operni pjevači / umjesto biografije  hnk split

vatroslav tudor   1918 - 2002

 

   

V. Tudor u Missis Mandini (1957)... Šeherezadi (1963)...


Uz tihi odlazak Vatre Tudora

Tiho nas je napustio Vatroslav Tudor, omiljeni Vatro, kako su ga intimno zvali svi u splitskom teatru, ali i kući njegovi najbliži. Podno borova u dekoru gotovo jesenjeg Lovrinca pobjegao je Vatro iza pozornice, tamo gdje je proveo dobar dio života, u prostoru gdje vlada strah prvog nastupa, tuga promašaja ili karnevalsko veselje iznenadnog uspjeha. Koliko je srca, razložne tolerancije i hrabrosti trebalo imati u onom malom međuprostoru između vidljivog i nevidljivog dijela pozornice gdje raste psihološko-emotivna tenzija, tamo gdje šapat odjekuje i doziva se Boga. Zatečen tijekom predstave s onu stranu rampe među sjenama što se brzo kreću često sam opazio izduženi Vatrin lik koji mi se doimao poput drvenog sveca ponizne blagosti, mistika  uronjenog u svijet imaginacije, skrivenog mandarina čijom voljom na užarenu scenu stupaju oni koji bi nas svojom ispoviješću trebali ganuti. Naša kazališna kritika i publicistika nikad nije imala dovoljno upornih pera koji bi ispod sjajne glazure i zavodljive površine doprli do skrivenih kazališnih ličnosti i vrijednosti, onih zaboravljenih imena bez kojih bi registar naše osjećajnosti bio siromašniji za jednu prigušenu ali autentičnu notu.

Vatro je rođen blizu kazališta u osvit stvaranja monarhističke Jugoslavije kada se riječi nisu podudarale sa stvarima i kada je okrutna magistrala kroz ljudsku povijest natjerala mnoge da svoje nade i zanose potraže upravo u kazalištu. I dok je sjaj prolaznosti tuširao generacije kojima je teatar bio tek bijeg iz svakodnevice, Vatri je kazalište bilo i ostalo nadahnuće, imaginarni svijet  u kojemu vjera u bolje nenametljivo prožima sve njegove priče, ljubav koja uvijek nadvladava  mržnju, istina koja je uvijek snažnija od laži. Pjevanje u Zvonimiru ili Jedinstvu, brojnim crkvenim zborovima, konačno je okončano stalnim angažmanom u odličnom kazališnom Zboru 1946. i odmah zatim prvim epizodama (Angelotti u Tosci, Grof Ceprano u Rigolettu, Pavo u Morani, Montano u Otellu i brojnim drugim operama). Studij pjevanja kod popularnog Petra Markovića-Šilana bio je prekinut zbog zdravstvenih problema, a od 50-tih godina Vatro preuzima dužnost opernog inspicijenta. 

...te Tosci i Eru s onoga svijeta (2002)


SVJEDOK PRIGUŠENIH ZVUKOVA
 

Sve do odlaska u mirovinu i angažmanima koji su potrajali do travnja ove godine u Tosci, nižu se nastupi, putovanja, ljetni festivali, koncerti u crkvama. Vrijednosti ostvarenih uloga, ma koliko se nekome mogu učiniti nevažnima, otkrivaju fluidna duševna stanja pojedinog lika s naglašenim smislom za unutrašnje psihološke rezbarije i očaravajuću jednostavnost detalja. Vatro se nije trudio da svoju nadahnutu i jednostavnu igru podigne na pijedestal uzvišenosti, da antologijskoj memoriji i sposobnosti brzog uskakanja u razne uloge odrekne mjeru jednostavnosti i blagog humora. Njegov je dom u Vranjicu bilo pravo sastajalište brojnih opernih i dramskih umjetnika, tamo pod vedrim zvjezdanim nebom trajale su raspre, ponekad su se čule i krupne riječi ili tiha pjesma za okrjepu malodušnih. Sve su vrijeme Vatro i njegova Ivanka  sačuvali senzibilitet melankolika i sanjara, ta oni su svjedoci vremena u kojemu je fanatizam pojedinaca i cijelog ansambla gradio povjerenje u kazalište, kao da se pozornica produžavala na ulicu, a život bez kazališta ličio na zemlju bez kisika. Danas kada se razotkriva nemoć teatra i neizvjesnost života, možda bi dijalog s prošlošću i svijest o kazališnom kontinuitetu povratio malo izgubljene nade. Vrijednost kazališnih histriona koji su živjeli časno i strasno nije prolazna kao što su to kriteriji onih  koji su ih odavno otpisali i pokopali. Kao jedan od posljednjih svjedoka minulog kazališnog vremena i kompleksnog unutrašnjeg života grada s razorenim kolorizmom, Vatroslav Tudor služio je kazalištu odano i s ljubavi, skromno i strasno, predajući mu svoju milu Elzu i Marka, ostajući zamjetljivom sjenom u sjeni kazališta. 

I kada su se nakon uspjelih predstava na Peristilu ili udaljenom Kaštetelu umorni zboristi vraćali kućama, Vatro je pješke dolazio do sjeverne luke i brodićem se otiskivao prema Vranjicu gdje ga je s feralom u ruci čekala Ivanka da zajedno krenu za sirenskim glasovima u tako stvarni svijet opere. Na tom putu ispraća ga aplauz svih koji smo ga poštovali i voljeli.



Tonći Šitin