|
V. Tudor u Missis Mandini (1957)... Šeherezadi
(1963)...
Uz tihi odlazak Vatre Tudora
Tiho nas je napustio Vatroslav Tudor, omiljeni Vatro, kako su ga intimno
zvali svi u splitskom teatru, ali i kući njegovi najbliži. Podno
borova u dekoru gotovo jesenjeg Lovrinca pobjegao je Vatro iza
pozornice, tamo gdje je proveo dobar dio života, u prostoru gdje
vlada strah prvog nastupa, tuga promašaja ili karnevalsko veselje
iznenadnog uspjeha. Koliko je srca, razložne tolerancije i
hrabrosti trebalo imati u onom malom međuprostoru između
vidljivog i nevidljivog dijela pozornice gdje raste psihološko-emotivna
tenzija, tamo gdje šapat odjekuje i doziva se Boga. Zatečen
tijekom predstave s onu stranu rampe među sjenama što se brzo
kreću često sam opazio izduženi Vatrin lik koji mi se doimao
poput drvenog sveca ponizne blagosti, mistika
uronjenog u svijet imaginacije, skrivenog mandarina čijom
voljom na užarenu scenu stupaju oni koji bi nas svojom ispoviješću
trebali ganuti. Naša kazališna kritika i publicistika nikad nije
imala dovoljno upornih pera koji bi ispod sjajne glazure i
zavodljive površine doprli do skrivenih kazališnih ličnosti i
vrijednosti, onih zaboravljenih imena bez kojih bi registar naše
osjećajnosti bio siromašniji za jednu prigušenu ali autentičnu
notu.
Vatro je rođen blizu kazališta u osvit stvaranja monarhističke
Jugoslavije kada se riječi nisu podudarale sa stvarima i kada je
okrutna magistrala kroz ljudsku povijest natjerala mnoge da svoje
nade i zanose potraže upravo u kazalištu. I dok je sjaj
prolaznosti tuširao generacije kojima je teatar bio tek bijeg iz
svakodnevice, Vatri je kazalište bilo i ostalo nadahnuće,
imaginarni svijet u
kojemu vjera u bolje nenametljivo prožima sve njegove priče,
ljubav koja uvijek nadvladava
mržnju, istina koja je uvijek snažnija od laži. Pjevanje
u Zvonimiru ili Jedinstvu, brojnim crkvenim
zborovima, konačno je okončano stalnim angažmanom u odličnom
kazališnom Zboru 1946. i odmah zatim prvim epizodama (Angelotti u
Tosci, Grof Ceprano u Rigolettu, Pavo u Morani,
Montano u Otellu i brojnim drugim operama). Studij pjevanja
kod popularnog Petra Markovića-Šilana bio je prekinut zbog
zdravstvenih problema, a od 50-tih godina Vatro preuzima dužnost
opernog inspicijenta.
|
...te Tosci i Eru s onoga svijeta (2002)
SVJEDOK PRIGUŠENIH ZVUKOVA
Sve do odlaska u mirovinu i angažmanima koji su potrajali do travnja ove
godine u Tosci, nižu se nastupi, putovanja, ljetni
festivali, koncerti u crkvama. Vrijednosti ostvarenih uloga, ma
koliko se nekome mogu učiniti nevažnima, otkrivaju fluidna duševna
stanja pojedinog lika s naglašenim smislom za unutrašnje psihološke
rezbarije i očaravajuću jednostavnost detalja. Vatro se nije
trudio da svoju nadahnutu i jednostavnu igru podigne na pijedestal
uzvišenosti, da antologijskoj memoriji i sposobnosti brzog
uskakanja u razne uloge odrekne mjeru jednostavnosti i blagog
humora. Njegov je dom u Vranjicu bilo pravo sastajalište brojnih
opernih i dramskih umjetnika, tamo pod vedrim zvjezdanim nebom
trajale su raspre, ponekad su se čule i krupne riječi ili tiha
pjesma za okrjepu malodušnih. Sve su vrijeme Vatro i njegova
Ivanka sačuvali
senzibilitet melankolika i sanjara, ta oni su svjedoci vremena u
kojemu je fanatizam pojedinaca i cijelog ansambla gradio
povjerenje u kazalište, kao da se pozornica produžavala na
ulicu, a život bez kazališta ličio na zemlju bez kisika. Danas
kada se razotkriva nemoć teatra i neizvjesnost života, možda bi
dijalog s prošlošću i svijest o kazališnom kontinuitetu
povratio malo izgubljene nade. Vrijednost kazališnih histriona
koji su živjeli časno i strasno nije prolazna kao što su to
kriteriji onih koji su ih odavno otpisali i pokopali. Kao jedan od
posljednjih svjedoka minulog kazališnog vremena i kompleksnog
unutrašnjeg života grada s razorenim kolorizmom, Vatroslav Tudor
služio je kazalištu odano i s ljubavi, skromno i strasno,
predajući mu svoju milu Elzu i Marka, ostajući zamjetljivom
sjenom u sjeni kazališta.
I kada su se nakon uspjelih predstava na Peristilu ili udaljenom Kaštetelu
umorni zboristi vraćali kućama, Vatro je pješke dolazio do
sjeverne luke i brodićem se otiskivao prema Vranjicu gdje ga je s
feralom u ruci čekala Ivanka da zajedno krenu za sirenskim
glasovima u tako stvarni svijet opere. Na tom putu ispraća ga
aplauz svih koji smo ga poštovali i voljeli.
Tonći Šitin
|
