 |
Ivica
Buljan |
|
|
IVICA BULJAN Ne en 1965. Il a fait des etudes des sciences politiques et de la litterature comparee a l'Univeriste de Zagreb. Il etait critique de theatre de journal national Slobodna Dalmacija et redacteur de la revue theatrale Prolog (1989-94). Comme dramaturge il a realise une quinzaine de projets en Croatie, Slovenie et France avec Vito Taufer, Jean Michel Bruyere, Christian Colin, Pierre Diependaele, Krizstof Warlikowski... Avec Mare Sesardić, il a cree la compagnie de danse Studio Mare ou il a signe 4 spectacles comme dramaturge. Il a fait les mises en scene de: "Le nom sur le bout de la langue" de Pascal Quignard en Ljubljana 1995. "Phedre" de Marina Tsvetaeva a Zagreb 1996. "Dans la solitude des champs de coton" de Bernard Marie Koltes a Zagreb 1997. "Pylade" de Pier Paolo Pasolini a Zagreb 1998. Actuellement, il est redacteur de la revue theatrale Frakcija a Zagreb et directeur de Theatre National de Croatie a Split.
|
Za javno, kazalište građana! Htio bih da stvorimo teatar zbog kojeg će ljudi htjeti nastaviti čitati, slušati, izaći iz svojih kuća, da to ne bude muzej, a još manje lakrdijašenje za budale. Vjerujem da kazalište može mijenjati svijet u njegovoj svakodnevici, jer je ono glava grada. Splitski HNK je javno kazalište, kazalište građana u političkom značenju riječi i oni od njega imaju pravo očekivati da gradu vrati građansko i kulturno dostojanstvo ravno ulozi koju bi Split morao imati u hrvatskim i europskim rasporedima uopće.(Vjesnik, 28.08.98.)
Zanimljivo je... Ono što nas nepovratno udaljava od sličnih kazališnih kuća u Europi je katastrofalna infrastruktura. U našim nacionalnim teatrima pod istim su krovom tri različita ansambla. Zanimljivo je da se desetljećima u Hrvatskoj nije našao političar od formata koji bi se založio za gradnju novih kazališta ili kulturnih centara. Kod nas financijske prilike nikad nisu bile sjajne, ali kroz povijest je bilo vidovitih ljudi koji su gradili i u težim vremenima, jer su znali da jedan grad ne može opstati bez ulaganja u svoju kulturu. Raditi, raditi i raditi... O kakvoj koncepciji mogu govoriti ako su mi godišnje odobrene tri dramske premijere. I time bi valjda trebao biti zadovoljen interes publike u gradu od tristo tisuća stanovnika. kako unutar toga igrati klasike, komedije i tragedije, naručivati nove prijevode, igrati suvremene sjetske autore, poticati domaće pisce. ozdravljenju. |
Prva stvar je povećanje programa i pronalaženje načina da se pokrene druga scena. Mislim da nam je najvažniji zadatak raditi, raditi i raditi. Kazalište ne može opstati ako se od anoreksičara ne pretvori u bulimičara, a tek onda možemo se nadati . (Vjesnik, 28.08.98.) Teatarski jug zemlje Zanimljivo je, a to je vrlo dobro primijetio Slobodan Prosperov Novak, kako se teatarski jug zemlje otvara umjesto Zagreba u kojem se to trebalo dogoditi, a koji se pretvorio u stanovitu kloaku. A što se tiče Rade Šerbedžije i Mire Furlan, mislim da ova garnitura splitskog HNK ne može u odnosu prema njima razmišljati o nekakvom ispravljanju nepravde jer im je mi nismo ni nanijeli, već jedino možemo razmišljati o njima u sklopu naših različitih projekata. Osobno bih bio sretan kad bih takve glumce dobio na scenu splitskog HNK. (Nedjeljna Dalmacija, 09.10.98.)
U maloj zemlji U maloj zemlji sitni cehovi kakav je kazališni brzo upadnu u incestuozne odnose. Nove ekipe u europskim kućama dovode umjetnike bliske njihovu pogledu na kazalište. Kod nas je izbor istinskih autora skroman i zato se posvuda vrte ista imena. Najopasniji lobby je onaj oko pučkog i tzv. komercijalnog kazališta, ne zato što bi te vrste bile manje vrijedne, već zato što su njegove kolovođe, odnosno veselice i parade izdašno financirane, a umjetničko kazalište poniženo ignorancijom. (Vjesnik, 28.08.98.) |
