|
Sasvim tiho napustio nas je Tomica Kuljiš, podigao svoj šešir i
laganim korakom nestao u sjene Prirova, pod cimprise, tamo di su
lipe droge uspomene. Ono što je svakodnevno i jednostavno to je
kod njega znalo izrasti u napetu dramu, kao što bi se i zaglušujući
forte rastopio u jedva čujne prigušene zvukove...O terra,
addio; addio valle di pianti...Jedan za drugim odlaze majstori
«stare garde», oni koji su pripadali generaciji umjetnika koja
je iznikla ili se formirala u ovom gradu, koja je u jedno
neizvjesno vrijeme odabrala kazalište kao svoj usud, s punim
predanjem i bez nade u zamamne materijalne perspektive, samo zato
jer su čuli sirenske glasove njima nepoznatih svjetova i krenuli
u duhovnu avanturu koja je druge užasavala. Kazalište je bila
stalna opsesija Tomislava Kuljiša, s njim je sve počimalo i svršavalo,
već od trenutka kada je došao u Split naoružan atributima s otočkog
carstva kojemu nije manjkalo operetske sladunjavosti ili teških
mediteranskih sjena prohujalih vremena. Razumije se, nije lak uvid
u gusti Kuljišev životni itinerer koji će ga nakon dužnosti
poslijeratnog tajnika opere i voditelja Poslovnice za kulturne i
umjetničke pripredbe, voditi 1951. godine u Zagreb na mjesto
prvog direktora Poslovnice Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske
i Muzičke naklade, da bi se s Bombardellijem 1953.vratio u Split
i angažirao se u radu novoformirane Splitske filharmonije i
pokretanju Splitskih ljetnih priredbi, te konačno do mjesta
direktora Dalmacijakoncerta 1971.do zaključno 1980. kada ta
organizacija prelazi u ruke HNK.
Trajna preokupacija Tomislava Kuljiša kroz puna četiri
desetljeća umjetničkog rada jest redateljski - glazbeno-scenski
rad. Za različite pozornice, u kazališnoj kući ili otvorenim
prostorima, režirao je gotovo 50 opera, desetak opereta, isto
toliko scenografija, da i spominjemo brojne akademije, športske
priredbe (primjerice, otvaranje i zatvaranje Atletskog prvenstva
Europe A-90). U bogatoj niski skladatelja čija je djela uprizorio
dominiraju glavni predstavnici belcanta od Rossinija, Donizettija,
Bellinija do Verdija, veristi od Mascagnija, Leoncavala, Giordana
do Puccinija, francuski skladatelji od Bizeta, Gounoda do
Saint-Saensa, njemački od utemeljivača opere Glucka do
reformatorskog djela Richarda Wagnera, engleskog skladatelja
koralnog ugođaja Henrya Purcella, da i ne spominjemo dominantnu
struju domaćih skladatelja od Zajca, tvorca nacionalnog stila
Gotovca do Hatzea, Brkanovića, Tijardovića i Bombardellija.
Najpoznatiji operetni stvaroci od J. Straussa, Offenbacha do
Kalmana, uz domaće skladatelje, također su bili predmetom živog
interesa Tomice Kuljiša. Ušao je u kazalište kao mladi kazališni
histrion, obavljao je gotovo sve poslove, vezao se uz njegovu
sudbinu, dijeleći njegove uspone i padove, ali osvajajući i
najviše teatarske vrhunce. Uzdizao je kazalište, a ne svoju
osobu, spominjao one od kojih je učio Gašparovića, Habuneka,
Mansvjetovu i druge. «Grad ne stvara teatar», govorio je,»već
ga stvaraju pojedini intendanti, ravnatelji opere i
drame...nerijetko uz nos samom gradu i gradskim ocima». Tipičnom
kazališnom lapidarnošću više puta je rečeno da je unatoč
kultiviranosti svojeg scenskog izraza, Tomica godinama ostajao
pritajen, neprimjećen, skriven iza rezultata koji nije slavio
njegovu redateljsku stilizaciju već cijelu kazališnu epohu u
koju je impregnirana njegova energija, neviđeni zanosi i takve
organizacijske sposobnosti kakve se rađaju jednom u sto godina.
Ako ste barem jednom promatrali Tomicu kako radi onda biste
otkrili što jer to poezija fanatizma, traganje za jasnom
eksplikacijom, oduševljenost umjetnicima koji su prepoznali lik i
oplodili ga dubinama svog doživljaja. Tragična je prolaznost
scenske umjetnosti. Jednom viđena opera potone u zaborav,
neopozivo i zauvijek, a iz tih tamnih oceana ne može je probuditi
nikakav snimak ili foto zapis. Gledaoci su navikli na neposredni
kontakt i živi doživljaj, a svi pokušaji da se predstava
posebno snimi
ili od nje napravi film, predstavljaju prijelaz u suštinski
drugačiji medij, a time i neke druge konotacije. Stara indijska
poslovica kaže da je bolje jedanput vidjeti, nego li viđeno
stotinu puta opisivati. Neponovljiv je kazališni doživljaj i
neuhvatljiva atmosfera koju ni jedan kritičar ne može opisati,
jer je život na pozornici uvijek nešto više od toga, kao da
odjednom očima čujemo, a ušima gledamo. Oscar Wilde metaforički
kaže: «Umjetnost nije kao život, ona jest život». Kritičarske
prosudbe, barem kada je riječ o onima glazbenim, ma koliko bile
neopozive i konačne, ne daju dovoljno elemenata za vrednovanje,
estetsko ili idejno ili fenomenološko, jedne glazbene prakse i
repertoara koji bi se mogao uvjetno nazvati splitskim glazbenim
stilom. Štoviše, medij kazališne kritike je trajniji od samog
kazališta i nitko ga naknadno ne može osporiti ili dovesti u
pitanje kritičarevo razumijevanje. Glazbena praksa u
poslijeratnom Splitu imala je neke svoje imperative, preferencije,
sasvim je razumljivo što je svih privukla teza o realizmu kao
stilskoj usmjerenosti, belcantu kao središnjem interesu. Od
rigidnog socrealizma, preko nekritičkog slogana «stići i prestići»,
pa do suvremenih kazališnih izričaja i sedamdesetih godina
20.stoljeća relevantne Jugoslavenske muzičke scene,
nezaboravnih komorno-avangardnih inicijativa (Kripta-70), pribija
se Tomislav Kuljiš a zajedno s njim i jedna samosvojna
glazbeno-scenska praksa koja nije kopija, šablon, import, već nešto
što izrasta iz ove sredine, iz ovih prostora, iz njegove
percepcije, senzibiliteta, koja je gejzir našeg prkosa, radosti i
očaja, koja unatoč svim plićacima i olujama, nikad nije
odustala od traganja za ljepotom, nikad nije prestala biti opčinjena
poezijom i glazbom, nije odustajala od pokušaja da harmonizira
svjetla koja nas vode prema dobru u svijetu koji se pokazuje kao laterna
magica. Ako je Tomica za nečim tragao u kazalištu, ako je
svoj kompas estetske opredijeljenosti prema nečem okretao, onda
to svakako nisu bili eksperimenti, vatromet scenografsko-vizualnog
bljeska lažne stilske koherencije i plitke postmoderne
egzibicije. Vrlinu je tražio u unutrašnjem logičnom sadržaju,
sugestivnu ritmu, u istini više nego li metafori, otkrivao je
prava psihološka središta, sjajno raspoređivao ansambl. Visoka
kazališna sofistikacija ne smije zamutiti sigurni i jasni protok
drame, puna korelacija između slike i ideje, između opipljivog i
onog što se sugerira, što je sadržano u sazrijevanju atmosfere,
sve to čini dio stilskog ključa Tomislava Kuljiša koji nas je
godinama uvlačio u tajanstveni i nestvarni svijet Aide, Norme,
Seviljca, Nabucca, Didone i Eneja, Orfeja, Lucije, Don
Carlosa....ostavljajući uvijek dovoljno prostora pjevačima, koji
su dolazili iz cijelog svijeta, da svojim umijećem podižu našu
emotivnu temperaturu do usijanja.
Ostaje
zabilježena i prenesena na neko novo vrijeme ona silna energija,
dobra volja, organizatorsko umijeće, predanost i ukus našeg
Tomice Kuljiša kojemu je teatar, čak i onda kada je otišao u
mirovinu, bilo jedino mjesto na svijetu gdje je bio sretan.
Tonći
Šitin
|
