hnk-split
2007 2008
repertoar
novosti
posjet
prodaja
arhiv
sponzori
English 
speaking visitors


Provider


Kliknite na vijest da biste pročitali opširniji tekst

 

 


DUO VIOLINA I VIOLA
Karlo Slobodan Fio - violina
Milan Čunko - viola
Foyer HNK Split: subota, 24. studenoga 2007. u 19:00h

PROGRAM:
STANKO HORVAT: Scenes
Comodo - Agitato - Comodo
Cantabile
Ben ritmico - Presto

BOHUSLAV MARTINŮ: Tri madrigala
Poco allegro - Poco vivo
Poco andante - Andante moderato
Allegro- Moderato - Allegro

* * * * * *

WOLFGANG AMADEUS MOZART: Duo br.1 u G-duru, KV 423
Allegro
Adagio
Rondeau - Allegro

ALESSANDO ROLLA: Duo br.1 u Es-duru
Allegro spiritoso
Andantino. Tema s varijacijama
Rondo - Allegretto


 

KARLO SLOBODAN FIO rođen 1961. u Zagrebu, učenje violine započeo je u petoj godini, te uskoro bio prepoznat kao veliki talent, osvajajući brojne nagrade među kojima se ističu Nagrada Udruge hrvatskih glazbenih kritičara i Nagrada Hrvatskog Glazbenog Zavoda. Nastupao je kao solist sa Zagrebačkom filharmonijom i Zagrebačkim solistima. Nakon stjecanja diplome na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu 1981. u klasi prof. Martina Barića studij nastavlja kod Christiana Ferrasa u Francuskoj, Josefa Suka u Beču te u SAD-u na Rice Universityju kod Sergiu Luce gdje je bio i član počasnog Rice University kvarteta.
Karlo S. Fio bio je koncertni majstor ansambala Wiener Kammerorchester (1981-1984), Münchener Kammerorchester (1985-1995), London Philharmonic (1998-1999) te Die Solisten der Berliner Kammerphilharmonie (1999-2001). S ovim kao i drugim orkestrima nastupao je kao solist na turnejama po Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj, Nizozemskoj, Austriji, Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Japanu, Kini, Tajvanu, Hong-Kongu, Maleziji, Koreji i SAD-u. Kao solist i komorni glazbenik, sudjelovao je na festivalima ''Pablo Casals'', ''Carinthischer Sommer'', Dubrovačke ljetne igre, ''Settembre in Musica'' te na festivalima u Avignonu, Bordeauxu, Viterbu, Savonlinni i Szegedu. Koncertirajući na najpoznatijim pozornicama svijeta, surađivao je s mnogim uglednim umjetnicima kao što su Philippe Entremont, Carlo Zecci, Viktor Tretyakov, Maurice Andre, Irena Grafenauer, Guy Touvron, Eduard Brunner, Andras Adorjan, Radovan Vlatković, Edith Wiens, Steven Doane, Kandinsky Trio, Anatolij Ugorsky, Hermann Prey, Michael M.Kofler, Monika Leskovar, Giovanni Sollima, Jean-Marc Luisada, José Gallardo, Michael Flaksman i drugi.
Karlo S. Fio, u suradnji s ''Hindemith Stiftung'', organizirao je i umjetnički vodio ''The European - American Master Classes'' u Švicarskoj (Blonay). Od 1987. do 2002. djeluje kao gost profesor Minhenskog konzervatorija.
2002. / 2003. Karlo S. Fio djelovao je kao koncertni majstor i umjetnički voditelj Zagrebačkih solista. Samostalni je umjetnik, član klavirskog trija ''Serafin'' i dua s pijanistom José Gallardom kao i međunarodnih glazbenih festivala ''Settembre in musica'' / Ascoli i Szeged / Mađarska.

MILAN ČUNKO - violist, izvanredni je profesor viole na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je diplomirao violinu u razredu prof. Milana Tarbuka i violu u razredu prof. Daniela Thunea. Solistički je nastupao uz Hrvatski komorni orkestar, Zagrebačku filharmoniju, Zagrebačke soliste, Varaždinski komorni orkestar, Simfonijski orkestar HRT i Zadarski komorni orkestar, surađujući pri tom s vrhunskim umjetnicima kao što su Gerard Causse, Aleksandr Andrušenko, Pavle Dešpalj i Kazushi Ôno. Bio je solo-violist u Zagrebačkoj filharmoniji, zatim vođa viola Hrvatskog komornog orkestra, te član ansambla Zagrebački solisti. Jedan je od osnivača Varaždinskog komornog orkestra, gdje također vodi dionicu viola i predsjednik je Umjetničkoga vijeća. Kao komorni glazbenik surađuje s pijanistima Miroslavom Gherom, Đorđem Stanettijem, Majom Bakrač, Zagrebačkim kvartetom, Kvartetom Sebastian i drugima. Solistički i u suradnji sa Simfonijskim orkestrom HRT, Varaždinskim komornim orkestrom, Triom Egmont te s pijanistima ostvario je niz snimaka za Hrvatski radio i Televiziju. Violu i komornu glazbu predaje na majstorskim tečajevima STRINGS ONLY! u Zadru, 1997-1999., na Međunarodnom seminaru Farra d’Isonzo u Italiji 2001 - 2007. i u Grožnjanu od 2007.
Opus Stanka Horvata (1930-2006), jednog od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih skladatelja, ukorijenjen je u glazbenoj tradiciji protkanoj modernim glazbenim izričajima s karakterističnim prožimanjem suvremenog i romantičnog, egzaktnog i slobodnog, konstruiranog i improviziranog. U svim glazbenim područjima, a gotovo da nema onoga u kojem se kao skladatelj nije okušao (od orkestralne, komorne, vokalno-instrumentalne, zborske i scenske do glazbe za solo instrumente), Horvat je ponajprije usmjeren na zvukovnu ekspresiju. Sklon je čistom zvuku, jednostavnoj formi i teksturi te tretmanu glazbala na tradicionalan način. Nakon prvih radova oslonjenih na klasičnu tradiciju, Horvat se okreće dodekafoniji, serijalizmu, elektroničkoj glazbi i drugim suvremenim skladateljskim tehnikama koje, međutim, kao neprimjerene svojemu senzibilitetu ubrzo napušta. Značajnijom se, u estetičkom smislu, pokazala takozvana poljska avangarda koja je, kao izrazito emotivno obojena glazba, očito najviše odgovarala ipak romantičnom Horvatovu duhu. Niti Šulekov neoklasicizam i neoromantizam, niti serijalizam nisu presudni elementi Horvatova skladanja, već gesta što zrcali duboko ljudsku emociju i vehementnu snagu njegova izričaja koji je dovoljno suvremen i bez robovanja avangardi druge polovice 20. stoljeća. U tome i jest ključ po kojem i šira publika prepoznaje umjetnikov opus kao sebi blizak i razumljiv. Skladba Scenes za violinu i violu nastala je 1999., a praizveli su je Anđelko Krpan i Marko Genero u Zagrebu 2002. Nadovezujući se na svoj krajnje seriozan i duboko osoban način mišljenja glazbe, Horvat je kroz tri stavka ostvario djelo raznovrsne, izrazito dojmljive ugođajnosti, koje svjedoči o njegovoj nepresušnoj stvaralačkoj životnosti donoseći slijed "oklijevajućih prizora” susretanja dvaju protagonista i njihove uzajamne odbojnosti koja završava naprasno.
Nekonvencionalni, nedvojbeno najistaknutiji češki skladatelj iz generacije rođene u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, Bohuslav Martinů (1890-1959) svojem je opusu utisnuo pečat snažne glazbene individualnosti. Neobično plodan, obdaren gotovo dvoržakovskom lakoćom i neusiljenošću, Martinů je prihvaćao tekovine suvremene glazbe filtrirajući ih kroz vlastito umjetničko htijenje. Njegova radoznalost za najnovija strujanja u europskoj glazbi vodila ga je od Stravinskog i Šestorice, preko jazza i neoklasicizma do snažnih veza s češkom narodnom glazbom, koje, doduše, nisu u svim Martinůovim skladbama jednako zamjetne i jasne, ali ih ipak treba smatrati jednim od uporišta na kojima se temelji njegovo stvaralaštvo. Izvrstan poznavatelj skladateljske tehnike, inventivan u pronalaženju duhovitih efekata kojima je izvor često u složenoj ritmičkoj podlozi, Martinů je prvenstveno instrumentalni skladatelj. Uz sedam gudačkih kvarteta, na polju komorne glazbe ostavio je čitav niz djela za različite komorne sastave od dua do seksteta, među kojima i Tri madrigala za violinu i violu. Djelo je to što odražava Martinůovu profinjenu muzikalnost i raskošno bogatstvo u kojemu se obnavlja njegova umjetnička riječ. Nastalo je 1950. kao izraz skladateljevog punog uživljavanja u komorni stil i njegova smisla za samostalnost i uravnoteženost dionica u komorno-glazbenome sklopu s tek mjestimičnom melodijskom prevlašću svake od dionica. Upravo ravnomjernom izmjenom instrumenata i njihovim blagim rivalitetom skladatelj dinamizira glazbeni tijek i zaokružuje djelo koje odražava savršen ukus i smatra se jednim od najljepših primjera u cjelokupnom repertoaru za gudačka dua.

Među komornim djelima Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), najistaknutije mjesto pripada njegovim gudačkim kvartetima koji se svrstavaju u najviša dostignuća komorne glazbe 18. stoljeća, a određuje ih klasična uravnoteženost homofonih i polifonih elemenata uz individualno tretiranje sonatne forme. U periodu stvaranja deset "velikih" kvarteta, nastala su i tri vrijedna djela za manje komorne sastave: dva dua za violinu i violu (KV 423 i 424) te Divertimento za gudački trio, KV 563. Asimilirajući u oba gudačka dua skladateljske postupke svoga uzora, Josepha Haydna, temeljene na skladnoj sprezi "galantnog" i "učenog" stila, Mozart je oblikovao umjetnički rafinirane skladbe pune svježine i humora, potpuno primjerene instrumentima za koje su pisane iskazujući pritom istančani osjećaj za njihove tonske karakteristike. Poput Haydnovih, i Mozartova su dua trostavačna s kraćim polaganim stavkom i završnim rondom, a kao forma sežu daleko natrag u 16. stoljeće predstavljajući mješavinu virtuoznosti, instruktivnosti i povremenih striktnih, skolastičkih elemenata. Posebno zanimljiv primjer "učenosti" je očaravajući kanon u razvojnom dijelu prvog stavka dua br. 1 u G-duru KV 423. Unutar utvrđenih formalnih okvira, Mozart pribjegava naglašenijoj individualizaciji dionica dajući maha svojoj neiscrpnoj invenciji i maštovitom variranju.

Talijanski skladatelj, violinist i violist Alessando Rolla (1757-1841) nastavlja na tradiciji Sammartinijeve milanske simfonijske škole i bečkog klasičnog stila orijentirajući se prvenstveno na područje instrumentalne glazbe. Najznačajniji dio njegova opusa pripada domeni komorne glazbe – od gudačkih dua, preko kvarteta, do seksteta, divertimenata i serenada za različite komorne sastave. Djela je oblikovao po modelu klasične uravnoteženosti u skladnoj sintezi homofonih i umjereno polifonih elemenata s trostavačnom strukturom i kontrastnim izmjenama tempa. U odsjecima s izrazitijom ornamentikom i virtuoznim elementima, melodiju povjerava jednom instrumentu, no ponegdje je dijeli među dionicama kako bi promijenila obojenost i izraz, uz poetski suptilna nijansiranja. Gudački duo br. 1 u Es-duru, jedno je od ukupno osamdesetak Rollinih djela te vrste za violinu i violu s izrazito upečatljivom plastičnošću tema i melodijskom čistoćom što podsjećaju na Boccherinijevo stvaralaštvo. Razvijajući prostor virtuoznih izvođačkih zahtjeva, izgrađeno je u koncertantnom stilu i svrstava se u vrednija Rollina ostvarenja na području komorne glazbe.

Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić