VEČER KLAVIRSKIH KONCERATA
HNK Split, 13. ožujka 2008. u 19:30h
Koncert se održava u povodu obilježavanja vrijednih donacija Zagrebačke banke
 

Simfonijski orkestar HNK Split
Dirigent: Ivan Repušić
Solisti: Lovre Marušić, Dmitrij Ulasjuk, Katja Repušić


Ludwig van Beethoven
Drugi koncert za klavir i orkestar u B-Duru, op. 19
Solist: Lovre Marušić

Edvard Grieg
Koncert za klavir i orkestar u a-molu, op. 16
Solist: Dmitrij Ulasjuk (Bjelorusija)

* * * *

Sergej Rahmanjinov
Drugi koncert za klavir i orkestar u c-molu, op. 18
Solistica: Katja Repušić

 

Gigantska skladateljska ličnost na razmeđu dvaju stoljeća - Ludwig van Beethoven (1770.-1827.) - posljednji je predstavnik tzv. Prve bečke škole. Nastavljajući na klasicističkoj tradiciji svojih slavnih prethodnika Haydna i Mozarta, Beethoven je u sadržajnom, a naročito pak u formalnom smislu učinio veliki korak dalje i stvorio djela koja su postala ishodištem razvoja glazbe romantizma. Uz devet simfonija koja su ujedno i njegova najizvođenija djela, značajno mjesto u opusu ovoga skladatelja zauzimaju komorna djela, klavirske sonate i koncerti. Beethoven je za klavir pisao gotovo čitav svoj umjetnički život pa je razumljivo što se u veličanstvenom nizu od 32 sonate i pet klavirskih koncerata ogleda majstorovo sazrijevanje sa svim obilježjima njegove skladateljske naravi i težnje za prilagođavanjem umjetničke forme novoj sadržajnosti. Uvijek drukčiji ugođaji i raspoloženja - od blage pastoralnosti do svečane patetičnosti, od intimne liričnosti do dramatične revolucionarnosti - svjedoče o skladateljevoj nepresušnoj umjetničkoj invenciji. Opći pogled na Beethovenove klavirske koncerte razotkriva i njegovo nastojanje da u određenom smislu "simfonizira" koncert, unoseći u njega obilježja svojih simfonija: širinu opsega, dubinu glazbenih zamisli te bogatstvo tematskog razrađivanja. Kronološki redoslijed koncerata za glasovir i orkestar pomalo je zbunjujući, budući da je djelo poznato kao Drugi klavirski koncert u B-duru, op. 19 nastalo prije Prvog. Naime, Drugi koncert Beethoven je započeo skladati u razdoblju između 1787. i 1789., ali njegovu konačnu formu uobličio je tek 1798. Djelo je objavljeno 1801. u Leipzigu, iste godine kada je objavljen i Prvi klavirski koncert u C-duru, op. 15 premda je skladan nakon Drugog. Prva javna izvedba klavirskog koncerta u B-duru na kojoj je svirao sam Beethoven zbila se u bečkom Burgtheateru 29. ožujka 1795. Gledajući u cjelini, djelo očituje utjecaj Mozartova koncertantnog stila (naročito u prvom stavku), ali i bogato razvijen motivički rad s ulomcima teme te kontrastnost u bitematičkom oblikovanju što su obilježja karakteristična za “kasnog” Beethovena. Pravi beethovenovski stil osjeća se u svečanom Adagiu i veselom Rondu s duhovito razrađenim motivom kukavice. Prvi stavak (Allegro con brio) u sonatnoj formi započinje trijumfalnim orkestralnim uvodom na toničkom akordu s razigranim kromatskim pasažama koje otvaraju prostor virtuozitetu i tehničkoj spremnosti soliste. Kadenca s kraja prvog stavka stilistički odudara od koncerta u cjelini (skladana je naknadno), a oblikovana je na elementima glavne teme. Mirni Adagio je u subdominantnom tonalitetu (Es-dur), trodijelne ABA forme, pri čemu početni dio uvodi teme dok ih srednji razrađuje i razvija. Završni Rondo-Allegro molto (ABACABA) ponovno donosi mladenačku svježinu i živahnost ugođajno srodnu prvome stavku.

Stilski odgojen u krugu leipziške škole, Edvard Grieg (1843.-1907.) je na elementima norveškog folklora, na bogatstvu njegove melodike, ritmike i kolorita izgradio vlastiti, nacionalno-romantički izraz. Kao pravi lirik sanjarske naravi u romantici je u potpunosti mogao iživjeti svoj umjetnički temperament, intimnost i bogatstvo emocija. Najneposredniji i najosebujniji umjetnički govor natopljen susretima s ljepotom nordijske idilike, Grieg je izgradio u svojim klavirskim skladbama. Među brojnim djelima s tog područja stoji i široko poznati koncert u a-molu, op. 16 iz 1868., prožet životnom radošću i ljubavnom čežnjom. Djelo je nastalo za Griegovog boravka u Danskoj i jedno je od najpopularnijih djela u cjelokupnoj klavirskoj literaturi. Nakon praizvedbe (3. travnja 1869. u Kopenhagenu sa solistom Edmundom Neupertom), rad 25-godišnjeg skladatelja kritika je oštro odbacila, smatrajući ga lošom kopijom Schumannovog klavirskog koncerta kojeg je Grieg slušao u Liepzigu 1858. u izvedbi Clare Schumann. Unatoč zamjetnoj srodnosti sa Schumannovim djelom, kako u pogledu tonaliteta tako i po koncepciji prvoga stavka, a djelomično i tematski, Grieg je oblikovao djelo koje se svrstava u red njegovih najuspjelijih radova. Razlog tome treba tražiti ne samo u privlačnoj melodici, već i u efektnosti klavirskog stila, a poglavito u bujnoj orkestraciji. Prvi stavak, Allegro molto moderato u a-molu započinje zvukom timpana nakon čega glasovir izlaže uvodni dio - akorde i oktave u silaznom nizu te efektna arpeggia - a orkestar donosi prvu, ritmički pregnantnu temu. Druga, lirski obojena tema najprije se čuje u violončelima, a nakon kraćeg, rapsodičnog razvojnog dijela, repriza vodi k pijanističkom vrhuncu stavka kojeg tvori široko koncipirana kadenca s brilijantnom razradom glavne teme. Tome se priključuje kratka Coda kao reminiscencija na glazbenu građu iz uvodnog dijela stavka. Drugi stavak u Des-duru, jedan je tipično griegovski Adagio inspiriran elementima norveškog folklora. Prisno, poput molitve, prvu temu stavka donose sordinirani gudači, dok filigranski nježno razrađeni glasovir preuzima ulogu druge glazbene zamisli. Stavak završava reprizom početne teme koja se u glasoviru razvija u širokom gradacijskom luku. Glavna tema finala, Allegro moderato molto e marcato (a-mol → F-dur → A-dur), obiluje norveškim plesnim ritmovima, a suprotstavlja joj se izražajna kantilena u flauti. Nakon pijanistički efektnog rada s glavnom temom, koja, poput apoteoze, vodi u buran Presto, javlja se idilična druga tema u punom sjaju cjelokupnog orkestra. Grieg je nekoliko puta revidirao djelo, pa je u jednoj od verzija primijenio Lisztovu sugestiju da drugu temu prvoga stvaka (kao i prvu temu drugoga) povjeri trubljama a ne violončelima kao što je to bilo u originalu. Konačna verzija klavirskog koncerta završena je svega nekoliko tjedana prije Griegove smrti, a upravo je u toj orkestraciji djelo postiglo svjetsku popularnost i postalo nepresušnim vrelom interesa brojnih obrađivača i na području popularne glazbe.

Veliki majstor glasovira Sergej Rahmanjinov (1873.-1943.), u svojim je klavirskim djelima izgradio poseban stil stvoren na bogatom iskorištavanju svih zvukovnih mogućnosti modernog instrumenta. Tome je svakako pridonijela skladateljeva prirođena sklonost k oživljavanju nutarnjih glasova u instrumentalnom tkivu, k postizanju gustoće i izrazitih dinamičkih, harmonijskih i registarskih kontrasta. Među brojnim Rahmanjinovljevim klavirskim djelima zasebnu skupinu čine klavirski koncerti u kojima uspješno združuje elemente blještavoga klavirskog stila s principom simfonijskog izlaganja i razrađivanja. Od četiri klavirska koncerta (u fis-molu iz 1891, c-molu iz 1900-01, d-molu iz 1909, g-molu iz 1927), najuspjeliji i najizvođeniji je Drugi u c-molu, op. 18, bogat melodikom i kontrastima – od duboko uzbudljiva dinamizma do čiste, proživljene lirike. Drugi i treći stavak koncerta premijerno su izvedeni 2. prosinca 1900. s Rahmanjinovom kao solistom, a djelo u cjelini praizvedeno je 27. listopada 1901. također sa skladateljem u ulozi soliste pod dirigentskim vodstvom Alexandera Silotija. Taj široko popularni koncert ruski je skladatelj napisao nakon višegodišnje stvaralačke krize i duboke depresije izazvane lošim kritikama njegove Prve simfonije praizvedene u ožujku 1897. Tek su mu satovi autosugestivne terapije i razgovori s dr. Nikolayem Dahlom (kojem je posvetio koncert) vratili poljuljano samopouzdanje, koje je već u prvom povratnom koraku na glazbenu scenu izrodilo veličanstvenom kompozicijom. Kao skladatelj snažnoga nerva i žive glazbene imaginacije, Rahmanjinov je oblikovao djelo koje obiluje bogatstvom melodija i inventivnih glazbenih ideja koje se kreću ili pak meditiraju oko jedne melodijske osnove. Već upečatljivi početak (Moderato) neposredno plijeni slušateljevu pozornost, kada snažna glasovirska akordika uvodi strastvenu prvu temu koja se pojavljuje najprije u gudačima. Ugođajno kontrastnu sporednu misao u Es-duru, punu lirske čežnje i snatrenja, donosi klavir solo. "Iz te malaksale izgubljenosti", tvrde kritičari, "nastaje razvojni dio, pa u porastu punom snage dolazi do jednog velikog crescenda. Povratak glavne teme u obliku velebnog marša označava i trijumfalni vrhunac stavka". Drugi stavak (Adagio sostenuto) jedna je tipično Rahamnjinovljeva strastvena elegija. Započinje serijom mirnih akorada u gudačima, a nastup glasovira s jednostavnim, arpeđiranim figurama najavljuje temu koju donose flaute. Stavak završava kadencom i ponavljanjem glavne teme koja zamire u pianissimu solističke dionice. Finale (Allegro Scherzando) započinje kratkim orkestralnim uvodom i razvija se na vatrenoj plesnoj temi koja se zatim preobražava. Pridružuje joj se lirska, druga tema (oboe), koja u porastu dovodi do pravog himničkog završetka. Postupak je to tipičan za Rahmanjinova: široke melodijske tijekove u prethodnim stvacima slijedi izrazit kontrast silno nabijen energijom finalnog stavka.

Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić


Lovre Marušić rođen je 1992. godine u Splitu, a u Omišu, gdje živi, stječe prvo glazbeno obrazovanje u klasi prof. Rozarije Samodol. I premda će Osnovnu glazbenu školu Lovro pl. Matačić u Omišu završiti tek 2006. Lovre već do tada osvaja brojne nagrade: na Međunarodnom natjecanju «Etide i skale» u Zagrebu, 2002. osvaja drugu nagradu; na Državnom natjecanju mladih klavirista 2003. osvaja I. nagradu; a isti uspjeh ponavlja i 2005. godine da bi u toj i narednoj godini slične uspjehe ponovio i kao član Omiškog klavirskog trija (Marino Tomasović, violina; Latica Anić, violončelo i Lovre Marušić, klavir - voditeljica prof. Ana Bubalo).
Prihvaća učestale pozive prof. Natalie Troull (s kojom surađuje od 2003.) da glazbeno školovanje nastavi u Moskvi i od rujna 2006. je na Centralnoj muzičkoj školi pri Konzervatoriju P. I. Čajkovski. Posljednjih godina Lovre Marušić nekoliko puta je nastupio na skupnim koncertima tijekom Omiškog kulturnog ljeta, a na XVII. i XVIII. omiškim ljetima '2006-2007. imao je i prve cjelovečerne pijanističke recitale. Ovo je njegov treći pijanistički recital, te ujedno i priprema za skorašnji nastup u nacionalnom programu "Pianofortissima" s Beetovenovim Drugim klavirskim koncertom u Splitu 13., a Zagrebu 15. ožujka 2008. godine, uz Orkestar Opere HNK Split i maestra Ivana Repušića.

Dmitrij Ulasjuk rođen je 1982. u Minsku - Bjelorusija. Glazbeno obrazovanje započeo je u Minsku gdje ga je glasoviru podučavao K. R. Medvedev. Obrazovanje je nastavio na višoj školi Bjeloruske glazbene akademije u klasi prof. L. S. Shelomenteseve, da bi 2001. bio primljen na Glazbenu akademiju kod iste profesorice. Diplomirao je 2006. i odmah upisao magisterij. Tijekom studija sudjelovao je na nizu međunarodnih pijanističkih natjecanja. Na Prvom natjecanju u spomen na F. Chopina u Bjelorusiji 1999. osvojio je drugu nagradu; na Drugom natjecanju za mlade do 21 godine, također u Bjelorusiji 2000. ponio je prvu nagradu; na Drugom natjecanju u spomen na Emila Gilelsa u Ukrajini 2003. gdje dodijeljeno mu je peto mjesto; na Četvrtom pijanističkom natjecanju Karol Szymanowski u Poljskoj 2005. osvajač je treće nagrade; a na prošlogodišnjem, trećem EPTA Svetislav Stančić natjecanju u Zagrebu bio je pobjednik.
Od 1998. redovito nastupa na koncertima i u sklopu festivala u Bjelorusiji, Ukrajini, Rusiji, Poljskoj, Njemačkoj, Estoniji, Japanu, SAD-u i Kini.

Katja Repušić rođena je u Splitu 1979. godine. Niže i srednje glazbeno obrazovanje stekla je u Splitu u klasi prof. Kosovke Čudine. Godine 1997. upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi prof. Zvjezdane Bašić, gdje diplomira s odličnim uspjehom u Hrvatskom glazbenom zavodu 2001. godine. Magistrirala je 2005. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Pavice Gvozdić. Usavršavala se kod uglednih pijanista i pedagoga: I. Laszko, L. Baranyay, N. Kazimirova, A. Valdma, V. Pavarana, H. Seidel, K. H. Kämmerling. Tijekom školovanja osvojila je brojne nagrade i priznanja. Kao studentica treće godine nagrađena je Rektorovom nagradom Sveučilišta u Zagrebu za izvedbu Griegovog Koncerta za glasovir i orkestar uz pratnju Simfonijskog orkestra Muzičke akademije u Zagrebu. Nastupila je u okviru 36. Tribine mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić u Zagrebu. Redovito održava solističke recitale (Split, Zagreb, Kulturna ljeta u Hvaru, Starigradu, Makarskoj, Kaštelima i Omišu). Godine 2003. održala je cjelovečernji koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama u palači Sponza. Njeguje koncertantnu karijeru nastupajući kao solistica uz Splitski komorni orkestar, Zadarski komorni orkestar, Simfonijski puhački orkestar Hrvatske vojske. Bavi se i komornom djelatnošću- nastupila je uz Splitski gudački kvartet te aktivno djeluje kao korepetitor. Od 2001. do 2003. godine bila je zaposlena kao profesor glasovira na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, a od 2003. godine zaposlena je kao asistent na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
 

Ivan Repušić osnovno i srednje glazbeno obrazovanje završio je u zadarskoj Glazbenoj školi Blagoje Bersa. Dirigiranje je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, najprije kod Igora Gjadrova, a zatim u razredu Vjekoslava Šuteja, gdje je i diplomirao sa Zagrebačkom filharmonijom u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski (2001). Njegovom dirigentskom napredovanju značajno su pridonijeli i majstorski tečajevi i usavršavanja (1997) kod Ronalda Zollmana; zatim (2000) na Indiana University of Pennsylvania kod Jacka Stampa; na Accademia Musicale Chigiana u Sieni (2001) kod Gianluigija Gelmettija; u Badisches Staatstheater u Karlsruheu 2001/02. kod Kazushija Onoa; u Dubrovniku (2004.) kod Jorme Panula.
Od 1997. do 2001. godine bio je stalni dirigent Oratorijskog zbora crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci s kojim je ostvario niz zapaženih uspjeha na raznim koncertima i natjecanjima u zemlji i inozemstvu. Do sada je ravnao Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Hrvatskim komornim orkestrom, Varaždinskim komornim orkestrom, Splitskim komornim orkestrom, Zadarskim komornim orkestrom, Festivalskim orkestrom iz Sofije, Cieszynskom filharmonijom, te Sarajevskom filharmonijom.
Nastupao je na svim našim poznatim ljetnim festivalima: Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Zagrebačko ljeto, Večeri u sv. Donatu, Osorske glazbene večeri, Paško ljeto.
Dobitnik je Nagrade Zagrebačke filharmonije i PBZ American Expressa za najboljeg mladog glazbenika u 2001. godini, Dekanove nagrade, Nagrade Hrvatskog glazbenog zavoda (kao najbolji diplomant), Nagrade Slobodne Dalmacije JUDITA za najbolje ostvarenje u glazbenom programu na jubilarnom 50. Splitskom ljetu (G. Verdi: Nabucco), nagrade Ante Marušić za najbolje umjetničko ostvarenje u Operi HNK u Splitu u sezoni 2005/06, nagrade Slobodne Dalmacije Jure Kaštelan za postignuće u umjetnosti 2005. godine, nagrade Hrvatske Radiotelevizije Orlando 2007. za najuspješnije ostvarenje u glazbenom dijelu programa 58. Dubrovačkih ljetnih igara, te Nagrade hrvatskog glumišta za 2007. godinu (Puccini: La Boheme).za najbolje dirigentsko ostvarenje.
Od godine 2005. šef-dirigent je Zadarskog komornog orkestra. Docent je na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Od sezone 2006./2007. ravnatelj je opere HNK Split.