Redatelj:
ŽAK VALENTA / Dramaturginja: MAGDALENA LUPI / Scenografkinja: LARA
BADURINA / Skladatelj: IVAN ŠARAR /
Oblikovanje svjetla: DENI
ŠESNIĆ / Video: MARIN LUKANOVIĆ, ŽAK VALENTA / Kostimi: TRAFIK
Igraju DIJANA BOLANČA i ŽAK VALENTA
VRLO LOMLJIVA ZAJEDNIČKA "ČAŠICA RAZGOVORA"
Jedan par, odnosno dvoje pripadnika različitih spolova, pokušava
govoriti istim jezikom. Posljedica toga je da zajednička "čašica
razgovora" postaje vrlo lomljiva! Osjećaji zato balansiraju između
nemoći i snage, lakoće i patosa, rizika i sigurnosti, humora i
ozbiljnosti. KINO PREDSTAVA kroz prešućenu riječ i rascjepe tijela
razgolićuje intimu pojedinca koji i u paru uvijek ostaje sam. Kao
posljedica toga nastaje neka vrsta scenskog esperanta u kojemu čujemo
riječi koje odnekud znamo, ali ih ne možemo razumjeti, te proživljavamo
toliko puta već proživljene situacije kao da smo se sa njima po prvi
puta susreli. Kada se pogasi svjetlo u dvorani, ostaju kino platno, kazališna
pozornica i dvoje izvođača koji samo za nas "igraju" svoje
kazalište, svoj film. Ili tek život?
NEPODNOŠLJIVA
LAKOĆA POSTOJANJA
Naziv predstave upućuje na nekoliko stvari: interdisciplinarno
isprepletanje filma i kazališne predstave te fokusiranje na detalje
podsjeća na filmsku estetiku, dok kratki filmovi rađeni kao dokumentarci
otvaraju u predstavi i dimenziju stvarnosti i privatnosti glumaca. Način
rada (interakcija s publikom, realistična filmska gluma usredotočena na
detalj) podjseća na predstave Bobe Jelčića koje su uvelike obilježile
hrvatsko kazalište devedesetih, a Kino predstava sadrži još jedan
njihov element - otvorenost strukture...
Tajana
Gašparović, Slobodna Dalmacija, 25. 10. 2003.
|

PRESS CLIPPING
ČISTA
I ISKRENA PREDSTAVA
Želimir
Ciglar - Večernji list, 22. 10. 2003
NI
KINO NI PREDSTAVA
Igor Ružić u Vijencu: 13. 11. 2003.
TUŽNA
LJUBAVNA PRIČA
Cijela
je predstava sazdana od različitih atmosfera što ih grade izvanredni
glumci. Njihovim dolaskom malo gledalište zarobljeno je u gustoću i težinu
emocija koje će proživljavati zajedno s likovima. tako se početna lepršava
zaljubljenost ubrzo pretvara u nelagodu zbog kroničnog nedostatka
komunikacije, te se ona nadomješta seksualnom energijom, prividom ljubavi
koja završava naglim rezom - napuštanjem i tugom. Iluzija ljubavi
rasplinjuje se u svakom pokušaju komunikacije, a jedino što ih veže je
prividna vanjska forma i infantilna igra ''tko koga voli više''.
Duboku osamljenost pokušavaju nadomjestiti fizičkim kontaktom te međusobnim
kompromisima, međutim sve se to pokazuje uzaludnim i suvišnim.
Katarina
Kolega, Vjesnik, 21. 11. 2003.
|