"Radeći ovu predstavu često sam se prisjećala američkog filozofa Walda Ralpha Emersona koji je rekao "svaka vlast korumpira, a apsolutna vlast korumpira apsolutno", ali isto tako i modernih mislilaca koji nam kazuju da demokracija nije veliki bordel, kako mi često mislimo; ili, kako nam oni koji su na vlasti još češće sugeriraju. Solum je, naime, paradigma upravo takvoga doživljavanja vlasti. No on će "do sebe doći" tek onda kad ´"zbroji" sva svoja ponašanja: kako ona kad se razmeće pred svojim podanicima, tako i ona kad minorno sjedi u kutu Eden bara, gdje mu je naređeno da šuti i tek zapamti što mu je činiti..."

U Solumovu kraju koji je praizvedbu imao 15. siječnja 1998. u HNK Split igraju: Čedo Martinić, Milan Pleština, Nenad Srdelić, Elvis Bošnjak, Trpimir Jurkić, Nikola Ivošević, Ilija Zovko, Milivoj Beader, Arijana Čulina, Snježana Sinovčić Šiškov, Tajana Jovanović i Bruna Bebić Tudor.

"Redatelj Bobo Jelčić i dramaturginja Nataša Rajković došli su u Varaždinsko kazalište s neobičnom zamisli: da ostvare predstavu koja bi se kretala raznim prizorištima razmještenim u sporednim prostorima teatra. Ali, likove, priču, dijaloge morali su osmisliti glumci tijekom rada na predstavi, tako da sve skupa izgleda kao preslik svakodnevnog života grada, sredine u kojoj žive i kreću se.

No, smisao tog projekta nije u pukom preslikavanju, nego da se unutar tog preslika pronađu neke čudne, neobične, bizarne, ali vrlo znakovite situacije koje bi pokazale da je to sivilo koje živimo prepuno impulsa i titraja koji su nalik pravim malim čudima... Igrati život kao život, stišano, s pravim kolokvijalnim intonacijama, mnogo je teže nego kreirati zadanu ulogu na sceni. Zato ovaj pothvat varaždinskog ansambla držim, uz Hamper Renea Medvešeka u ZKM-u, najvećim događajem sezone, koji otvara nove mogućnosti kazališne percepcije u hrvatskom glumištu." Tako je uz premijeru Promatranja zabilježio kazališni kritičar Dalibor Foretić.

Uz Natašu Rajkovića i Bobu Jelčića predstavu su oblikovali Samo Lapajne i Robert Milašinčić (scenografi), Ivana Bakal Krstić (kostimograf) te Dražen Šivak (izbor glazbe).

U predstavi premijerno postavljenoj 17. travnja 1997. u Varaždinskom kazalištu igraju: Ljiljana Bogojević, Zdenko Brlek, Gordana Job, Jagoda Kralj Novak, Marija Krpan, Stojan Matavulj, Robert Plemić, Ivica Plovanić, Darko Plovanić, Marinko Prga, Dražen Šivak, Zvonko Zečević i Sunčana Zelenika.

"Prošla su vremena kada su se klasični tekstovi poput okamine čuvali, i srećom davno smo za sobom ostavili dane u kojima je dirnuti, a kamoli preurediti, nadograditi klasični dramski tekst značilo najgore svetogrđe." Tako će o Nadarevićevu radu na Hasanaginici reći Zehra Kreho dramaturginja predstave, a kritičar Oslobođenja S. Krsmanović ocijenit će postignuti rezultat iznimno uspješnim: "Između verzija Milana Ogrizovića, Alekse Šantića i Alije Isakovića, Mustafa Nadarević za polazište je uzeo Ogrizovićev dramski predložak cijeneći da u njemu ima najviše prostora za interperetaciju, i misaonu i emotivnu, i za njenu intelektualnu nadogradnju. Nije se libio da dopisivanjem dramskih interludija Ogrizovićevoj verziji Hasanaginice obezbijedi back-ground jedne primitivne čaršijske psihologije koja na nov način određuje milje za dešavanje radnje opisane u Hasanaginici. Ovo dopisivanje po sebi je bilo efektno (atraktivni likovi Pjesnika, Ćore, Grbe, Pijanca i Lude Ajše), a po suštini dramskog agona u samoj radnji djelovalo je obogaćujuće. Ipak, vrijednost interpretacije je dominantno locirana u prostor istraživanja odnosa između Hasanage i Hasanaginice, gdje Nadarević kao reditelj, ali i kao glumac, u paru sa mladom Selmom Alispahić, (alternativno igraju Dragan Jovičić i Jasna Žalica) dramu ovih likova nalazi u sukobu principa i karaktera ova dva lika."

Uz Mustafu Nadarevića kao redatelja i glumca te Zehru Kreho kao dramaturginju, na predstavi su radili Slavica Radović (scenografija), Svetlana Visintin i Leo Kulaš (kostimografi), Slavica Radović i Ognjen Martinović (design svjetla) te Boris Čistopoljski, Mirsad Tukić, Aida Begić, Nihad Kapić, Alena Ramić i Esmeralda Abdijević.

Predstava ima gotovo u cjelini dvostruku glumačku podjelu, premijeru je imala 14. i 15. siječnja 1998. a u njoj igraju Selma Alispahić i Jasna Žalica (Hasanaginicu), Dragan Jovičić i Mustafa Nadarević (Hasanagu), Jasena Hadžović i Nermina Katkić (Sultaniju), Amar Čustović i Nedim Panjeta (Medu), Amra Mehić i Marina Mujezinović (Merimu), Adi Nuhić i Benjamin Kapić (Mehu). U ostalim ulogama pojavljuju se Izudin Bajrović, Mirsad Tuka, Olivera Kostić, Zaim Muzaferija, Vladimir Jokanović, Sead Bejtović, Aleksandar Seksan i Belma Lizde.

Uz redatelja i scenografa Ivana Lea Lemu, predstavu su oblikovali Mirela Marunčić (kostimograf), Miroslav Mamić (design svjetla) i Željko Hajsok (izbor glazbe), a u predstavi igraju Ilija Zovko (Majstora) i Josip Zovko (Maloga).

Prema najnovijem romanu Ranka Marinkovića Never more nastala je humorna igra čiju je režiju i dramatizaciju potpisao Georgij Paro. Uz njega na predstavi su radili Stephanie Jamnicky (pomoćnik redatelja), Aljoša Paro (scena), Barbara Bourek (kostimi) i Boris Guberina (glazba).

Praizvedba drame Nikad više bila je 13. veljače 1998. u Vinkovcima, u realizaciji Teatra Kiklop iz Zagreba.

Vjerojatno su Ljubavi Georgea Washingtona jedna od najizvođenijih drama koju je uopće napisao neki mlađi hrvatski pisac. Od 1988. kada je u Teatru ITD postavljena prvi put, preko brojnih europskih pozornica na kojima je igrana kasnije u prijevodu te prošlogodišnjeg uprizorenja Epilog teatra iz Zagreba, koje je nagrađeno na prošlogodišnjim Marulićevim danima kao najbolja predstava u cjelini, evo je sada u realizaciji Teatra Bery iz Sarajeva.

Kao odgovor svim tim mogućim primjedbama navodim da mi se noću između 19. i 20. siječnja 1988. godine u snu javio George Washington i ispričao upravo ovakvu priču koju sam ja u drami opisao, i još mi je rekao: "Ne vjeruj povijesnim izvorima u trenutku dok pišeš dramu o ljubavi i samoći, opiši istinu ljudskog srca, a ne istinu povijesnih fakata..."

Ova predstava, koja je premijeru imala u Sarajevu početkom 1998. dolazi nam u režiji Želimira Oreškovića, uz suradnju Harisa Haznadarevića (scenografija), Lea Kulaša (kostimografija), Dževada Šabanagića (izbor glazbe) i Antuna Marinića (scenski pokret).

Suprugu Marthu igra Irena Bery Mulamuhić, a ljubavnicu Silviu Jasna Bery.

"Radnja ove proširene jednočinke" - kazuje nam pisac Borislav Vujčić - "događa se u elizabetinsko vrijeme, negdje na pustopoljini u blizini Helsingora, "kad se ni na pozornicu ni na glumca nije gledalo s poštovanjem, niti im se pridavala bilo kakva važnost". Dapače, glumce i dramske pisce držalo se... osobama "sumnjive egzistencije, za koje se vjerojatno nitko nije mnogo zanimao, dok nisu bile uvučene u kakav skandal ili poslužile kao žrtve neke neslane šale"."

Jedna od najneslanijih ona je kad kralj ili kraljević naruči glumce da ukažu na kakav zločin ili ga prokažu, i tako postanu alibijem nekih njegovih velikih odluka... Obično se tada kralju baš i ne svidi gluma...

Ili, što bi rekao Arsen Dedić, pisac glazbe za ovu predstavu: "Sve je naručeno; treba nešto jesti. Kako li je tužna povijest umjetnosti!"

Kad kralju ne sviđa se gluma na sceni je prvi put viđena 21. veljače 1998. u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Postavili su je redatelj Zoran Mužić te Miljenko Sekulić (scenograf), Željko Nosić (kostimograf), Aleksandar Mondecar (design svjetla) i Arsen Dedić (glazba), a da se bar publici gluma svidi pobrinut će se Damir Lončar, Mia Begović, Franjo Kuhar, Igor Mešin, Predrag Vušović, Marina Poklepović, Žarko Savić i Hrvoje Handl.

"Ako se od crkve čini teatar, kakve su šanse teatra, zapitao se nad Glorijom Ranka Marinkovića Ljubiša Georgievski i odgovor svojom režijom ponudio u riječkom HNK-u. Sam Marinković, svojom je najpoznatijom dramom dao puno šansi dobrom teatru, razmišljajući o zloupotrebi čovjeka od strane ideologije. Glorija je u vrijeme komunizma koristila religiju da bi posredno govorila o svom vremenu i okruženju u kojemu je nastala. Danas, više od četiri desetljeća poslije, uloge su se u društvu bitno izmijenile, ali su problemi i ove drame i novoga društva ostali malom čovjeku jednako slični i jednako bitni." Tim uvodnim riječima opservirao je Jasen Boko premijernu izvedbu Glorije odigranu 6. ožujka 1998. u kazalištu riječkom HNK-u, opisujući završne scene riječke izvedbe kao "trenutak u kojem se zaista tresu kazališni zidovi..."

Gloriju Ranka Marinkovića postavili su Ljubiša Georgievski kao redatelj i Darko Gašparović kao dramaturg , a uz njihov izbor glazbe na predstavi su još radili Dalibor Laginja (scenografija), Ružica Nenadović Sokolić (kostimografija), Deni Šesnić (oblikovanje svjetla) i Valeri Miklin (scenski pokret).

Glavne uloge igraju Ecija Ojdanić, Galiano Pahor, Slavko Šestak, Livio Badurina, Nenad Šegvić, Denis Brižić, Asim Bukva i Edita Karađole.

"Dubrovački skerac Feđe Šehovića već je provjeren na sceni Kazališta Marina Držića (1961. u režiji Joška Juvančića) a ispit je položio s visokom ocjenom.

Kako se ova lako i duhovito pisana pučka komedija po nekim vremenski određenim obilježjima opire doslovnom scenskom iščitavanju učinjene su neke korisne dramaturške intervencije. Tekst je "retuširan" svježim replikama, uvedene su neke nove epizode, a napisan je i poseban ekspozicijski predmetak (?) koji želi sugerirati kako mi živimo danas, a sve ono što će nam biti prikazano dogodilo se u neko drugo i drukčije vrijeme. Na toj crti razmišljanja je i redateljica Ivica Boban koja je čitav događaj "prebacila" u sjećanje. Dobili smo tako jedan novi okvir u kome je stara slika zaslugom ponesenoga ansambla vođenoga provjerenim iskustvom uvijek nove Ivice Boban, oživjela u bučnim slapovima šala i doskočica koji su u svojoj prpošnoj sveukupnosti ponudili više od obične dosjetke." Tako izgleda dio osvrta Zdravka Ostojića na Dubrovački skerac premijerno izveden 16. studenoga 1997. u dubrovačkom kazalištu.

Režiju, adaptaciju i dramaturšku obradu potpisala je Ivica Boban, a uz nju autorski tim sačinjavaju Marin Gozze (scenografija), Doris Kristić (kostimografija), Đelo Jusić (glazba), Deni Šesnić (oblikovanje svjetla) i Paola Dražić Zekić.

U predstavi glavne uloge igraju: Niko Kovač, Nina Ladilo, Frane Perišin, Branimir Vidić, Žuža Egrenyi, Zorica Kolić, Nerma Kreso, Mirko Šatalić, Slaven Knezović, Izmira Brautović, Janja Vuletić, Ivica Barišić, Jasna Jukić, Darko Kavain, Igor Hajdarhodžić, Ivo Mrčela i Jelena Butigan.

"Pravila igre u Diependaelovoj predstavi posve su bjelodana" - reći će Boris Senker, teatrolog i vrstan poznavalac Begovića. Begović - Cabaret zbilja je mišljen i rađen kao kabaret; pozorničke zadaće i dramske uloge neprekidno prelaze s glumca na glumca, svatko je čas tumač ovoga ili onoga lika, čas kabaretski konferansje, čas pjevač songa i kupleta ili plesač, a fragmenti izrezani iz tekstova Shakespearea, Molierea, Heinea, Pirandella, Wedekinda, Schnitzlera, Freuda, Tzare, Godarda, Kamova, Ujevića, Krleže i drugih autora dodaju se - ali nikad proizvoljno, nikad bez posve dobra i vidljiva razloga - Begovićevu brižljivo sačuvanom dramaturškom kosturu...

Sve ono što su suvremenici spočitavali Begoviću - naime, da je literat, a ne umjetnik, da je scenski tehničar, a ne dramski pisac, da mu je nadahnuće književno, a ne životno, da je epigon i imitator, a ne originalan stvaralac - sve su to i dramaturg i redatelj shvatili kao njegovu prednost, znak moderniteta. Stoga su otkrivali i pojačavali književne, kazališne, filmske, kulturne i druge utjecaje i analogije. Tamo gdje su u Pustolovu odjeci, u Cabaretu su izvori, tamo gdje je u Pustolovu portret, u Cabaretu je model. I ta čvrsta veza, to suvislo zamjenjivanje... glavni je razlog zbog kojega je, unatoč svim odstupanjima od dramskog teksta te dramaturškim i redateljskim amputacijama i transplantacijama, Begović - Cabaret zaista rađen prema Begovićevu Pustolovu pred vratima, a ne mimo njega ili njemu nasuprot."

Ova predstava, koja je nastala kao koprodukcija Teatra ITD i Francuskog instituta u Zagrebu, premijerno je u ITD-u prikazana 11. ožujka 1997. Prema zajedničkoj adaptaciji postavili su je redatelj Pierre Diependaele i dramaturg Ivica Buljan, uz suradnju Marine Bauer, Nataše Markovinović i Alana Vlahova (scenografi), Mirjane Zagorec (kostimograf), Luisa Zieglera (koreograf), Didiera Doueta (glazba) i Mihele Katušić.

U Begović-Cabaretu igraju Ana Karić, Mladena Gavran, Edita Majić, Nina Violić, Pero Juričić, Ranko Zidarić, Vinko Štefanac, Tvrtko Jurić, Marko Torjanac i Duško Zubalj.

Umjetnički postupak Bećarca bi se mogao najlakše definirati kao kazališno uprizorenje slika, simbola i ravničarske etno-tradicije Slavonije u jasnom ritmu deseteračkih distiha. Distiha koji su jezik momaka i djevojaka ovoga kraja, jezik naroda koji puno radi, puno jede i ima pozitivan stav prema životu. Naroda koji ima jasan pro-futuro odnos prema ljubavi i življenju. To je također postupak koji nastoji stvoriti teatar figuracije kao jedinstvo riječi, ritma, glazbe, pokreta i radosti na sceni. Bećarski stihovi kao izvor energije, puni poruge, dosjetke ili ironije jedinstven su okvir otvorenog i iskrenog kazališta. kazališta razumljivog i ovdje u Slavoniji i svugdje u svijetu." Tako nas u zajedničku predstavu nje i Zlatka Boureka uvodi dramaturginja Sanja Ivić. Osim njih, na predstavi su radili Igor Valeri (skladatelj) i Zorislav Štark (koreograf), uz asistenciju Darka Milasa i Katarine Radošević, te vokalno-solističku pomoć Kiće Slabinca.

U Bećarcu, koji je premijerno postavljen u Osijeku 6. ožujka 1998. igraju Vjekoslav Janković, Sandra Lončarić, Hrvoje Barišić, Jasna Odorčić, Mario Rade, Tatjana Bertok, Milenko Ognjenović, Ana Stanojević, Radoslava Mrkšić, Augustin Halas, Milica Sabo, Margareta Celing, Snježana Horvat, Sanja Dodig, Ivana Krešić, Dijana Takač, Mato Ivić, Elvis Matić, Dalibor Tordinac, Dražen Rumora, Vuk Ognjenović i Zorislav Štark.

"Sedmero djece kruži oko šest stolica i ta igra traje dok glazba traje, kad prestane, nastaje grabež. Šestero djece sjeda i osmjehuje se, bili su spretniji i sretnije ruke, pred njima je lijepa budućnost. Oni s prezirom gledaju u sedmo koje je okasnilo i ostalo stajati. Rugaju mu se, govore mu da je kopile, pljuju ga i tuku, nazivaju izrodom; situirani ne podnose izrode. U djetetu koje stoji tada se javlja neodoljiv poriv: nekad je to razbojstvo, nekad pak palež i umorstvo. Njegovo malo lice se izobličuje, od grozote misli koja mršti njegovo čelo, djeci koja sjede steže se u grlu. Koče se od straha, okamenjuju. Stolice u hipu postaju invalidske stolice."

Eto "zapleta" oko kojega je redatelj Krešimir Dolenčić okupio vrsnu autorsku i glumačku ekipu i premijerno postavio ospice u Gavelli 17. listopada 1997. Suradnici redatelja bili su Izabela Šimunović Lee (scenografija), Olivio Marečić (oblikovanje svjetla), Julio Šimunković (majstor tona), Ina Krklec (izbor kostima), Dubravka Obad (scenski govor) i Aida Bukvić (asistent redatelja), a za glazbu se pobrinuo Svadbas.

U Ospicama igraju: Dražen Šivak, Đorđe Kukuljica, Nina Violić, Dijana Bolanča, Sunčana Zelenika, Marina Poklepović, Ranko Zidarić, Drago Meštrović, Slavko Brankov, Helena Buljan, Jelena Miholjević, Sreten Mokrović i Slaven Juriša.

Komediju Cinco i Marinko splitska publika dobro poznaje još od 1993. godine kada ju je režirao Vlatko Perković a naslovne uloge više nego uspješno igrali Boris Dvornik i Ratko Glavina. Evo nam sada iste komedije u režiji Marina Carića, uz glazbu Mate Matišića i scenu Željka Zorice. Ovoga puta glavne likove tumače Ljubomir Kapor i Ivica Vidović, koje su kritičari već kod premijere u prosincu 1998. obasuli komplimentima: "Njima dvojici uspijeva prebrisati zaboravom sve svoje dosadašnje uloge i dočarati vitalnost i bijedu gastarbajtera kao živih i neponovljivih osoba sa snažnim tipskim oznakama. Iz svoje bogate glumačke riznice neštedimice daruju trenutke očaja, smijeha, tuge, prkosa, pa i cinizma koji sakriva bol. Kako im je za predstavu potreban samo jedan rekvizit - mrtvački sanduk - jer sadržaj zgode jest putovanje lažnog mrtvaca u domovinu, moglo bi se pretpostaviti da će nakon srdačno pozdravljene praizvedbe (!?) u satiričkom kazalištu u Ilici i velikog broja zagrebačkih repriza dvojica glumaca krenuti i na putovanje sposobni u tren oka i mrtvačnicu najzapuštenijeg "doma kulture" pretvoriti u iskonsko kazalište."