Fjodor Mihajlovič Dostojevski

ZLOČIN I KAZNA

Prijevod: Nila Kuzmanić Svete

Premijera: HNK Split, 27. veljače 2009.

AUTENTIČAN KOLAŽ FILOZOFIJE I RELIGIJE, SOCIJALE I PSIHOLOGIJE

Kako je nastajao roman Zločin i kazna

Piše Nila KUZMANIĆ SVETE

Već je u jesen 1859. F.M. Dostojevski čvrsto odlučio smjesta početi pisati roman-ispovijed, kako ga je u pismu bratu Mihailu nazvao. "Tako sam odlučio još na robiji, dok sam jedne od onih užasnih noći ležao na príčama...*  Cijelo srce i krv svoju izlit ću u taj roman...” I doista je Zločin i kazna u prvoj varijanti napisan u obliku Raskoljnikovljeve ispovijedi. Pomišljam da je pisanje u prvom licu upadljivo prizivalo Gogoljev Luđakov dnevnik. Sam autor, pak, u bilješkama spominje utjecaj Puškinovih Cigana odnosno Aleka. Bilo kako bilo, konačna verzija, koja je sazrijevala još šest godina, napisana je u trećem licu. Jer, godine 1864. pisac upada u takve nedaće – umire mu brat, prijeti mu dužnički zatvor, zaima novac u lihvara i kamatara – i premda do iznemoglosti radi danonoćno, dug se penje na 25 tisuća rubalja.

U srpnju iduće, 1865. godine, izlaže svoju ideju o romanu Pijanci – dramatičnoj sudbini djece u obitelji alkoholičara – izdavaču A.A. Krajevskom koji ga odbija. Pisac se sklanja u Wisbaden, gdje na ruletu gubi sve, čak i ručni sat. I dok doslovce gladuje, uobličuje konačan plan svog najboljeg djela: u Zločinu i kazni spaja dvije prvobitno različite zamisli. Evo kako u Ruskom vjesniku izlaže izdavaču M.N. Katkovu svoju zamisao: “Psihološko je to izlaganje jednog zločina. Radnja se odvija sada, ove godine. Mladić iz građanske obitelji, izbačen sa Sveučilišta, živeći u krajnjoj bijedi, lakomisleno se povodeći za stanovitim tuđim 'nedorečenim' idejama, naprečac odluči prekinuti svoje zazorno stanje – ubiti jednu staricu-kamatarku... i tako usrećiti majku na selu, izbaviti sestru, družbenicu jedne vlastelinke, od pogubnih vlastelinovih namjera, završiti studij prava, otići u inozemstvo i potom do konca života biti častan i dosljedan u humanoj službi čovječanstvu; 'na taj se način iskupiti za zločin', ako se uopće može tako nazvati uklanjanje starice gluhe, glupe, zle i bolesne koja i ne zna zašto živi i koja bi valjda ionao umrla najdulje za mjesec dana... Tridesetak dana prolazi prije konačne katastrofe, a da on nikomu nije sumnjiv. Za to se vrijeme počinje raspetljavati cio psihološki proces zločina. Ubojica nije u stanju odgovoriti na nametnuta pitanja, stavljen je na neslućene i nepredviđene muke. Božja pravda, zemaljski zakon, čovjekova narav – uzimaju svoje: on je na koncu primoran prijaviti sam sebe. Naime, on je odmah po počinjenju osjetio da je bolje i poginuti nego ostati izopćen, od ljudi otuđen...”

Katkov je pojmio genijalnost izloženoga i smjesta autoru doznačio predujam.  Po već uvriježenom običaju (uostalom i jedan je raniji roman naslovio Dvojnik!), Dostojevski je, međutim, nakon objavljena prvoga dijela Zločina i kazne u veljači 1866. u Ruskom vjesniku, morao usporedo raditi na novom romanu – Kockaru – jer mu je striktan ugovor vezao ruke: izdavaču Strellovskom predao ga je, nakon nezamislivo naporna rada, 1. studenog 1866. rukopis Kockara. U ožujku 1867. otisnut je Zločin i kazna u zasebnoj knjizi!

Bizarnost i kompozicija sadržaja, žanrovske osobitosti, vrhunsko majstorstvo izravna pustolovna fabuliranja koje čitaoca drži u napetosti kroz čitav roman – uvrstili su Zločin i kaznu u ponajbolje romane 19. stoljeća. Jedva da je ikomu prije pošlo za rukom sjediniti sadržaj s tananim psihologizmom, socijalnom osjetljivosti i dubinom filozofskoga smisla. Premda roman o zločinu, teško da se može jednostrano svrstati u kriminalno-detektivski žanr. Prije je roman-ispovijed, kako ga definira autor, kao i (za kritičare) roman-tragedija. Za naše suvremenike, kao i za Dostojevskijeve, roman je, i zbog autorovih proročanstava (položaj žene u društvu, ekologija, svakodnevna ubojstva, kriza moralnih vrijednosti, zločin bez kazne, nerad, prikriveni zločin, kamatari, karijeristi à la Lužin – poruka upravo nama danas prispodobiva – da u zatvor dospijevaju sitne ribe...) - jedan od najvećih filozofsko-psiholoških.

Premda se već u prvom prizoru vidi tko je ubojica, radnja se usredotočuje na drugo – našu posvemašnju zaokupljenost svakim kretanjem užarene misli Raskoljnikova, samotnjačkim lutanjima njegove duše, grozničavom smjenom odluka, proturječnim postupcima. Dugujemo to majstorskom izlaganju genijalnoga pisca.

Raskoljnikov je jedini junak knjige. Iako je njegova povijest usko isprepletena s dvije sadržajne smjernice – povijesti obitelji Marmeladov i sudbine sestre i majke, uz koju je vezan neiskupljivi pokvarenjak Svidrigajlov, i Lužin – one postoje tek radi objašnjenja drame Raskoljnikovljeva postupna određivanja između zlomisli i duše. Svi su oni projekcija njegove duše, čime se objašnjava fenomen dvojnika. Svaka osoba, čak i slučajni prolaznici ili san o zatučenomu konju, odrazi su djelića njegove ličnosti. 'Zalud' svi oni pokušavaju objasniti tajnu njegove kobne podvojenosti. U unutrašnjim monolozima (toliko prije Jamesa, Joycea, Woolfove!) Raskoljnikov se s njima doduše spori, ali ne kao s karakterima ili tipovima, ne kao s narativnim licem njegova života, nego kao sa simbolima stanovita uređenja života i ideološkog položaja, dakle, onima koji muče njega. Čak su i Sonja i Porfirij neka vrsta odgovora na njegovo pitanje, “odgovora koji nije u suglasju s onim do kojega je sam došao”. Svi usporedni zapleti, drama Raskoljnikova, Sonje i Dunje svjedoče tajnovito kobnu pomiješanost dobra i zla u životu...

Kao duhovno i idejno središte romana, Raskoljnikov prije katarze prolazi kroz dvostruku kulminaciju. Prva je zločin, druga je kazna. Samo jedan od šest poglavlja bavi se zločinom; ostala su zapravo svojevrsna analiza stanja ličnosti junaka, “osovljavanje propala čovjeka” koje je podsticaj autoru kao umjetniku i misliocu. Svatko svoj kaos pretvara u svijet, jer je za Dostojevskog svijet ideja važniji od svijeta ljudi. A tu se već dotičemo poetike Zločina i kazne. Motivi osude smjenjuju se s onima opravdanja, junakova preporoda i njegove postupne obnove što se mora “platiti... velikim, budućim podvigom”. Ukupna poetika romana služi temeljnom cilju – uskrsnuću, preobrazbi junaka. Daleko je to od zaključka redatelja A.A. Ogarjova pri postavci Puškinove Vijavice da Marja, Vladimir i Burmin trebaju biti kažnjeni nesrećom zbog grijeha – tajnoga noćnoga vjenčanja (sic!). Ovom stanju danas nama ne treba dramaturški okvir bijede i “nemorala” ruskog 19. stoljeća koji je iz naše perspektive slatka vodica, jer, nažalost, vrvi mračnim sastojcima s razornim pokrićem. Ali stoji da M. Gavrilovna umire kao romantična da bi se rodila kao junakinja novog tipa, a Puškin udahnjuje život ne samo njoj, nego i rođakinjama u romanima Černiševskog, Turgenjeva, Dostojevskog i Gončarova.
Dostojevski proročanski nadahnjuje Adama Schaffa i njegovu Filozofiju čovjeka: “Čovjek je društveno biće, okružen ljudima...”

Najparadoksalniji naizgled je motiv koji Raskoljnikova navodi na zločin, motiv ljubavi prema ljudima, želja da postane “spasilac čovječanstva”. On se odriče manjkave teorije da “neobičan čovjek ima pravo... smije po vlastitoj savjesti uklanjati... stanovite zapreke”. D. I. Pisarjev piše: “Raskoljnikov je sebi morao priznati da je svoj čin proveo glupavo. Ni sam nije shvaćao zašto je to učinio. Detaljna povijest mučnih posljedica toga čina provlači se kroz cijeli roman. Raskoljnikovljeva kazna sastoji se u nanovnom zbližavanju s ljudima pod svaku cijenu.” A za D.S. Merežkovskoga “vječiti se spor između Anđela i Demona odvija u našoj vlastitoj savjesti, a najstrašnije jest što mi ponekad ne znamo koga više volimo, komu se prikloniti”.

Skromnost kao zalog opstanka u zlu vremenu

Nastojeći čitaoca (gledaoca) ispuniti napetošću i osjećajem neizvjesnosti o događaju delikatna kriminalna karaktera, Dostojevski ne ostavlja po strani prigušenu tugu, usamljenost, duboko psihološko poniranje u unutrašnje stanje junaka: “Njegova glavna kazna jest neizbježno otuđenje od ljudi; mračno, mučno osjećanje, beskrajna usamljenost i izopćenje preplavili su odjednom njegovu dušu... To je ono neizdrživo, nepodnošljivo...”. Autor ne zapostavlja ni ljubav, premda je izravniji u prvoj varijanti. Ipak, bezmjerna ljubav iskupit će sva Sonjina stradanja. U religijskom sloju, na granici s mističim, Dostojevski tri puta spominje Jevanđelje: u razgovoru s Porfirijem o Lazarovu uskrsnuću, kad mu Sonja čita tu legendu i kroz priopćenje uvjerene dostojevskijevske misli o nadi na “uspon palog čovjeka... velikoj i općoj harmoniji, bratskoga konačna suglasja svih... po Kristovu evanđeoskom zakonu”. A N.A. Berdjajev kaže o Dostojevskom: “Genijalni dijalektičar, najveći ruski metafizičar, a ne mistik!”

Nezamislivo je utjeloviti na sceni poetiku F.M. Dostojevskoga i pritom zaobići autorsku ironiju, osobito originalnu, jedinstvenu grotesku koju su mnogi veliki pisci usisali od Gogolja, a utekli joj se i skladatelji poput Stravinskog, Rahmanjinova i Šoštakoviča. Ako redatelj u autorovim riječima nalazi glazbu, balet i slike, za prevodioca su riječi Dostojevskoga plastične tvorevine ne lakše prevodive od Neznanke A. Bloka. Raspored riječi je simboličan, rečenični ustroj karakterističan. Ništa nije slučajno: neophodan je svaki slog, svaki izvučeni zvuk, djelatna je svaka stanka, svako ponavljanje, disanje, svaki prigušeni titraj nakon svake riječi. Iz izgovorena spoznaje se i prešućeno.

* Priče su ležaj od golih dasaka za više osuđenika. - Nap. autorice NKS

ALEKSANDAR ANATOLJEVIČ OGARJOV rođen je u Voronješkoj oblasti (ruski centralni federalni okrug). Glumačku školu završio je 1983. u Voronježu i potom radio u brojnim ruskim kazalištima. Na Državnom institutu dramske umjetnosti (GITIS) u Moskvi, u klasi profesora Anatolija Aleksandroviča Vasiljeva od 1988. studira režiju i završava 1993. godine te ostaje na Institutu kao asistent režije. S Vasiljevim sudjeluje u predstavama rađenim po tekstovima Thomasa Manna, Dostojevskog, Puškina i Čehova te kao njegov asistent u predstavama Kockar i Tri sestre, sudjeluje na festivalima u Krakowu, japanskim gradovima Togo i Šienoko, u Braunschweigu, Bratislavi, Rimu, Parizu, Avgnonu, Budimpešti, Amsterdamu i Delfima.
Samostalnu karijeru započinje 2001. U Kazalištu Toljati režira Pannočku N. V. Gogolja i N. Sadur, Staklenu menažeriju T. Williamsa u Moskovskom akademskom teatru mladih, Plutajuću žarulju Woddyija Allena u Pušinovom kazalištu u Moskvi. U istom kazalištu režirao je Svećenikovu djecu Mate Matišića 2004. godine. Predstava je gostovala u Zagrebu, a na "Marulićevim danima“ Ogarjov je ovjenčan nagradom za najbolju režiju. Naredne godine u Moskovskom kazalištu mladih režira Gospodara muha W. Goldinga te Romeo i Juliet W. Shakespearea. Predstavu Brak na papiru Sluckoja i Bodrova postavlja 2006. godine u Vladimirskom oblasnom kazalištu. U kazalištu mladih režira Zimu I. Griškovec, u kazalištu Art-partner Muža moje žene Mira Gavrana, a Libido A. Čugunova u gostujućoj trupi Ekumena-teatar. U kazalištu Škole dramske umjetnosti A. A. Vasiljeva radi predstavu Čudo sa štiglićem Arsenija Tarkovskog, postavljenu u povodu stogodišnjice pjesnikove smrti. U tom kazalištu on i glumi u predstavama Putešestvije Onjegina Puškina i Čajkovskoga te u Puškinskim zabavama A. Puškina.
Aleksandar Ogarjov bavi se i pedagoškim radom. Docent je Međunarodnoga slavenskog instituta u Moskvi.
Dramatizacija romana Zločin i kazna F. M. Dostojevskoga, treća je Ogarjovljeva režija u Hrvatskoj. Obje prethodne, rađene 2007. godine, još su na repertoaru: Riječ je o Ćelavoj pjevačici E. Ionesca za HNK Split te dramatizaciji Puškinove novele Mećava postavljene u Gradskom kazalištu „Gavella“ u Zagrebu.
 

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)

 

PRESS CLIPPING:

SUGESTIVNE SLIKE TRPEĆE SAVJESTI, Helena Braut, Vjesnik, 2. 3. 2009.

SCENSKO ČUDO, Jasen Boko, Slobodna Dalmacija, 1. 3. 2009.