deVSign
HNK Split, nedjelja,
14. veljače 1999. u 19.30 sati
Orkestar
HNK Split
Prve violine:
Orest Shurhot, Oleksandar Andrusenko, Tibor Bauer, Lorenco
Jakičević, Gordana Baković, Tomislav Kazija, Krsto Marinković, Astrid Jakičević,
Valter Lovričević, Iulian Nechita, Ana Tošić
Druge violine: Majda
Goluža, Nada Kuzmić, Hana Grgić, Mesud Glavaš, Franjo Seneš, Silvana Stupalo, Simeona Belotti, Nensi Zebić, Ana Bubalo, Ana Kačić
Viole: Žasmina
Pokrovac, Ivan Šestak, Boris Mitov, Nikola Milašević, Ines Jagec, Nikolić Darko
Violončela:
Pjotr Tarasinkievič, Nataliya Iarmolska, Tonćo
Ćavar, Bernarda Ćavar, Ljiljana Vojnović, Erijan Karlović, Alojz Medved
Kontrabasi: Oleg
Gourskii, Mijo Mišetić, Soniboy Donkov, Denis Sarić
Flaute: Ana
Domančić Krstulović, Zvonimir Boldin, Snježana Jelavić
Oboe: Mario
Božić, Sanja Milić, Ivan Oreb
Klarineti: Ivan
Borčić, Srđan Benzon, Željko Milić
Fagoti: Tomislav Kurte, Krsto Petijević, Vasko Lukas
Harfa: Edita
Kopecki
Rogovi: Oleksandar Tokarenko, Ljudevit Potza, Tomislav Sušec, Petar
Pelicarić, Ivan Mrmić
Tromboni: Miro
Pušić, Nikolaj Drongovskij, Zdravko Butorac
Tuba: Predrag Svačić
Timpan: Zoran
Marjanović
Udaraljke: Petar
Zečević
|
Dirigent:
Mladen Tarbuk
Solistica:
Dunja Vejzović
Koncertni majstor:
Orest Shursot
P r o g
r a m
P. I.
Čajkovski:
Romeo i Julija, fantazija - uvertira
R. Wagner:
Tristan i Izolda, predigra i Izoldina smrt
F. B.
Mendelssohn:
San ljetne noći, suita
Uvertira - Scherzo - Intermezzo -
- Notturno - Svadbena koračnica
PETAR ILJIČ
ČAJKOVSKI
Vječna oprečnost ideala i stvarnosti, čeznuća za srećom
i njezine istinske neostvarivosti, progonila je
Čajkovskoga i u životu i u glazbenom stvaralaštvu.
Zato je građu za brojna orkestralna djela i nalazio
kod poznatih likova svjetske književnosti. Njegovi su izvori Shakespeare, Byron, Dante...
a već sami naslovi djela koje Čajkovski obilježuje kao
uvertire-fantazije, programne simfonije, simfonijske pjesme govore jasno o prirodi onoga
što ga je nadahnjivalo: Hamlet, Bura, Francesca da Rimini... te kao
jedna od najuspjelijih Romeo i Julija, koju je nakon nastanka 1869. godine prerađivao u dva navrata i
koja možda bolje od bilo kojeg drugog djela iskazuje autorov temeljni dualizam u
naziranju na životne želje i ciljeve, osobito kad je u pitanju ljubav.
RICHARD
WAGNER
Dvije su oprečne stvari snažno utjecale na Wagnera u stvaranju cjelokupnog
Prstena Nibelunga, a osobito na operu Tristan i Izolda. Schopenhauerova pesimistička filozofija s jedne strane i duboko
proživljena ljubav s Matildom Wesendonk, ženom
istančana osjećaja za poeziju i glazbu. Bila je to izgleda najžarča i
najintezivnija od svih epizoda umjetnikova ljubavna života,
koja je svoj produljeni život dočekala upravo u Wagnerovoj glazbi. Uostalom, Wagner je
skladao i niz pjesama za glas i klavir na Matildine stihove od kojih dvije nose
karakterističan podnaslov: Studija za Tristana i Izoldu. Najopojnije
posljednje partiture Tristanove kao i zanosna pisma Wesendonkovoj nastali su u
Veneciji, gradu koji je oduvijek bio utočištem ili utjehom
za mnoge velike ljubavi.
FELIX MENDELSSOHN
U dobi od 17 godina Mendelssohn piše uvertiru za Shakespeareov San ljetne noći. Unatoč mladićkoj dobi autorovoj ovo
djelo mladog majstora ima genijalnih osobina koje ni do danas nisu izgubile na svježini i
izvornosti. Majstor finih osjećajnih prijelaza i slikovite instrumentacije Snu ljetne noći kao inspiraciji vraćao se i kasnije,
dopunivši uvertiru sa još četiri stavka u kojima na
najbolji način do izražaja dolaze osobine njegove glazbe: jasna i pregledna forma i naglašena melodička crta, protkane često elegičnošću
i melankolijom koji dominiraju i cjelokupnim njegovim opusom. Upravo je zbog takve neobične kombinacije strogosti i sentimentalnosti
u glazbi i bio prozvan "klasikom među
romantičarima", klasikom koji izbjegava
pretjeranu dramatiku i radije se priklanja slikovitim mozaicima kontrastnih raspoloženja.
|
