|
DUO VIOLINA I VIOLA
Karlo Slobodan Fio - violina
Milan Čunko - viola
Foyer HNK Split: subota, 24. studenoga 2007. u 19:00h
 
PROGRAM:
STANKO HORVAT: Scenes
Comodo - Agitato - Comodo
Cantabile
Ben ritmico - Presto
BOHUSLAV MARTINŮ: Tri madrigala
Poco allegro - Poco vivo
Poco andante - Andante moderato
Allegro- Moderato - Allegro
* * * * * *
WOLFGANG AMADEUS MOZART: Duo br.1 u G-duru, KV 423
Allegro
Adagio
Rondeau - Allegro
ALESSANDO ROLLA: Duo br.1 u Es-duru
Allegro spiritoso
Andantino. Tema s varijacijama
Rondo - Allegretto
KARLO SLOBODAN FIO rođen 1961. u
Zagrebu, učenje violine započeo je u petoj godini, te uskoro bio prepoznat kao
veliki talent, osvajajući brojne nagrade među kojima se ističu Nagrada Udruge
hrvatskih glazbenih kritičara i Nagrada Hrvatskog Glazbenog Zavoda. Nastupao je
kao solist sa Zagrebačkom filharmonijom i Zagrebačkim solistima. Nakon stjecanja
diplome na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu 1981. u klasi prof. Martina Barića
studij nastavlja kod Christiana Ferrasa u Francuskoj, Josefa Suka u Beču te u
SAD-u na Rice Universityju kod Sergiu Luce gdje je bio i član počasnog Rice
University kvarteta.
Karlo S. Fio bio je koncertni majstor ansambala Wiener Kammerorchester
(1981-1984), Münchener Kammerorchester (1985-1995), London Philharmonic
(1998-1999) te Die Solisten der Berliner Kammerphilharmonie (1999-2001). S ovim
kao i drugim orkestrima nastupao je kao solist na turnejama po Njemačkoj,
Francuskoj, Belgiji, Engleskoj, Nizozemskoj, Austriji, Italiji, Španjolskoj,
Portugalu, Japanu, Kini, Tajvanu, Hong-Kongu, Maleziji, Koreji i SAD-u. Kao
solist i komorni glazbenik, sudjelovao je na festivalima ''Pablo Casals'', ''Carinthischer
Sommer'', Dubrovačke ljetne igre, ''Settembre in Musica'' te na festivalima u
Avignonu, Bordeauxu, Viterbu, Savonlinni i Szegedu. Koncertirajući na
najpoznatijim pozornicama svijeta, surađivao je s mnogim uglednim umjetnicima
kao što su Philippe Entremont, Carlo Zecci, Viktor Tretyakov, Maurice Andre,
Irena Grafenauer, Guy Touvron, Eduard Brunner, Andras Adorjan, Radovan Vlatković,
Edith Wiens, Steven Doane, Kandinsky Trio, Anatolij Ugorsky, Hermann Prey,
Michael M.Kofler, Monika Leskovar, Giovanni Sollima, Jean-Marc Luisada, José
Gallardo, Michael Flaksman i drugi.
Karlo S. Fio, u suradnji s ''Hindemith Stiftung'', organizirao je i umjetnički
vodio ''The European - American Master Classes'' u Švicarskoj (Blonay). Od 1987.
do 2002. djeluje kao gost profesor Minhenskog konzervatorija.
2002. / 2003. Karlo S. Fio djelovao je kao koncertni majstor i umjetnički
voditelj Zagrebačkih solista. Samostalni je umjetnik, član klavirskog trija
''Serafin'' i dua s pijanistom José Gallardom kao i međunarodnih glazbenih
festivala ''Settembre in musica'' / Ascoli i Szeged / Mađarska.
MILAN ČUNKO - violist, izvanredni je profesor viole na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu, gdje je diplomirao violinu u razredu prof. Milana Tarbuka i violu u
razredu prof. Daniela Thunea. Solistički je nastupao uz Hrvatski komorni
orkestar, Zagrebačku filharmoniju, Zagrebačke soliste, Varaždinski komorni
orkestar, Simfonijski orkestar HRT i Zadarski komorni orkestar, surađujući pri
tom s vrhunskim umjetnicima kao što su Gerard Causse, Aleksandr Andrušenko,
Pavle Dešpalj i Kazushi Ôno. Bio je solo-violist u Zagrebačkoj filharmoniji,
zatim vođa viola Hrvatskog komornog orkestra, te član ansambla Zagrebački
solisti. Jedan je od osnivača Varaždinskog komornog orkestra, gdje također vodi
dionicu viola i predsjednik je Umjetničkoga vijeća. Kao komorni glazbenik
surađuje s pijanistima Miroslavom Gherom, Đorđem Stanettijem, Majom Bakrač,
Zagrebačkim kvartetom, Kvartetom Sebastian i drugima. Solistički i u suradnji sa
Simfonijskim orkestrom HRT, Varaždinskim komornim orkestrom, Triom Egmont te s
pijanistima ostvario je niz snimaka za Hrvatski radio i Televiziju. Violu i
komornu glazbu predaje na majstorskim tečajevima STRINGS ONLY! u Zadru,
1997-1999., na Međunarodnom seminaru Farra d’Isonzo u Italiji 2001 - 2007. i u
Grožnjanu od 2007.
Opus Stanka Horvata (1930-2006), jednog od najplodnijih i najizvođenijih
hrvatskih skladatelja, ukorijenjen je u glazbenoj tradiciji protkanoj modernim
glazbenim izričajima s karakterističnim prožimanjem suvremenog i romantičnog,
egzaktnog i slobodnog, konstruiranog i improviziranog. U svim glazbenim
područjima, a gotovo da nema onoga u kojem se kao skladatelj nije okušao (od
orkestralne, komorne, vokalno-instrumentalne, zborske i scenske do glazbe za
solo instrumente), Horvat je ponajprije usmjeren na zvukovnu ekspresiju. Sklon
je čistom zvuku, jednostavnoj formi i teksturi te tretmanu glazbala na
tradicionalan način. Nakon prvih radova oslonjenih na klasičnu tradiciju, Horvat
se okreće dodekafoniji, serijalizmu, elektroničkoj glazbi i drugim suvremenim
skladateljskim tehnikama koje, međutim, kao neprimjerene svojemu senzibilitetu
ubrzo napušta. Značajnijom se, u estetičkom smislu, pokazala takozvana poljska
avangarda koja je, kao izrazito emotivno obojena glazba, očito najviše
odgovarala ipak romantičnom Horvatovu duhu. Niti Šulekov neoklasicizam i
neoromantizam, niti serijalizam nisu presudni elementi Horvatova skladanja, već
gesta što zrcali duboko ljudsku emociju i vehementnu snagu njegova izričaja koji
je dovoljno suvremen i bez robovanja avangardi druge polovice 20. stoljeća. U
tome i jest ključ po kojem i šira publika prepoznaje umjetnikov opus kao sebi
blizak i razumljiv. Skladba Scenes za violinu i violu nastala je 1999., a
praizveli su je Anđelko Krpan i Marko Genero u Zagrebu 2002. Nadovezujući se na
svoj krajnje seriozan i duboko osoban način mišljenja glazbe, Horvat je kroz tri
stavka ostvario djelo raznovrsne, izrazito dojmljive ugođajnosti, koje svjedoči
o njegovoj nepresušnoj stvaralačkoj životnosti donoseći slijed "oklijevajućih
prizora” susretanja dvaju protagonista i njihove uzajamne odbojnosti koja
završava naprasno.
Nekonvencionalni, nedvojbeno najistaknutiji češki skladatelj iz generacije
rođene u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, Bohuslav Martinů (1890-1959)
svojem je opusu utisnuo pečat snažne glazbene individualnosti. Neobično plodan,
obdaren gotovo dvoržakovskom lakoćom i neusiljenošću, Martinů je prihvaćao
tekovine suvremene glazbe filtrirajući ih kroz vlastito umjetničko htijenje.
Njegova radoznalost za najnovija strujanja u europskoj glazbi vodila ga je od
Stravinskog i Šestorice, preko jazza i neoklasicizma do snažnih veza s češkom
narodnom glazbom, koje, doduše, nisu u svim Martinůovim skladbama jednako
zamjetne i jasne, ali ih ipak treba smatrati jednim od uporišta na kojima se
temelji njegovo stvaralaštvo. Izvrstan poznavatelj skladateljske tehnike,
inventivan u pronalaženju duhovitih efekata kojima je izvor često u složenoj
ritmičkoj podlozi, Martinů je prvenstveno instrumentalni skladatelj. Uz sedam
gudačkih kvarteta, na polju komorne glazbe ostavio je čitav niz djela za
različite komorne sastave od dua do seksteta, među kojima i Tri madrigala za
violinu i violu. Djelo je to što odražava Martinůovu profinjenu muzikalnost i
raskošno bogatstvo u kojemu se obnavlja njegova umjetnička riječ. Nastalo je
1950. kao izraz skladateljevog punog uživljavanja u komorni stil i njegova
smisla za samostalnost i uravnoteženost dionica u komorno-glazbenome sklopu s
tek mjestimičnom melodijskom prevlašću svake od dionica. Upravo ravnomjernom
izmjenom instrumenata i njihovim blagim rivalitetom skladatelj dinamizira
glazbeni tijek i zaokružuje djelo koje odražava savršen ukus i smatra se jednim
od najljepših primjera u cjelokupnom repertoaru za gudačka dua.
Među komornim djelima Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), najistaknutije
mjesto pripada njegovim gudačkim kvartetima koji se svrstavaju u najviša
dostignuća komorne glazbe 18. stoljeća, a određuje ih klasična uravnoteženost
homofonih i polifonih elemenata uz individualno tretiranje sonatne forme. U
periodu stvaranja deset "velikih" kvarteta, nastala su i tri vrijedna djela za
manje komorne sastave: dva dua za violinu i violu (KV 423 i 424) te Divertimento
za gudački trio, KV 563. Asimilirajući u oba gudačka dua skladateljske postupke
svoga uzora, Josepha Haydna, temeljene na skladnoj sprezi "galantnog" i "učenog"
stila, Mozart je oblikovao umjetnički rafinirane skladbe pune svježine i humora,
potpuno primjerene instrumentima za koje su pisane iskazujući pritom istančani
osjećaj za njihove tonske karakteristike. Poput Haydnovih, i Mozartova su dua
trostavačna s kraćim polaganim stavkom i završnim rondom, a kao forma sežu
daleko natrag u 16. stoljeće predstavljajući mješavinu virtuoznosti,
instruktivnosti i povremenih striktnih, skolastičkih elemenata. Posebno
zanimljiv primjer "učenosti" je očaravajući kanon u razvojnom dijelu prvog
stavka dua br. 1 u G-duru KV 423. Unutar utvrđenih formalnih okvira, Mozart
pribjegava naglašenijoj individualizaciji dionica dajući maha svojoj neiscrpnoj
invenciji i maštovitom variranju.
Talijanski skladatelj, violinist i violist Alessando Rolla (1757-1841) nastavlja
na tradiciji Sammartinijeve milanske simfonijske škole i bečkog klasičnog stila
orijentirajući se prvenstveno na područje instrumentalne glazbe. Najznačajniji
dio njegova opusa pripada domeni komorne glazbe – od gudačkih dua, preko
kvarteta, do seksteta, divertimenata i serenada za različite komorne sastave.
Djela je oblikovao po modelu klasične uravnoteženosti u skladnoj sintezi
homofonih i umjereno polifonih elemenata s trostavačnom strukturom i kontrastnim
izmjenama tempa. U odsjecima s izrazitijom ornamentikom i virtuoznim elementima,
melodiju povjerava jednom instrumentu, no ponegdje je dijeli među dionicama kako
bi promijenila obojenost i izraz, uz poetski suptilna nijansiranja. Gudački duo
br. 1 u Es-duru, jedno je od ukupno osamdesetak Rollinih djela te vrste za
violinu i violu s izrazito upečatljivom plastičnošću tema i melodijskom čistoćom
što podsjećaju na Boccherinijevo stvaralaštvo. Razvijajući prostor virtuoznih
izvođačkih zahtjeva, izgrađeno je u koncertantnom stilu i svrstava se u vrednija
Rollina ostvarenja na području komorne glazbe.
Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić
|