 |
 |
ŽESTOKA I DOJMLJIVA STRUKTURA Prizori su
brzi i kratki, dijalozi žestoki i jezgroviti, pomaci se događaju u začudnom nizanju
sekvenci, a iz svega toga Magelli je uspio izgraditi dojmljivu strukturu koja gledatelje
pogađa žestinom, pomaknutošću situacija i začudnom sljubljenošću događanja,
nalijepljenih virtuoznom mizanscenskom jukstapozicijom jednih na druge, dinamičnim i
brzim, sluđenim kretanjima prizorištem. Takva igra ne dozvoljava nikome da bljesne
individualnom paradom, ali itekako bi se osjetilo da je netko zakazao. ZRCALO ZA PREPOZNAVANJE Kratkim i
izravnim rečenicama što ne žele ništa prikriti i fragmentima dramskih zbivanja
Šovagović gledateljima nudi pogled u osobnu i povijesnu zbilju vremena koje nas je
promijenilo, a redatelj Paolo Magelli smiono iscrtava na pozornici granice kazališta
kojega više ne zadovoljavaju bjegovi u iluzije imaginarnog spektakla... PRLJAVI POLITIČKI POTOK Cigla
Filipa Šovagovića posjeduje pretpostavku dramske snage u svom upornom gomilanju motiva
koji pojedinačno spajaju s općim. Svi Šovagovićevi junaci imaju čvrstu osnovu za
trajanje nalik sudbini, u svijetu koji je izrazito morbidan i zao. Oni su istodobno
smiješni i tragični, nemoćni i neostvareni u životnim okolnostima čije su žrtve, i
to nije nikakva zapletena fabula, nego slijed kauzalnosti koje vode u nesreću ili u
fatalnu prazninu. OTVORENA GROTESKA 'Cigla'
nije samo socijalni i naturalistički komad ispunjen bijedom i ratom, nego i otvorena
groteska, a pri samom kraju predstave i tragedija jedne nesretne i nesređene obitelji.
Šovagovićev tekst iskren je i nimalo površan, pa slobodno možemo reći da je riječ o
jednoj od najboljih drama napisanih na tu temu u Hrvatskoj. Redatelj Magelli znao je
iskoristiti tu priliku, pa je tijekom dva sata publika bila doslovno prikovana za stolce.
|
Jurica Pavičić HAJ-HO, HAJ-HO, HAJ-HO... Kad bi se Cigla Filipa Šovagovića trebala definirati jednom rečenicom, možda bi ponajbolji opis bio da je Cigla 'Snjeguljica i sedam patuljaka' koju za scenu adaptira Beckett.Postoji, međutim, velika razlika između Disneyevih sedam rudara sa ljepoticom pod istim krovom i ljepotice u istom hrvatskom jednosobnom stanu. Disneyev ambijent, ambijent je rada: ono čega se sjećamo iz priče o sedam patuljaka koračnica je haj-ho i patuljci koji se jedro vraćaju s posla naoružani motikama, lopatama i svjetiljkama. Šovagovićev svijet, svijet je u kojemu nema rada, a to znači ni kruha. Scenom Cigle dominiraju kreveti: kreveti kao scenski znak pretrpane stambene jedinice, ali i znak izležavanja na koje su likovi prisiljeni.
...oni koji ne mogu...
Nije slučajno da je Raymond Carver, pisac koji je najviše utjecao na hrvatsku kulturu devedesetih, svoju književnost izgradio oko motiva straha od nezaposlenosti. Posao za Carvera nije dostojanstven, on je grozničavo držanje za liticu. Nezaposlenost za Carvera nije socijalna činjenica već metafizički užas: nezaposleni su oni koji ne mogu platiti račune, hipoteku na kuću i koji ne mogu popraviti frižider. "Ja sam zaista živio među takvim ljudima, ljudima koji su strahovali što će biti ako im se pokvari frižider" zabilježio je veliki novelist. Cigla govori o ljudima kojima se već dogodilo ono čega se Carverovi likovi boje. Upravo zato, Cigla nije više samo socijalni i naturalistički komad, već i tekst natopljen onim poslije: groteskom i teatrom apsurda.
...ništa stvarno napraviti...
Ljudi iz Cigle ne mogu ništa stvarno napraviti, njima se sve događa bez njihovog utjecaja. Sve uključuje i ljubav i rat. To svakako nije lagodna pretpostavka za jedan dramski tekst, ali jest iskonsko osjećanje i stanje stvari za golemu većinu hrvatskih ljudi, koji i sami ne vjeruju da je sudbina doista u njihovim rukama. Upravo zato, Cigla je i generacijski komad. On neuvijeno, čak grubo govori o onome što se katkad naziva ratnom generacijom. Riječ je o generaciji rođenoj između 1962. i 1972. koja ni na koji način nije sudjelovala ni potakla lavinu strahota koja će zatrpati Hrvatsku u devedesetima. Kad se sranje dogodilo, bila je, međutim, pozvana da ga raščisti, i to je učinila. Kao zahvalnost, dobila je potpuno isključenje iz javnog života. Njezin je mentalitet anatemiziran, njezin je sustav vrijednosti ocrnjen, a ponuđeni su joj uredi za nezaposlene, emigracija ili prigibanje pred autoritetom. Oni iz '41. našli su svoje. Oni iz '68. svoje. Oni iz '71. svoje. Ova, pak, ratna generacija izgubila je sve; ostao joj je samo osjećaj moralne nadmoći koji blijedi poput starih razglednica i unutrašnja solidarnost koju potkapaju novac i vrijeme. I životarenje: životarenje Cigle. Cigla je zato pomalo i društvena alegorija. Jer, naslovnom junaku rat će se dogoditi onako kako se dogodio i junaku Kratkog izleta Ratka Cvetnića. Ušao je u njegov život bez pitanja i izašao bez pozdrava. Cigla će, na koncu, kad sve završi, u svom domu i među svojom braćom biti usamljeniji nego ikad prije.
|
