Mani Gotovac |
||
Mjesto bez veličine Zamjeraju mi što nismo na početku udarili s važnim i valjda snažnim naslovima. Ili što nismo raspoloženi ni slavljenički ni paradno. No mi smo samo kazalište koje želi napraviti svoju vlastitu priču. Nama koji ovdje radimo sviđa se to mjesto slabosti, smiješnosti, otvorenosti. Mjesto bez veličine. Čini nam se nekako istinitije.
|
Čudo da smo živi... A evo zašto. Kulturni pogon nikada više
neće biti budžetski financiran, kao što je bio ranije. U međuvremenu nije se ugradila
zamjena za sustav financiranja. Državni proračun smanjio je dotacije u odnosu na one
koje je kazalište nekad primalo. Preporučilo nas je sponzorima. A sponzori u Hrvata su
ili u stečaju, ili u zatvoru, ili nemaju blagog pojma o tome što bi to, i zašto,
trebalo davati kulturi. Čast časnim iznimkama. Nadalje, država ne samo što nije dala
porezne olakšice svima koji žele sponzorirati klturu, što je temelj svake normalne i
civilizirane europske zemlje, nego je još i na sponzorstvo udarila porez... U svemu tome
mi smo raskrečeni jednom nogom u ostacima komunizma, drugom u kapitalizmu koji još nije
profunkcionirao. Ponekad mi se čini da svojim vlastitim tijelima održavamo u životu taj
prostor koji nam je svima tolkio potreban.
|
Smoje, Tomić, Pavičić
Zločesta djeca Naš Anatolij Kudrjavcev, dugogodišnji kazališni kritičar Slobodne Dalmacije i profesor dječje književnosti dolazi nam u kazalište kao što dijete ide u svoju igraonicu. Kada predstave ne odgovaraju njegovim dječjim, narcističkim fantazmima, projekcijama ili iluzijama, on poput pakosnog djeteta kojemu nisu ispunili sve njegove želje, lomi kazalištu ruke i noge. Upravo onako kao što dijete lomi ruke i noge svojim lutkama, ili svojim svemircima. Ali mi svejedno našeg Tolju volimo. Kao što volimo i zločestu djecu. |