Don Branko Sbutega ZAPISI IZ NEVREMENA

(dokumentarna monodrama)
Premijera: Scena 55, subota 1. prosinca 2007. u 20.55h

Dramaturginja: Lada Martinac Kralj
Svjetlo: Miro Mamić
Video: Ana Bošnjak
Jezična savjetnica: Jagoda Granić

Zapisi don Branka Sbutege nisu puki dokument vremena, nego zapisi srca. Pa premda ti zapisi nisu dramski tekstovi, nego novinske kolumne, eseji i priče, ipak je svaki od njih, sam za sebe, drama. Drama čovjeka koji duboko proživljava (ne)vrijeme u kojem se zatekao. Zato te riječi pozivaju da ih se izgovori i izgovara uvijek nanovo i da ih se utiskuje u 'živo ljudsko srce'. Teatar otvara svoj prostor da u svojevrsnoj scenskoj meditaciji progovori riječi ovoga Bokelja, povjesničara umjetnosti, intelektualca, a nadasve župnika Svetog Stasije u Dobroti, posljednjeg katoličkog svećenika iz Prčnja.

Valjda bi bilo normalno, na kraju, ili pri samom kraju ovog posla kojeg se uhvatih, moći spojiti i napisati «dvije riječi», i odgovoriti sebi i drugima, što sam to radio i čemu sve to. No ja, ipak, kao da ne znam... Don Branka Sbutegu, nažalost, nisam imao sreću upoznati. Odslušao sam i odgledao nekoliko njegovih TV interviewa, brojne novinske pročitao, kao i eseje i kolumne koje je pisao za razne novine. No, znam da čovjek nije samo ono što napiše i izgovori, već i ono što odšuti, odgleda, odboli, odplače, odsmije... a u don Brankovom slučaju i ono što odsvira i skuha... Kažu, mnoštvo je detalja u kojima je vrijedilo upoznati ga i prepoznati. Nažalost sigurno je jedno, više neću imati prilike odslušati «njegova» Brahmsa i kušati njegovu sarmu punjenu lignjama... No čitati mogu, i govoriti...Njegove zapise uvijek sam doživljavao kao štivo koje se ne čita u sebi, za sebe, pa se negdje ostavi i pohrani u zaborav, već ih se čita na glas, u društvu, sa sebe i druge, pa se o njima razgovara, pa se zbog njih ne spava, pa ih se pohranjuje u nezaborav srca.

Odgovarati na pitanje, zašto i kako to don Branko Sbutega na sceni, značilo bi baviti se procesom i «tehnologijom» kazališta, a najbolji odgovor na to pitanju napisao je sam don Branko u jednoj svojoj kolumni: «Nikad se u kamen ili papir ne uspije utisnuti koliko u živo ljudsko srce». Ova predstava, ili kako vam drago, željela bi baš to. Te riječi utisnuti u živo ljudsko srce. A sve one su zapravo «zapisi jedne druge istine života koja je mnogo trajnija od svakog našeg užasa».

«Bože, da sam ja Bog ja ne bih nikada Branka Sbutegu zvao u svećenike.» Bila je to misao don Branka Sbutege dok je išao pred oltar za vrijeme svoje mlade mise. U daljnjim retcima knjige «Kurosavin nemir svijeta» don Sbutega ne piše je li na ovo pitanje tada (ili kojom drugom prilikom) čuo božji odgovor.

Mnogi su ga poznavali, a još više je nas koji smo ga «upoznali» zahvaljujući tome što je pisao i govorio. Don Sbutega se naime i tako htio obratiti ljudima. U (ne)vrijeme mediji su obraćali pažnju na njega i davali mu prostora jer je svećenik, ali su ga ljudi slušali i čuli jer je čovjek. Sbutega je ljudski govorio ljudima o najvažnijem: o dobru i rađanju zla, o domovini i politici, o odgovornosti i manipulaciji, oholosti i poniznosti, o ratu među ljudima i onome što će rat u njima ostaviti. Svi smo to pozorno slušali, a ja danas mislim dok slušam Trpimira kako govori don Sbutegine misli da mu je Bog onda za vrijeme mlade mise ipak odgovorio: «Budi mi svećenik, Sbutega, jer takav kakav si potreban si ljudima.» Jer što bi mu dalo snagu da iziđe iz posvećenog prostora crkve i otiđe među ljude? A pisanje za novine i govorenje pred kamerama, u trenutku u kojem je to činio i onako kako je činio, je upravo to - odlazak među ljude, odlazak kojim se svjedoči vjera, iskustvo, osjećaji i misli, stavovi i razmišljanja.

Kad je Trpimir Jurkić odlučio stati na scenu s tekstovima don Branka Sbutege pitanje koje se kazališno nametalo je bilo – kako to činiti. Sigurno ne kao Sbutega, sigurno ne kao netko tko će ga glumiti, bio je siguran Trpimir. Nego kako?

Jurkićeva pozicija je u «Zapisima iz nevremena» pozicija čovjeka koji hoće izreći sadržaj o kojem govori don Branko Sbutega. Drugim riječima – Trpimir Jurkić u knjizi «Kurosavin nemir svijeta» nije čitao misli i priču dramskog lica nego svjedočenje živog čovjeka u određenom i za nas danas još živom povijesnom trenutku. Glumačka pak pozicija je ona koja je Trpimiru za ovaj cilj ponudila - alat. Trpimir Jurkić je, dakle, upotrijebio kazališnu scenu ne za formu već za sadržaj, za svoj ljudski, ali i glumački odgovor – kako biti. Napustio je «posvećeni» prostor scene u kojem ti nitko ništa ne može jer ti si uostalom netko drugi, ti glumiš, već se poistovjetio sa samim sobom i svojim ljudskim razlogom koji kao takav daje odgovor umjetničkom, glumačkom razlogu.

Danas jako malo kazališta nastaje na ovom tragu. Mnogo više ga je posvećeno formi radi forme, zabavi radi zabave, umišljaju o sebi radi umišljaja. Zastrašujuće ga je malo posvećeno ovome što je Trpimir htio – odgovoriti kome i čemu daske na kojima se igra zapravo trebaju služiti. Moj rad je počivao na dubokom poštivanju ovakvog ljudskog i umjetničkog uloga.

I osjećanju da je svaka rečenica don Branka Sbutege živa, toliko živa da je ne može nitko ne čuti. Pa čak ni mi koji sjedimo u kazalištu.

Potpuno se osjećam dijelom Crkve. Zato uvijek upotrebljavam zamjenicu MI. Kad kažem to Mi, uvijek mislim to Mi u kontekstu sebe, i sebe u kontekstu te povijesti. Jer sam uvijek doživljavao Crkvu kao jedno nepovijesno biće, ali duboko ukorijenjeno u povijesnu stvarnost. I kad kažem to Mi mislim na sebe i u kontekstu starokršćanske crkve, ne bježim ni od progona vještica, i tamo sam ispred lomače Giordana Bruna i iza osude Galilejeve i tamo sam gdje god je Crkva bila prisutna, tamo sam gdje je Crkva bila prisutna čak i na bolan način, možda nekad i na ružan način. Mislim da je to i moja povijest, isto kao što je povijest moje obitelji na neki način i moja povijest. I zato to Mi za mene je zaista Mi. Ja ispovijedam da imam jednu svijest o sebi kao nekome i nečemu u kontekstu svog svećenstva. Ja sam tako izabrao, da budem kroz to ja. I milijun puta da se rodim opet bih to izabrao.
Ja sam dio Crkve i ja samo kao dio Crkve funkcioniram. I ja ne bih nikad kao Branko Sbutega funkcionirao ovako kako funkcioniram. To što mi je crkva dala ono don, to me čini onim što jesam. Toga sam potpuno svjestan.

Svijet smo ti i ja, sva naša ukupnost koja nas konstituira i sva naša konstitucija koja nas čini različitima. I ako nas već nešto čini raznovrsnima, to je želja u tebi da budeš i želja u meni da budem. I sve što nas čini harmoničnim u bilo kojem suodnosu jeste jedan skromni zahtjev: »Pusti me da budem», koji nužno uključuje jednu drugu rečenicu cjelovitog pristanka: »Puštam te da budeš».

Zlo je sve opasnije, a dobro sve ugroženije. To je obavezujuća misao na početku trećeg milenija.

Dobar čovjek nije netko tko uspijeva, nego netko tko nastoji.
Hrvatska nije mala po kvadraturi svojih kilometara. Vatikan je najmanja država na svijetu po kvadratnim metrima, ali nitko se neće usuditi da tu malenkost pripiše bilo čemu drugom osim kvadratima. A Hrvatska će postati mala zemlja ukoliko ostane svijest Hrvata u konceptu domovine, politička, a ne duhovna. Jer duhovni prostor, istočište duha, nikad se ne poklapa s političkim prostorom. Ima naroda koji imaju mnogo više teritorija nego što imaju domovine. Ima naroda koji imaju mnogo manje teritorija nego što imaju domovine. Ja mislim da sretan narod ima veću domovinu od teritorija, a nesretan narod ima veći teritorij od domovine. Da bi nešto bilo veliko mora biti slobodno, a sloboda se može ostvariti na tri kvadratna metra, a može biti veća i od samog kozmosa, jer veličina slobode nije veličina kvadrature teritorija, nego veličina svijesti koja na jednom kvadratnom metru djeluje.
Nikad nisam imao dilemu je li mi mjesto u životu uz agresora ili žrtvu. Dok vjerujem u križ kao mjesto spasenja, ako već nisam na njemu, barem mi je biti uz njega. U momentu kad sam posumnjao da moj narod nije žrtva nego možda autor tuđe žrtve, ostao sam na mjestu svoje pripadnosti koja nije ni politička ni etnička, nego, nadam se, duhovna. Posve mi je svejedno tko je raspet na križu povijesti. Više volim biti uz taj križ makar i kao razbojnik, ali barem s desne strane. I posve mi je svejedno kakvi će me argumenti od toga odvraćati. Što vrijedi nekom Branku sav svijet zadobiti, a vjeru u spasenje u križu izgubiti? Baš ništa.

Isus Krist je dovoljan i preobilan da se osjetim uspostavljen u svojoj nedostatnosti. Dovoljan i kao punina čovještva i kao obećanje božanstva. Meni osobno dosada jedini argument strpljenja i nade, mjesto susreta i razdvajanja, spajanja i razlučivanja. Zapravo jedino istinsko povjerenje i jedini istinski ulog. Sve drugo bila je slama.

Bolje da kažem ja nego da govore drugi. Iako je svejedno. Meni su ostala još tri, četiri mjeseca. Ili samo neki tjedan. Života. Ovog života. Ne treba se žalostiti. Vi što ostajete još ćete patiti, tko zna što vas još čeka. Ja idem u bolji svijet. Bolji od ovog. Uostalom, što smo cijelo vrijeme propovijedali, u što vjerovali ako to nije točno. Mučan je samo kraj jer se čovjek promijeni. Ne vlada više svojim tijelom. Barem ne u ovome što je mene napalo. To brzo razara. Bude li koji mjesec to je puno vremena u mojim prilikama. Možeš napraviti još mnogo stvari, završiti neke poslove, ali i da ne završiš... svijet će nastaviti i bez toga. Veselim se jer sad znam da je kraj blizu. I znam kud odlazim.

DON BRANKO SBUTEGA
8. travnja 1952 – 27. travnja 2006

Preminuo don Branko Sbutega

Župnik župe sv. Eustahija u Dobroti u Boki Kotorskoj don Branko Sbutega preminuo je u župnoj kući jutros, 27. travnja, na blagdan bl. Ozane Kotorske. Pogreb će biti u subotu 29. travnja. Misa zadušnica bit će u 16 sati u katedrali, a potom će biti ukop na groblju Sv. Eustahije u Dobroti. Pogrebne obrede će predvoditi kotorski biskup Ilija Janjić.
Don Branko Sbutega rođen je 1952. godine u Kotoru. Nakon osnovne škole i gimnazije upisao je Medicinski fakultet u Beogradu gdje je bio četiri semestra. Poslije toga je jednu godinu studirao filozofske predmete na Teološkom fakultetu u Zagrebu, zatim je prešao na Teološki fakultet u Beč. Teološki studij završio je na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1979. godine na otoku Gospe od Škrpjela. Od tada do smrti bio je župnik u župi sv. Eustahije u Dobroti.
Od Hrvatske biskupske konferencije dobio je zadatak 1991. godine da u Padovi otvori centar za pomoć izbjeglicama. U svoju župu vratio se 1996. godine. Caritas Kotorske biskupije osnovao je 1999. godine. Don Branko je autor niza članaka u novinama. Ove godine objavio je knjigu "Kurosavin nemir svijeta".
IKA / Križ života 27.4.2006

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)