hnk split

biografije

    

tomislav kuljiš
kazališni redatelj
i producent


Sasvim tiho napustio nas je Tomica Kuljiš, podigao svoj šešir i laganim korakom nestao u sjene Prirova, pod cimprise, tamo di su lipe droge uspomene. Ono što je svakodnevno i jednostavno to je kod njega znalo izrasti u napetu dramu, kao što bi se i zaglušujući forte rastopio u jedva čujne prigušene zvukove...O terra, addio; addio valle di pianti...Jedan za drugim odlaze majstori «stare garde», oni koji su pripadali generaciji umjetnika koja je iznikla ili se formirala u ovom gradu, koja je u jedno neizvjesno vrijeme odabrala kazalište kao svoj usud, s punim predanjem i bez nade u zamamne materijalne perspektive, samo zato jer su čuli sirenske glasove njima nepoznatih svjetova i krenuli u duhovnu avanturu koja je druge užasavala. Kazalište je bila stalna opsesija Tomislava Kuljiša, s njim je sve počimalo i svršavalo, već od trenutka kada je došao u Split naoružan atributima s otočkog carstva kojemu nije manjkalo operetske sladunjavosti ili teških mediteranskih sjena prohujalih vremena. Razumije se, nije lak uvid u gusti Kuljišev životni itinerer koji će ga nakon dužnosti poslijeratnog tajnika opere i voditelja Poslovnice za kulturne i umjetničke pripredbe, voditi 1951. godine u Zagreb na mjesto prvog direktora Poslovnice Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske i Muzičke naklade, da bi se s Bombardellijem 1953.vratio u Split i angažirao se u radu novoformirane Splitske filharmonije i pokretanju Splitskih ljetnih priredbi, te konačno do mjesta direktora Dalmacijakoncerta 1971.do zaključno 1980. kada ta organizacija prelazi u ruke HNK.

            Trajna preokupacija Tomislava Kuljiša kroz puna četiri desetljeća umjetničkog rada jest redateljski - glazbeno-scenski rad. Za različite pozornice, u kazališnoj kući ili otvorenim prostorima, režirao je gotovo 50 opera, desetak opereta, isto toliko scenografija, da i spominjemo brojne akademije, športske priredbe (primjerice, otvaranje i zatvaranje Atletskog prvenstva Europe A-90). U bogatoj niski skladatelja čija je djela uprizorio dominiraju glavni predstavnici belcanta od Rossinija, Donizettija, Bellinija do Verdija, veristi od Mascagnija, Leoncavala, Giordana do Puccinija, francuski skladatelji od Bizeta, Gounoda do Saint-Saensa, njemački od utemeljivača opere Glucka do reformatorskog djela Richarda Wagnera, engleskog skladatelja koralnog ugođaja Henrya Purcella, da i ne spominjemo dominantnu struju domaćih skladatelja od Zajca, tvorca nacionalnog stila Gotovca do Hatzea, Brkanovića, Tijardovića i Bombardellija. Najpoznatiji operetni stvaroci od J. Straussa, Offenbacha do Kalmana, uz domaće skladatelje, također su bili predmetom živog interesa Tomice Kuljiša. Ušao je u kazalište kao mladi kazališni histrion, obavljao je gotovo sve poslove, vezao se uz njegovu sudbinu, dijeleći njegove uspone i padove, ali osvajajući i najviše teatarske vrhunce. Uzdizao je kazalište, a ne svoju osobu, spominjao one od kojih je učio Gašparovića, Habuneka, Mansvjetovu i druge. «Grad ne stvara teatar», govorio je,»već ga stvaraju pojedini intendanti, ravnatelji opere i drame...nerijetko uz nos samom gradu i gradskim ocima». Tipičnom kazališnom lapidarnošću više puta je rečeno da je unatoč kultiviranosti svojeg scenskog izraza, Tomica godinama ostajao pritajen, neprimjećen, skriven iza rezultata koji nije slavio njegovu redateljsku stilizaciju već cijelu kazališnu epohu u koju je impregnirana njegova energija, neviđeni zanosi i takve organizacijske sposobnosti kakve se rađaju jednom u sto godina. Ako ste barem jednom promatrali Tomicu kako radi onda biste otkrili što jer to poezija fanatizma, traganje za jasnom eksplikacijom, oduševljenost umjetnicima koji su prepoznali lik i oplodili ga dubinama svog doživljaja. Tragična je prolaznost scenske umjetnosti. Jednom viđena opera potone u zaborav, neopozivo i zauvijek, a iz tih tamnih oceana ne može je probuditi nikakav snimak ili foto zapis. Gledaoci su navikli na neposredni kontakt i živi doživljaj, a svi pokušaji da se predstava posebno snimi  ili od nje napravi film, predstavljaju prijelaz u suštinski drugačiji medij, a time i neke druge konotacije. Stara indijska poslovica kaže da je bolje jedanput vidjeti, nego li viđeno stotinu puta opisivati. Neponovljiv je kazališni doživljaj i neuhvatljiva atmosfera koju ni jedan kritičar ne može opisati, jer je život na pozornici uvijek nešto više od toga, kao da odjednom očima čujemo, a ušima gledamo. Oscar Wilde metaforički kaže: «Umjetnost nije kao život, ona jest život». Kritičarske prosudbe, barem kada je riječ o onima glazbenim, ma koliko bile neopozive i konačne, ne daju dovoljno elemenata za vrednovanje, estetsko ili idejno ili fenomenološko, jedne glazbene prakse i repertoara koji bi se mogao uvjetno nazvati splitskim glazbenim stilom. Štoviše, medij kazališne kritike je trajniji od samog kazališta i nitko ga naknadno ne može osporiti ili dovesti u pitanje kritičarevo razumijevanje. Glazbena praksa u poslijeratnom Splitu imala je neke svoje imperative, preferencije, sasvim je razumljivo što je svih privukla teza o realizmu kao stilskoj usmjerenosti, belcantu kao središnjem interesu. Od rigidnog socrealizma, preko nekritičkog slogana «stići i prestići», pa do suvremenih kazališnih izričaja i sedamdesetih godina 20.stoljeća relevantne Jugoslavenske muzičke scene, nezaboravnih komorno-avangardnih inicijativa (Kripta-70), pribija se Tomislav Kuljiš a zajedno s njim i jedna samosvojna glazbeno-scenska praksa koja nije kopija, šablon, import, već nešto što izrasta iz ove sredine, iz ovih prostora, iz njegove percepcije, senzibiliteta, koja je gejzir našeg prkosa, radosti i očaja, koja unatoč svim plićacima i olujama, nikad nije odustala od traganja za ljepotom, nikad nije prestala biti opčinjena poezijom i glazbom, nije odustajala od pokušaja da harmonizira svjetla koja nas vode prema dobru u svijetu koji se pokazuje kao laterna magica. Ako je Tomica za nečim tragao u kazalištu, ako je svoj kompas estetske opredijeljenosti prema nečem okretao, onda to svakako nisu bili eksperimenti, vatromet scenografsko-vizualnog bljeska lažne stilske koherencije i plitke postmoderne egzibicije. Vrlinu je tražio u unutrašnjem logičnom sadržaju, sugestivnu ritmu, u istini više nego li metafori, otkrivao je prava psihološka središta, sjajno raspoređivao ansambl. Visoka kazališna sofistikacija ne smije zamutiti sigurni i jasni protok drame, puna korelacija između slike i ideje, između opipljivog i onog što se sugerira, što je sadržano u sazrijevanju atmosfere, sve to čini dio stilskog ključa Tomislava Kuljiša koji nas je godinama uvlačio u tajanstveni i nestvarni svijet Aide, Norme, Seviljca, Nabucca, Didone i Eneja, Orfeja, Lucije, Don Carlosa....ostavljajući uvijek dovoljno prostora pjevačima, koji su dolazili iz cijelog svijeta, da svojim umijećem podižu našu emotivnu temperaturu do usijanja.

Ostaje zabilježena i prenesena na neko novo vrijeme ona silna energija, dobra volja, organizatorsko umijeće, predanost i ukus našeg Tomice Kuljiša kojemu je teatar, čak i onda kada je otišao u mirovinu, bilo jedino mjesto na svijetu gdje je bio sretan.

Tonći Šitin