Dejan Dukovski
PRAZNI GRAD
Prijevod: Anica Plazonić

Premijera: HNK Split, Scena 55, 9. svibnja 2008. u 21:15h

Redatelj, izbor glazbe: Siniša Evtimov
Scenograf: Slaven Raos
Kostimografija: Najda Kromić
Oblikovanje svjetla: Miroslav Mamić
Oblikovanje zvuka: Željko Mravak

uloge:
Gore: Nikola Ivošević
Gero: Robert Kurbaša
Marija: Jelena Bosančić

 

Zacijelo najuspješniji suvremeni makedonski dramatičar s europskom adresom i karijerom, Dejan Dukovski u svojoj novoj (anti)drami progovara snažnom metaforom o sudbini prostora i ljudi obilježenih neprekidnim neprijateljstvom i unutarnjim potencijalom za oslobađanje nasilja. Dramsko zbivanje prati odnos dvojice braće na suprotnim stranama u neimenovanom sukobu u neimenovanoj zemlji, u nekom neimenovanom gradu bez stanovnika. Postapokaliptično ozračje i duhovit dijalog otkrivaju svu besmislenu snagu posljedica velikih svjetskih strategija i politika, ali i ulijevaju nadu u ono ljudsko u nama.
Splitska premijera Praznog grada drugo je postavljanje ove drame u svijetu. Praizvedba je bila 7. travnja 2007. u danskom PLAN-B teater.

Na kraju krajeva
Ovo naše vrijeme toliko je apsurdno da nam Beckett izgleda realan. U praznom gradu apsurdno je biti realan. Gore i Gero. Normalno je da si lud. Najbolje je praviti se lud.... Marija. Predajmo se. Mjesečina... makrokozmos-mikrokozmos, Amerika-Europa, ljubav-mržnja, Balkan-Zapadni Balkan, jin-jang, feng shui, deng dui i sve ostalo. Brat za brata, ali sir za novce... Dan. Ostani živ... Noć... Mi smo u sredini... Kreteni... Nema izlaza ni lijevo ni desno, ni gore ni dolje. Neko čudno stablo. Raj. Pakao. Moć. Zamisli da nema neba. Gljive. Zamisli da nema zemlje. Ludare. Zamisli da nema nas. Vjera. Kraj. Na kraju krajeva.
Evolucija? Vanzemaljci. Zeleni. Doduše, pomalo čudno zeleni za zelene vanzemaljce. Idemo? Daj mi ruku. Hajde!
Siniša Evtimov
 

Makedonski dramski pisac i scenarist Dejan Dukovski (1969) svjetskoj je publici najpoznatiji po scenariju za film Gorana Paskaljevića Bure baruta (Cabaret Balkan, Powder Keg), ovjenčanog brojnim međunarodnim nagradama, a hrvatska kazališna publika njegovo dramsko pismo poznaje također od kraja devedesetih prošlog stoljeća i gostovanja skopskog Dramskog teatra s predstavom Mame mu ebam koj prv počna, naslova kojem ne treba prijevod. Za hrvatsku publiku bilo je to jedno od prvih susretanja s novom makedonskom dramom kojoj najčešće pribrajaju i pisce poput Žanine Mirčevske, Jugoslava Petrovskog, Saška Naseva, Venka Andonovskog… a za čije stasanje Dukovski najzaslužnijim smatra Gorana Stefanovskog "koji je na neki način bio i još jest najlegitimniji predstavnik makedonske dramaturgije".
Zato je hrvatska praizvedba Bureta baruta, najpoznatijeg autorova teksta, početkom 2000. u kazalištu Kerempuh bila očekivana, kao i zanimanje zagrebačke publike. Pridruži li se tim tekstovima i Balkan nije mrtav (Balkan is not dead), koji je u izvedbi Makedonskog narodnog teatra 2002. također gostovao u Hrvatskoj - i eto nas već pred "balkanskom trilogijom" Dukovskoga, radi koje ga često pitaju zašto mu je Balkan opsesivna tema. Dukovskom je to dobar povod za lakonske odgovore: "Ne bih rekao da je opsesivna. Recimo ovako, ja nemam običaj piti čaj u pet sati, ali poznajem ovo što je oko mene, i intimno i objektivno. Ne znam zašto bih bježao od toga".
I dok je Bure baruta bio brutalni kolaž s dvadesetak protagonista povezanih besmislenim nasiljem koje se leptirovim efektom širi kao nezaustavljivo prokletstvo, i u kojemu glavni junak - Osveta, neće dopustiti iskupljenje čak ni onima koji posjeduju zrno dobra; to zrno dobra, ili zrno nade ipak se nazire u drugim tekstovima Dejana Dukovskoga, pa tako i u Praznom gradu.
Ali, što su nasilje i beznađe tako česte teme, Dukovski ne krivi ni sebe ni druge pisce: "Umjetnici nisu ti koji kroje horor scenarije, oni moraju čuvati savjest. Umjetnici su - baš zbog te savjesti - ponekad malo više paranoični, malo više strahuju od drugih i zato ponekad intuitivno predviđaju neke stvari… Kako da se osjeća čovjek kad je svjedok straha i onoga čega se svatko zdrav mora bojati - a to je gubljenje razuma i dobrote… Možemo reći da je najjači biljeg posljednjih godina nasilje, no nisam siguran koliko je ono kao prevladavajući motiv nešto svjesno, a koliko nešto što se jednostavno ne može izbjeći."

Sinša Evtimov rođen je 1976. u Skopju. Diplomirao je 2000. godine na Fakultetu za dramske umjetnosti u Skopju, na odsjeku za kazališnu režiju u klasi profesora Slobodana Unkovskog. Još od ranih studentskih dana aktivan je na makedonskoj kazališnoj sceni. Isto vrijedi i za makedonsku kulturnu scenu, koju je još od ranih devedesetih zajedno s brojnim istomišljenicima (glazbenicima, strip-crtačima, kazališnim i filmskim redateljima, glumcima, dizajnerima, DJ-ima, slikarima, hakerima) obilježio osnivanjem PMG kolektiva - makedonske umjetničke organi-zacije.
Iz te je organizacije nastao i glazbeni sastav istog imena. (Uz Evtimova - gitara, čine ga još Mirko Popov - vokal, lap top; Aleksandar Gavrovski - bas, vokal i Vasko Atanasoski - gitara, vokal; vizuelni efekti - glumica Nikolina Kujača; montažer - Božidar Jovanović). Prošle godine, PMG Kolektiv objavio je i svoj prvi CD "Rezonator" (također u PMG i produkciji Lithium records), kojega je promovirao početkom 2008. u brojnim gradovima ex Jugoslavi-je: Novi Sad, Zrenjanin, Sombor, Ljubljana, Murska Sobota, Sarajevo, Mostar, Split, Dubrovnik, Beograd…
PMG Kolektiv u početku eksperimentira uglavnom s elektronskom, house i techno glazbom da bi, pridružujući kasnije gitare i bubanj stvorili novi zvuk koji nazivaju disco punk i garage pop. "PMG kolektiv" sebe vidi kao "umjetničku organizaciju koja surfa po popularnoj kulturi još od 1992. godine", baveći se videom, teatrom...
Osnovali su i izdavačku kuću "Label PMG", čija izdanja promoviraju mlade makedonske grupe: "The John", "Mo-oger Fooger", "Special People Club"…
Nakon CD-a Rezonator, PMG Kolektiv snimio je još nekoliko pjesama, među kojima i one rađene za teatar - za predstave Sumnjivo lice i Ovo nije američki film, koje je režirao Siniša Evtimov.
A da je glazbeno stvaralaštvo Siniše Evtimova teško odvojivo od onoga teatarskoga možda najbolje svjedoče stihovi jedne od pjesama PMG-a:
"Dan, noć - kreteni, moć; dan, noć - kreteni, moć… Gledam granice, gledam ubojice, gledam popove, gledam luđake, teroriste, humanitarce, žive mrtvace, gledam vijesti…


 

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD (klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)