GLAZBA RIJEČI
Ovo je predstava glazbe riječi. Trudila sam se da tu glazbu riječi
ne opteretim prtljagom koja joj ne pripada. Težila sam potpunom
ogoljenju.
U predstavi postoji samo unutarnji krajolik glumca,
za koji sam tek osmislila situacije, odnose i atmosferu i na taj ih način
pustila u život.
Takav je pristup utoliko riskantniji što u dramaturgiji teksta ništa
nije jednoznačno. Riječ je o fragmentiranoj dramaturgiji otvorenoj za
brojna tumačenja dogođenog, pričanog, mišljenog, osjećanog...
Tišine kojih je tekst prepun, osluškivanja trenutka
u kojima se riječi izgovaraju ili daruju drugome - elementi su što iščekuju
i priželjkuju "redateljskog gledatelja", koji autonomno,
legitimno i posve subjektivno i u skladu s vlastitim senzibilitetom
"dovršava" tu otvorenu dramaturgiju.
Vera Baxter je u punom smislu riječi europski tekst.
On nema gotovu, dvobojno amerikaniziranu shemu, on nije u sadržaju,
nije u radnji, u dogođenom; a za naslućivanje, za nijansiranje, za
cijelu gamu tonova i međutonova uvijek je nužan onaj drugi,
intendirani i tog drugog očekujem u pribranom i na izazov spremnom
motritelju.
Suptilni duhovni voajerizam kao pretpostavljena
gledateljska potreba, moment je bez kojega ova predstava teško
može postojati.
Bojazan, strepnja, iščekivanje - nužne su
posljedice takvog pristupa
i upravo opredjeljenjem za njih mislim da stojimo na razini onoga
što je i ključna težnja teksta i najjače uporište Marguerite Duras
koja sve, i u životu i u literaturi, stavlja upravo na tu naoko
najslabiju i najkrhkiju kartu.
Nenni
Delmestre
|