jedinstveni festival - "KOLJADA PLAYS", na kojemu je sudjelovalo 18 ruskih i inozemnih kazališta! Za tu je prigodu izdavač Banka in-formacija iz područja kulture, u suradnji s Ministarstvom kulture Sverdlovske oblasti, objavilo knjigu Nikolaja Koljade Komadi za voljeno kazalište.
"Perzijski jorgovan" i drugi komadi druga je knjiga već poznatoga pisca. U jednom je svesku izbor koma-da koje je do tada napisao. Mnogi su od njih imali sretnu scensku sudbinu: Putujemo, putujemo u daleke krajeve prikazan je u kazalištu Suvremenik, a 1997. dobio je nagradu guvernera Sverdlovske oblasti "za značajna dostignuća iz područja kulture, književnosti i umjetnosti". Prema komadu Kokoš snimljen je i igrani film 1991. Ciklus komada Hruščevka preveden je na njemački. Komad Za tebe prikazan je u Bochumu. Brojni drugi Koljadini komadi prikazivani su u Engleskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Francuskoj, Finskoj, Kanadi, Australiji, Turskoj, Letoniji, Litvi...
Osim već spomenutih djela valja navesti još nekoliko najpoznatijih: Kokošje sljepilo, Geodet, Praćka i Brod luđaka.
Nikolaj Vladimirovič Koljada živi i radi u Ekaterinburgu (gradu s istočne strane Urala, od približno milijun stanovnika) kao jedan od najpoznatijih kazališnih pisaca suvremene svjetske dramaturgije, posebno cijenjen po samosvojnom scenskom izrazu, prepunom jezičnih višeslojnosti utkanih u govor njegovih junaka.
Od 2002. u Ekatarinburgu postoji i Koljada kazalište (Коляда-Театре), na temelju Nikolajeve potpuno privatne inicijative i bez ikakve potpore državnih ili lokalnih vlasti. "Hvala Bogu, uvijek smo unaprijed rasprodani, a i publika nas voli jer nismo dotirani" - reći će umjetnički direktor kazališta. Pedesetak entuzijasta, koliko broji to kazalište, izmjenjuje se u svim ulogama. Od izrade kostima do postavljanja scenografije. Kazalište nikad nema ispod dvadesetak komada na repertoaru i s mnogima obilazi broj-ne nacionalne i međunarodne festivale, vraćajući se najčešće s prestižnim nagradama.
U zimskom razdoblju sezone 2007/08 Koljadino kazalište gostuje u Francuskoj. "Da bismo preživjeli moramo stalno raditi na novim komadima, ne možemo ostajati na staroj slavi. Otvoreni prema eksperimentu, i u jeziku i u scenskom izrazu, u Koljadinu kazalištu priliku dobivaju i mnogi tekstovi njegovih studenata, a od 2005. Kazalište izdaje i "Kazališnu reviju" koja je već postala mjesto snažne razmjene umjetničkih ideja u uralskoj regiji. Svake godine Ekatarinburg je zahvaljujući Koljadi i njegovim suradnicima mjesto održavanja i natjecanja suvremenih dramskih tekstova pod nazivom "Eurasia".
Unatoč svim tim i brojnim drugim uspjesima Koljada o sebi uvijek govori ironijski, pa čak i prezrivo:
"Mrze me i zbog sadržaja i zbog forme, a još više me mrze jer živim u Ekatarinburgu a s njima ne pijem votku". I dok ga prijatelji zovu "suncem ruske drame" ili "uralskim Lope de Vegom", Koljada će reći, "nažalost ne mogu me zvati i Goldonijem, jer je on znao napisati 16 komada samo za vrijeme poklada, a ja stignem jedva 6 do 8 u cijeloj godini"
Nikolaj Koljada ima prljave ruke, crni fes i oči plamteće poput sveca. Svoje ime dijeli s paganskim bogovima sreće, ali ga njegovi studenti pisanja svejedno zovu "svojim mafijaškim šefom". Ljudi ga na ulici žele dotaknuti. Prije predstave u njegovom kazalištu, posjetitelji jedu čorbu koju sam pripravlja i koju dijeli besplatno, dok ulaznice naplaćuje tridesetak kuna. Nakon predstave, oni čekaju u redu na njegov autogram, neke od žena u suzama. "Njihovi su muževi pijani", reći će Koljada. "Sve one žele nježnost. Četrdeset i pet im je godina, a nikad je nisu dobile."

Michal Kleofas Oginski (1765 - 1833) rođen je blizu Varšave (Guzow), a umro je u Firenci. U početku poljski, a na kraju i ruski državnik, ali i buntovnik, no prije svega skladatelj, najpoznatiji po svojoj polonezi "Rastanak s domovinom" Pożegnanie Ojczyzny. U svojoj političkoj karijeri prvo je zauzimao brojne upravljačke uloge u Velikom litavskom vojvodstvu, da bi dva pu-ta pomagao Bjelorusiju u borbi protiv ruske okupacije, boreći se istodobno i protiv pruske intervencije. Kad su Rusi zauzeli Vilnius vratio se u Varšavu, Neki povjesničari pripisuju mu i glazbu za pjesmu Jeszcze Polska nie zginęła, koja je kasnije postala i poljskom himnom. Mjesta narednog egzila Oginskoga postaju Beč, Venecija, potom Pariz. Naposlijetku je 1802. prihvatio vlast ruskog cara Aleksandra I, vrativši se u Zalesiu (Bjelorusija). To je ujedno razdoblje njegova najplodnijeg skla-dateljskog rada, kojemu pripada i poloneza koja ga je proslavila. 1807. se čak sastao s Napoleonom u Italiji, a od 1810. živio u Sankt Peterburgu, pokušavši, premda bezuspješno, nagovoriti Aleksandra I da odobri njegov projekt nezavisnosti i po-novne uspostave Velikog litavskog vojvodstva.
Svjestan da svoje političke ideje nema izgleda ostvariti, Oginski od 1817. živi u Vilniusu i posvećuje se u potpunosti sklada-nju, a posljednje godine obitava i umire u Firenci.

 

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)

Daria Lorenci	Daria Lorenci, Arijana Čulina	Daria Lorenci, Nikola Ivošević, Ilija Zovko, Arijana Čulina	Daria Lorenci
Daria Lorenci, Slaven Vidak	Daria Lorenci, Slaven Vidak	Daria Lorenci, Slaven Vidak	Nikola Ivošević, Ilija Zovko, Arijana Čulina
Nikola Ivošević	Goran Marković, Daria Lorenci, Slaven Vidak	Arijana Čulina, Slaven Vidak	Nikola Ivošević, Slaven Vidak, Daria Lorenci, Arijana Čulina
Daria Lorenci, Slaven Vidak	Goran Marković, Daria Lorenci