Eduardo De Filippo
VELIKA MAGIJA
(La grande magia)
Prijevod: Boris B. Hrovat
Premijera: 18. 1. 2008.

Htio sam reći da je život igra, a ta igra zahtijeva da je se održava iluzijom koju povremeno treba nahraniti vjerom. I htio sam reći da je svaka sudbina povezana s drugim sudbinama u jednoj vječnoj igri: velikoj igri od koje nam je dano da spoznamo samo nevažne detalje.

Eduardo de Filippo o Velikoj magiji

Pothos ili himéros - što bi ti, Calogero?

Uz dramaturški rad na predstavi

"Što, zar žudnja nije uvijek ista, bio ljubljeni objekt prisutan ili odsutan? Nije li objekt uvijek odsutan? - To nije ista čežnja: postoje dvije riječi: Pothos, za žudnju za odsutnim bićem, i Himéros, vatrenija, za žudnju za prisutnim bićem.“   Roland Barthes

O Velikoj magiji rečeno je i napisano mnogo. Tekstovi o njoj tematiziraju uvijek iste riječi: Stvarnost, Iluzija, Igra, Alkemija, Magija, Istina, Vjera... Na nama nije da osporavamo ili vrednujemo ta tumačenja. No, čini nam se interesantnim pokušati progovoriti o Velikog magiji iz nekog drugog aspekta, iz vizure iz koje je sam tekst “mišljen“ pri radu na predstavi. Stoga ćemo, umjesto o spomenutim riječima, pokušati progovoriti o - Želji, Odsutnosti, Žudnji, Smrti...

Žarište većine osvrta na Veliku magiju odnos je dvaju glavnih likova: Calogera, prevarenog muža i Otta, opsjenara. Otto je taj koji pomaže Marti, Calogerovoj ženi, da pobjegne od Calogera s ljubavnikom. Nakon što je ona otišla, Otto, da bi se “zaštitio“ od mogućih posljedica zbog sudjelovanja u prijevari, u maniri opsjenara odlučuje “igrati Igru“ s Calogerom. Dakle, pokušava uvjeriti Calogera da njegova žena nije nestala, već da je u maloj kutiji. Calogero pristaje na Igru, pristaje vjerovati da mu je žena zatvorena u kutiji. Prolaze četiri godine, vrijeme između II. i III. čina, a Calogero i dalje ne otvara kutiju. No, što se događa u trenutku kada se Marta, njegova žena, pojavi? Što se događa kad Otto kaže: “To je tvoja žena. Nema više iluzije. Igra je završena. Kutija je prazna!“ ? Calogero odgovara: “Tko to kaže? Ne poznajem ovu ženu. Odstrani tu mnemoničku sliku 'žene koja se vraća'!“

Pitanje koje nas zanima jest - Zašto Calogero to kaže? Zašto nakon četiri godine “čekanja“ želi da se “odstrani slika 'žene koja se vraća'“? Što se to dogodilo subjektu Calogero tijekom te četiri godine? Ili, možda je bolje pitati, što se dogodilo subjektu Calogero u nekom trenutku (tijekom četiri godine)? Da bismo odgovorili na to pitanje, morat ćemo zaviriti s onu stranu ravnodušnosti:

“Nakon što bude zapriječen jezikom, muškarca će do u beskraj zaokupljati dva pitanja: Što je moj simbolički identitet? Odnosno, tko sam i što sam u simboličkoj mreži? I koji me objekt nadopunjuje? Ovo drugo pitanje subjekt sebi postavlja u ljubavnom životu, kada kod žene traži objekt koji će mu omogućiti da oblikuje fantazmu uvijek provizorne cjelovitosti. Kada sretne objekt svoje ljubavi, muškarac želi znati kakvu simboličku ulogu žena prepoznaje u njemu.“

Ako je objekt muškarčeve želje, tj. žena, omogućila potvrdu smještanja njega samog u simboličku mrežu, pitanje je što se događa kada ona, objekt, “nestane“? Zašto je Calogero u opasnosti? Točnije, zašto Marta predstavlja za Calogera opasnost? Zato što ona istodobno dovodi u pitanje sam društveni poredak, status Calogera u simboličkoj mreži. I tu nastaje rascjep Calogera kao subjekta. No, u trenutku kada objekt Calogerove želje “nestane“, njemu je ponuđen zamjenski objekt. On dobiva Kutiju.^[3] Kutija je objekt bez glasa. Njezin glas je praznina, neiskaziva točka koja aludira na smrtni užitak. Lišena glasa, ona je besmrtna. Zbog toga ona ima paralizirajući učinak. Njezina neodređenost (praznina) opsesivno veže svog posjednika (slušatelja) Calogera fascinacijom smrću. Kutija je, dakle, prazna točka. Ona je poput Muze. Ona posjeduje sjećanje, sjećanje na izgubljeni željeni objekt želje, Martu. Lakanovski rečeno, ona je upravo zbog toga istovremeno i zaborav, nesjećanje na traumu.

No, ako je Calogero prihvatio Igru, naprosto kao nešto što mora trpjeti, nastavljajući maštati o povratku Marte; zašto onda u trenutku kada se Marta pojavi, kada dobije priliku koju čeka već četiri godine, zašto tu priliku odbija? Razlog tome nije naprosto činjenica da Calogero želi nastaviti fantazirati o Marti kao nedostupnom ljubavnom objektu: on prije svega želi sačuvati svoju sliku živom u Martinom sjećanju. Calogerovo negiranje Martinog povratka odluka je o svojevrsnom uskraćivanju užitka, kako bi na taj način on sam (p)ostao nedostupnim objektom njezine želje. “Da bi pokazali gdje je tvoja želja, dovoljno je da ti je malo zabrane“ ^[4] To, dakako, ne znači da je užitak u potpunosti uskraćen. Štoviše, on je samo izmješten u drugo polje djelovanja. Njegov užitak smješta se u polje djelovanja Kutije. Njegov položaj, položaj je opsesivne osobe, jer ono u čemu on pronalazi uživanje nije suočenje s Drugim. On ne želi ispitati želju Drugog, štoviše on ne želi znati ništa o toj želji, budući da to može dovesti do poremećaja uspostavljene ravnoteže. Kao takav on se stalno nada susretu, ali ga se istovremeno užasava. On pronalazi uživanje u samom planiranju susreta s objektom želje. Pitanje koje njega muči jest “Jesam li živ ili sam mrtav?“ On se nada da će smrću Drugog koji želi i koji mu kao takav neprestano nameće nove obaveze, konačno postati slobodnim da živi. Otuda za njega možemo reći da je posebna vrsta zombija, jer ga rituali i zabrane koje sebi nameće (iz polja djelovanja Kutije) pretvaraju u robotoliko biće, prividno lišeno svake želje. Održavanjem svoje želje nemogućom, niječe se i želja Drugog, i tako se vlada situacijom, sprečava se neočekivano. A 'neočekivano' se tiče želje i užitka. Drugim riječima, Calogero nastoji vladati svojom željom i željom Drugog, tako što će izbjeći želju Drugog i time onemogućiti da iščezne u sjeni nekog objekta. Ono u čemu Calogero pronalazi jouissance upravo je u ritual Igre, smišljanje i planiranje bijega od Marte. Zato Marta za Calogera “nije došla“, zato je on “ne vidi“. Ona “ne smije“ doći, jer će time Igra izgubiti jouissance. Marta mora ostati odsutna, ona mora umrijeti da bi Calogero mogao živjeti. “No, nije li objekt uvijek odsutan?“ Da, samo je pitanje što će Calogero odabrati -  Pothos ili Himéros? Odabrat će Pothos, da bi mogao živjeti.

Olja Lozica

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)

Dijana Vidušin, Frane Perišin	Silvana Stanić, Ivica Vidović, Dijana Vidušin, Frane Perišin	SSilvana Stanić, Dara Vukić, Tajana Jovanović, Ivica Vidović	Dara Vukić, Andrea Mladinnić, Frane Perišin, Ratko Glavina, Vicko Bilandžić, Andrijana Vicković
Josip Zovko, Frane Perišin	Frane Perišin, Ivica Vidović	Frane Perišin, Ivica Vidović, Goran Marković	Ilija Zovko, Ivica Vidović
Frane Perišin	Frane Perišin, Josip Zovko, Vicko Bilandžić, Andrijana Vicković, Dara Vukić, Nenad Srdelić	Nenad Srdelić, Frane Perišin	Frane Perišin
Dijana Vidušin, Frane Perišin, Tajana Jovanović, Ivica Vidović	Tajana Jovanović, Ivica Vidović	Ivica Vidović	Ivica Vidović

PRESS-CLIPPING:

SRČANOST PONOVO NA SPLITSKOJ SCENI, Želimir Ciglar, Večernji list 24. 1. 2008.

VJEŠTA IGRA STVARNOSTI I OPSJENE, Andrija Tunjić, Vjesnik 21. 1. 2008.