 |
|
U hrvatskoj literaturi iznimno su rijetki tekstovi
koji se na izravan način bave antropologijom i seksualnošću - znači, sranjem,
govnima i sličnim stvarima. Osnovna je teza da sve prolazi kroz želudac - ljubav, seks i
politika, i da hrana predstavlja primarni nagon ljudi. Vrlo je neobično u 18. stoljeću
naići na nešto što podsjeća gotovo na Rabelaisa; tekst je prepun psovki, pa otuda i
sumnje da ga nije napisao svećenik, pa ni fra Kleme Grubišić kojemu se autorstvo i
pripisuje kao najvjerojatnije.
U onoj brzini naš ti brod uleti u usta velikog
kita. Kad izjedanput zazvonila zvona. u drobini ogromne ribetine bilo je puno crkav,
kuća, cilih mista. Znaš li ti da je tamo glavni fratar nad svim crkvama oni naš
luckasti đezuit don Ivan Lučić, oni šta je iša u misije u indijske zemlje. On mi je
pokaza jednu krčmu di smo se najili i to sve pečeni prepelica. Reka mi je da se ova
ribetina u čiju smo trbušinu upali zove balina iliti kit... Taj ti kit kad ogladni
proguta po nekoliko brodova i to sa svim mornarima i cilom kargom. Tako da cili ovi pusti
narod živi od toga što dođe brodovima. Za vatru palit, peći i kuhati uzimaju drvlje od
starih brodova i sanduka.
Ja mislim da se ovdi priklapa uzimanje i davanje! Vi ste njemu dali zlatni nakit da vam ga pomoderna, a on vas je, kažu, moderno zajebo. Daklem: moderni nakit - moderni zajeb. Potire se! Eko, ko je dobio, dobio je! Komedija e finita, e! |
Paolo Magelli: Buzdo ili hrabrost odmaka U radu smo nastojali ne zarobiti se šablonama, kao što to ni pisac nije učinio u svoje vrijeme. Ne zaboravljamo pri tome tradiciju renesansnog i baroknog kazališta, ne zaboravljamo ni daleke mirise komedije dell' arte, ali bilo bi suludo samo citirati te obrasce. Oni nam omogućuju da se i mi, poput autora, poigramo s temom koja otvara bezbrojnih varijacija. Uzeti tekst "citatno" i klasificirati ga prema kanonima vremena, ili ga nakalemiti na neke realističke okvire, značilo bi suicidalnu odluku. Stalo nam je istaknuti igru u i oko samog teksta. Ako je nema, gubi se cijeli jedan svijet bez kojega je teatar beskrajno siromašniji i koji me onda niti ne zanima. Temu zbora cura unijeli smo kako bismo nadomjestili ono što je moralo otpasti u adaptaciji teksta za naše vrijeme. Pri tome smo koncept vulgarnosti slijedili ne radi nje same, koliko radi poigravanja njome. Jedno je puka beštima, a nešto drugo je težina životnih prilika koja iz takve beštime progovara. Je li bogohulno pretendirati da je i psovka dijalog sa Svevišnjim? Autorovo temeljito poznavanje Biblije vidljivo je u svakom djeliću teksta, a čitavo to ogromno znanje o prošlosti nije li savršena anticipacija budućnosti?
MAGELLIJEV POVRATAK U SPLIT POSRANO VRIME DOŠLO KAD LJUBAV ZAŠUTI
|
