GUDAČKI KVARTET ELYSÉE
Gošća večeri Olga Cinkoburova

Foyer HNK Split, 11. 4. 2008. 18h

GUDAČKI KVARTET ELYSÉE
Christophe Giovaninetti - violina
Marc Vieillefon - violina
Christophe Gaugué - viola
Igor Kiričenko - violončelo

Gošća večeri:
Olga Cinkoburova - glasovir

 

Program:
CLAUDE DEBUSSY: Gudački kvartet u g-molu, op. 10
Animé et très dé cidé
Assez vif et bien rythmé
Andantino, doucement expressif
Très modéré, très mouvementé et avec passion

SERGEJ RAHMANJINOV: Gudački kvartet br. 2 (nedovršen)
Allegro moderato
Andante molto sostenuto

***********
DORA PEJAČEVIĆ: Kvintet za dvije violine, violu, violončelo i glasovir u h-molu, op. 40
Poco sostenuto
CÉSAR FRANCK: Klavirski kvintet u f-molu
Molto moderato quasi lento
Lento con molto sentimento
Allegro non troppo ma con fuoco
 

Najizrazitiji predstavnik glazbenog impresionizma - Claude Debussy (1862-1918) - snažna je umjetnička osobnost čiji je utjecaj u razvoju novije francuske i europske glazbe golem i dalekosežan. Idejno povezan s francuskim simbolističkim pjesnicima i likovnim umjetnicima, Debussy je izgradio vlastiti glazbeni jezik i umjetničku estetiku, lišenu filozofsko-spekulativne nadgradnje i wagnerijanske dominacije, a zasnovanu na prirodnoj neposrednosti izraza. Inspirirajući se pjesničkim predlošcima, a nadasve prirodom, Debussy nikada nije oponašao, već je svoje impresije izražavao spontano, bez patetike, sa specifično francuskom senzibilnošću i naročitim smislom za zvučne boje, za profinjeno nijansiranje i stvaranje atmosfere djela. Njegovu glazbu karakterizira izrazita koloritnost, prozračna instrumentacija, rapsodična forma, nestalna i kolebljiva ritmika koja izvire iz prirodne metrike govora ili iz plesa, te melodije kratka daha i skromna opsega, često nepotpuno profilirane, gotovo skicirane. Svojim harmonijskim inovacijama - akordičkim paralelizmima, nerazriješenim disonancama kao kolorističkim zvučnim valerima, cjelostupanjskim, pentatonskim i modalnim ljestvičnim ulomcima, slobodnom upotrebom najrazličitijih vrsta suzvuka - Debussy je znatno obogatio mogućnosti izražavanja narušavajući svojim oštrim zahvatima klasični harmonijski sustav. Premda majstorove klavirske skladbe predstavljaju područje u kojem se najpotpunije razotkriva njegova umjetnička narav, i u domeni komorne glazbe ostavio je niz istaknutih radova među kojima svakako valja izdvojiti Gudački kvartet u g-molu, op. 10 iz 1893. To je jedini skladateljev kvartet, oblikovan na načelima tzv. "cikličkog djela" koje je osobito njegovao César Franck. Prvi stavak kvarteta, Animé et très dé cidé (Živahno i vrlo odlučno) pisan je u prilično slobodno tretiranom sonatnom obliku s dvije teme od kojih prvu (izgrađenu na frigijskom modusu) donosi prva violina, dok je druga tema pomalo suzdržana i manje upečatljiva u izražajnom smislu. Drugi stavak, Assez vif et bien rythmé (Dosta živo i vrlo ritmički) pravi je scherzo. Nakon nekoliko pizzicata u prvoj violini i violončelu, viola donosi ritmičku varijaciju prve teme prvoga stavka (ona će dominirati čitavim djelom kao perpetuum mobile, mjestimično bogato ukrašena vrlo originalnim kontrapunktima). Trio donosi lirsku melodiju, koja se neočekivano otkriva kao početak prve teme prvoga stavka, ali ovoga puta u molu i u augmentaciji. Pri ponavljanju prvog dijela Trija nailazimo na sasvim novu kontramelodiju u violončelu. Treći stavak, Andantino, doucement expressif (Andantino, blago izražajno), tematikom i atmosferom podsjeća na Franckova djela, poglavito na početku kada svi instrumenti nastupaju con sordino. Slijedi Un peu plus vite (Malo brže) gdje viola donosi recitativ koji uvodi u liričniju melodiju - glavnu temu srednjeg dijela, ali sada bez sordina. Finale, Très modéré (Vrlo umjereno) sadrži tematske aluzije na prvi i drugi stavak, no ovdje arhitektonski skromnije u odnosu na slične postupke u prethodnim stavcima.

Veliki majstor glasovira, skladatelj snažnoga nerva i žive glazbene imaginacije, Sergej Rahmanjinov (1873-1943), nije se mnogo bavio komornom glazbom. Njegov se doprinos na tome području svodi na svega nekoliko djela: Elegični trio za violinu, violončelo i glasovir posvećen uspomeni Čajkovskoga, zatim značajnu sonatu za violončelo i glasovir posvećenu vrsnom violončelistu Brandukovu te dva gudačka kvarteta. Oba kvarteta, br. 1 i br. 2 rani su Rahmanjinovljevi radovi sastavljeni od dvaju stavaka. Posljednji stavci prvog kvarteta iz 1889. vjerojatno su izgubljeni (sačuvani su samo Romanca i Scherzo), a drugi iz 1896. nije dovršen i također sadrži dva stavka (Allegro moderato i Andante molto sostenuto) prožeta lirsko-dramatskim sekvencama izgrađenim na tragovima ruske klasične i romantičarske tradicije.

Mnogostruko nadarena hrvatska skladateljica Dora Pejačević (1885.-1923.) utemeljiteljica je novije hrvatske komorne i koncertantne glazbe. Živeći u glazbi i za glazbu, svoj je umjetnički temperament razvijala kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba (pijanisticom Alice Ripper, likovnom umjetnicom Clarom Rilke-Westhoff, književnicom Anette Kolb i dr.). Za života, osim u Hrvatskoj, djela su joj često izvođena u inozemstvu u interpretaciji glasovitih glazbenika (Walthera Bachmanna, Svetislava Stančića, Alice Ripper, Václava Humla, Zlatka Balokovića, Oskara Nedbala, Edwina Lindnera, Hrvatskog gudačkog kvarteta, Zagrebačke filharmonije, Drezdenske filharmonije). Po kasnoromantičnom idiomu, obogaćenom impresionističkim harmonijama, ekspresionističkim izražajnim sredstvima i bogatim orkestralnim bojama, Pejačevićeva je pravo dijete europskog fin-de-sièclea čiji se rad razvijao usporedo s europskim modernističkim kretanjima u literaturi i Jugendstilom u vizualnim umjetnostima. Skladateljičine zrele opuse u podjednakoj mjeri određuje oduševljenje glazbom Johannesa Brahmsa i Richarda Wagnera, ali i majstorsko, virtouzno ovladavanje instrumentima za koje sklada. Hipersenzibilne naravi, stvarala je, kako ističe Koraljka Kos, "poput seizmografa koji reagira na najfinije poticaje u transu glazbene opsjednutosti". U posljednjim dovršenim opusima Dore Pejačević otkrivamo tragove svjesne potrage za vlastitim izražajem i glazbenim jezikom, i nalazimo originalnu, duboko proživljenu i formalno majstorski oblikovanu glazbu. Zajedno s nekolicinom glazbenika svoje generacije, u kojoj su po visokim umjetničkim dometima svojih opusa prednjačili Josip Hatze i Blagoje Bersa, Pejačevićeva je "otvorila nove obzore hrvatske glazbe i u njoj uspostavila nove standarde profesionalizma". Ostavila je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Kvintet za dvije violine, violu, violončelo i glasovir u h-molu, op. 40 napisan je u razdoblju između 1915. i 1918. i predstavlja jedan od vrhunaca u njezinom komornom stvaralaštvu. Bogat tematski rad, sklonost polifoniji i težnja ka jedinstvu tematsko-motivske građe odlika su ovog, u hrvatskoj glazbenoj baštini jedinstvenog glasovirskog kvinteta.

Kao središnja umjetnička ličnost od 1870. do pojave Claudea Debussyja, César Franck (1822-1890) obnovitelj je francuske simfonijske i komorne glazbe. Romantičko harmonijsko tkivo sa smionim kromatskim pomacima (koji gdjekad navješćuju impresionizam) i široka pretežno lirska melodika sjedinjuju se u njegovoj glazbi s polifonim konstrukcijama. Kao skladatelj, orguljaš, pedagog i suosnivač Nacionalnog društva za glazbu, Franck je izvršio golem utjecaj na suvremenike postavši uzorom ne samo u Francuskoj nego i šire, daleko izvan kruga njegovih učenika i neposrednih sljedbenika okupljenih u pariškoj Scholi Cantorum. U pogledu glazbene forme, Franck je gajio tip "cikličkog djela" u kojem je pojedine glazbene misli upotrebljavao ne samo u jednom stavku, već ih je iznosio i u ostalima prilagođujući ih uvijek novom kontekstu u kojem su se ponovno javljale. Pravi primjer takva oblikovanja njegov je Klavirski kvintet u f-molu iz 1879., djelo koje u smjeni različitih duševnih raspoloženja - od anđeoskog smiraja do monumentalnosti - očituje golemo bogatstvo arhitektonike. Njegovi stavci izrazite ulančanosti i isprepletenosti glazbene građe tvore cjelinu suptilno razrađenog dijaloga među glazbalima. Svaki od stavaka ima svoj osebujni umjetnički profil, ali im tonska građa potječe od motivskih ćelija koje postaju izvorištem jedinstvenih glazbenih ideja. Osnovna tema prvoga stavka (Tenero ma con passione) dominira u središnjem (Lento con molto sentimento) te se u ritmički modificiranoj verziji pojavljuje i u Finalu. Premda sadržajno skromniji, Kvintet djeluje raskošnije i grandioznije od svih kasnijih Franckovih komornih ostvarenja postavljajući visoke interpretativne zahtjeve za strastvenim i temperamentnim umjetničkim predanjem.
Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić

Kvartet Elysée (Quatuor Elysée) osnovan je 1995. od bivših članova dvaju kvarteta (Kvarteti Anton i Ysaÿe) od kojih je svaki bio pobjednikom na Međunarodnom Evian natjecanju kvarteta. Jedinstvena odlika Kvarteta Elysée sadržana je u objedinjavanju dviju različitih tradicija: one francuske (sa značajnim utjecajem bečke škole i Kvarteta Amadeus) te respektabilne ruske škole (kakve je npr. predstavnik Kvartet Borodin). Kao što gotovo nema značajnijeg francuskog festivala na kojemu Kvartet Elysée nije nastupao, tako je isto čestim gostom mnogih svjetskih pozornica: europskih, američkih i azijskih.
Christophe Giovaninetti - prva violina, školovao se na sveučilištima u Marseilleu, Bukureštu, Parizu… te bio članom kvarteta Amadeus, Albana Berga, Lassallea. Osnovao je Kvartet Ysaÿe u kojemu djeluje od 1984. do 1995. da bi od tada s Kvartetom Elysée gostovao na najznačajnijim koncertnim podijima Europe i svijeta. Njegove CD snimke uključuju sve kvartete Mendelssohna, Ravela, Debussyja, Chaussona, te također brojne kvartete Mozarta I Haydna.
Marc Vieillefon - druga violina, školovao se na Sveučilištu u Parizu, a usavršavao u Španjolskoj, Kanadi, SAD-u. Trio Pelleas ansambl je u kojemu djeluje od 1990. do 1996. godine i s njim je osvojio brojne nagrade na mnogim međunarodnim natjecanjima komornih glazbenika.
Christophe Gaugué - viola, glazbenik je koji je na tom mjestu u Kvartetu Elysée naslijedio Dimitrija Khlebtsevitcha, nakon što je značajnu karijeru ostvario i kao komorni glazbenik s ansamblom Trio Wanderer, i kao violist Filharmonijskog orkestra francuskog radija. Zapažen je također i Gauguéov CD s djelima za solo violu Fénelona, Ferversa i Stravinskoga.
Igor Kiričenko - violončelo, obrazovao se na glazbenim akademijama u Odessi, Moskvi, Parizu, a komornu glazbenički karijeru počeo je ostvarivati u Kvartetu Borodin i Kvartetu Albana Berga. Slijedi potom njegov angažman u Kvartetu Anton (1989 - 1995) te zapažena solistička karijera, kao i brojne nagrade za djelovanje na oba polja, a također i serija CD snimki za francusku televiziju i radio, paralelno s kojom Kiritchenko ostvaruje i iznimno opsežnu turneju ne samo diljem Europe, nago i u Rusiji, Meksiku, Maroku, Japanu…

Pijanistica Olga Cinkoburova porijeklom je iz Moldavije, a glazbeno obrazovanje stekla je u Moskvi, na Glazbenoj akademiji Gnessin, diplomiravši klavir u klasi profesora A. Berngardta, a komornu glazbu u klasi profesora B.Tonhe i L. Iljukhine. Poslijediplomski studij završila je na istoj akademiji 1980, a usavršavala se na majstorskim tečajevima kod poznatih umjetnika i pedagoga kao što su V. Meržanov, B. Bondurianski (profesori Moskovskog konzervatorija), V. Samoliotov i drugi. Glazbeničku i pedagošku karijeru Cinkoburova započinje kao solist s Moldavskom filharmonijom te kao docentica Glazbene akademije u Kishinevu polovicom sedamdesetih dvadesetog stoljeća, kada snima CD s komornim djelima F. Mendelssohna i dobiva najviše moldavsko priznanje kao zaslužna umjetnica. Karijeru Cinkoburova nastavlja u Hrvatskoj, gdje krajem devedesetih djeluje na Umjetničkoj akademiji Ino "Mirković" u Lovranu kao izvanredni profeor, a paralelno s time razvija i koncertnu djelatnost. Njezin komorni repertoar obuhvaća gotovo sva djela za sastave s klavirom, a najčešće izvodi djela Beethovena, Brahmsa, Schumanna, Francka, Debussyja, Šostakoviča, Schnittkea i Messiaena.