AUGUSTIN ŠIMAT - glasovir
solistički recital

Foyer HNK Split, petak, 15. svibnja u 18:00


Program:
JOHANN SEBASTIAN BACH Toccata u d-molu, BWV 913

FREDERIC CHOPIN Balada br. 1 u g-molu, op. 23

MODEST PETROVIČ MUSORGSKI Slike s izložbe
 

Augustin Šimat, pijanist i profesor klavira, rođen je 1982. godine u Splitu. Sa 6 godina počinje svirati klavir u glazbenoj školi "Josip Hatze" u Splitu, gdje završava nižu i srednju muzičku školu, klavirski i teorijski odjel u klasi prof. Vesne Alebić. Daljnje školovanje nastavlja na Umjetničkoj Akademiji Sveučilišta u Splitu u klasi prof. Olge Cinkoburove, gdje diplomira 2006. godine s odličnim uspjehom. Tri puta je dobitnik drugih nagrada na klavirskim natjecanjima u Hrvatskoj, regionalnom i državnom te natjecanju "Zlatko Grgošević“ u Sesvetama. Također je dobitnik druge nagrade na natjecanju Komorne glazbe 2005. godine u Zadru kao član klavirskog trija. Sudjelovao je na seminarima kod poznatih klavirskih pedagoga: prof. Robert Gubaydullin (Rusija), prof. Ruben Dalibaltayan (Armenija), prof. Vladimir Krpan (Hrvatska), prof. Michel Leduc (Francuska), prof. Marie Ghirardelli (Francuska)...
Solističke koncerte održao je u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Šibeniku, Makarskoj, Hvaru, Korčuli, Mostaru, Rimu, Marseilleu, a svirao je i čembalo prigodom izvođenja Četiri godišnja doba A. Vivaldija i Orkestralne suite u h-molu J. S. Bacha. Bilježi nastup u Zagrebu na ciklusu "Virtuoso“ u veljači 2007. godine na večeri posvećenoj Ruskim skladateljima, te u HNK Split 2006. godine na koncertu posvećenom stogodišnjici rođenja velikih skladatelja Borisa Papandopula i Dmitrija Šostakoviča. Redoviti je sudionik manifestacije "Dobro jutro more“ u Podstrani.
Od 2007. godine studira na postdiplomskom studiju na glasovitom moskovskom konzervatoriju “Čajkovski“ u klasi prof. Viktora Meržanova i asistenta Jurija Didenka.

U nepreglednom bogatstvu glazbene ostavštine Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750) istaknuto mjesto pripada skladbama za klavir. Radovi s tog područja jasno očituju njegovu glazbenu misao, polifonu u svojoj biti, s dionicama koje imaju potpunu samostalnost kretanja i sasvim individualnu fizionomiju. Početna mladenačka Toccata u d-molu, BWV 913 zanimljiva je prije svega po kompendiju slobodno-fantazijskoga i kontrapunktskoga umijeća, pokazujući nam razmjere skladateljeva talenta na počecima karijere. Zajedno sa suitnim zbirkama (Francuske suite, Engleske suite, partite), Toccata u d-molu objavljena je u prvom svesku zbirke Clavierübung, zrcaleći savršen omjer strukturne i estetičke zaokruženosti te pedagoške svrhovitosti kojom je skladatelj postupno osvajao put do vrhunaca svoje umjetnosti na polju instrumentalne glazbe u koju svakako pripadaju oba sveska Das Wohltemperierte Clavier.

Djelatnošću Frédérica Chopina (1810-1849) poljska je glazba uopće, a naročito klavirska, dosegla vrhunac kojega do danas nitko nije uspio nadmašiti. U svojim djelima ostvario je romantičku klavirsku glazbu jedinstvenog, posve individualnog stila izgrađujući ga sintezom tekovina europske glazbe (Bacha, Beethovena, Schuberta u odnosu na formalnu strukturu, te Clementija, Hummela, Fielda u klavirskoj fakturi) i karakterističnih elemenata poljske nacionalne glazbe. Duboko izvorna, kantabilna melodika sugestivnog izražaja, satkana od integrirane ornamentike, oslobođene intervalskih konvencionalnosti, jedna je od glavnih komponenta Chopinova stila. Njegova ritmika obiluje raznolikošću oblika iz poljske narodne glazbe, a harmonijsko tkivo obogaćeno je neuobičajenim i novim postupcima u provođenju modulacija, paralelizama, korištenju kromatike i alteriranih akorda, čime je utro put Wagneru, Lisztu, ruskim majstorima, pa čak i francuskim impresionistima. Većina njegovih klavirskih skladbi pripada području intimne romantične minijature, u kojima se svojstva klavira i njegova tona iskorišćuju do neslućenih mogućnosti (bogata zvukovna diferencijacija i korištenje dinamike, agogike i pedala). Mnogim postojećim formama Chopin je proširio izražajni raspon i promijenio funkciju: njegova etida nije više instruktivna, već umjetnički produbljena skladba, društveni narodni plesovi mazurka i poloneza postaju poetični, stilizirani umjetnički plesovi, scherzo i preludij preoblikovani su u samostalne klavirske forme, a potpuno nov život dao je i baladi. Prije Chopina, balada je već odavna poznat pojam, ali ne na području instrumentalne, već vokalne glazbe. Chopin je zapravo prvi skladatelj koji za nju osvaja i instrumentalno polje. Njegove četiri balade (u g-molu, F-duru, As-duru i f-molu) djela su slobodne, ali uravnotežene forme, u kojima je spojio liriku, epiku i dramu ostvarivši vlastiti baladni stil s elementima pjesme, ronda, sonate i varijacije. Po širini zamisli i intenzitetu života, koji u njima ključa neprekinutom snagom i zamahom, po složenosti varijacijskog principa, koji u opsežnijim Chopinovim radovima nalazi redovitu, veoma inventivnu primjenu, po kontrastima tematskog materijala i završenosti cjeline, po dramatici u sukobljavanju glavnih zamisli koje Chopin razrađuje povezujući ih dinamičkim osjenčavanjem, balade očituju jarke crte onoga što muzikolozi nazivaju Chopinovim simfonizmom. Prva balada u g-molu, op. 23, iz 1835. godine kontrastom tema podsjeća na sonatni stavak. Osnovni motiv ovog djela predstavlja strah koji, baš kao i njegov antipod, vizionarsko blaženstvo, predstavlja dramske ličnosti ove epopeje bez riječi. Pritajene slutnje, prigušene tuge i demonski elementi kao da navješćuju uzburkanu umjetnikovu unutrašnjost i jakost njegovih psihičkih doživljaja. Jer, vrelo Chopinove boli jedinstvenom se snagom emocija pretvaralo u vrelo umjetnosti koja je, kako kaže Guy de Pourtales, pomogla skladatelju da uspije u tom iznimnom čudu - "da ostane isti protiv života, unatoč životu".

U krugu tzv. Moćne gomilice, Modest Petrovič Musorgski (183-1881) zauzima iznimno važno mjesto kao predstavnik umjetničkog realizma. Gotovo da nema umjetnika u povijesti ruske glazbe 19. stoljeća čije bi skladbe tako kruto i nesmiljeno odražavale realnost kao što je to u djelima Musorgskoga. On je u tome bio i ostao veliki učitelj i vođa onih koji su ga slijedili na njegovu putu. Premda je u prvom redu vokalni skladatelj, Musorgski je ostavio i određen broj instrumentalnih skladbi (većinom klavirskih) koje pripadaju području minijature i nose izrazita programna obilježja. Ciklus Slike s izložbe za klavir iz 1874. godine duguju svoj postanak posmrtnoj izložbi crteža i akvarela skladateljeva vjernog prijatelja i arhitekta Hartmanna, koja je na Musorgskoga ostavila dubok dojam. Osjetivši da bi sadržaj nekih slika mogao biti na svoj način izražen glazbenim sredstvima, on je izabrao deset karakterističnih Hartmannovih radova i načinio ih ishodištem veoma uspjelog djela. Sadržajno, pojedini ulomci te skladbe oblikuju zanimljive kontraste te pripadaju raznolikim područjima: to su čas fantastične slike (Gnomus, Koliba na kokšjim nogama), čas prizori iz života (Igra djece u perivoju Tuilerija, Bydlo, Samuel Goldenberg i Schmuyle, Trg u Limogesu), čas oživljavanja epske veličine u prošlosti (Velika vrata u Kijevu). Ciklus otvara karakterističan stavak nazvan Promenade (Šetnja), koji se javlja i kasnije predstavljajući element spoja među pojedinim slikama, jedinstvo u skladbi. A takva je i bila autorova zamisao. Promenade je zapravo slika Musorgskoga koji ide od slike do slike, doživljava raznolike dojmove i raznoliko reagira. Kao jedno od najznačajnijih djela ruske klavirske literature, Slike s izložbe odaju skladateljev bogat dar zapažanja, njegov smisao za živopisnost i humor te za iskorištavanje specifično klavirskog kolorita. Upravo je kolorit u tom djelu naveo nekolicinu skladatelja na pokušaj da ga prerade za orkestar. U tom je poslu najbolje uspio Maurice Ravel, u čijoj su blještavoj obradbi Slike s izložbe postale stalnim sastavnim dijelom svjetskoga simfonijskog repertoara.

Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić