Ludwig Minkus
BAJADERA

Prema koreografiji Mariusa Petipaa
balet u tri čina
Praizvedba: Sankt Peterburg, Boljšoj kameno kazalište / Marijinsko kazalište, 5. veljače 1877.
Prva hrvatska izvedba: HNK u Zagrebu, 8. svibnja 2002.
Premijera HNK Split: 13. ožujka 2009. u 20.00 sati
 

Bajadera (La Bayadere, 1877.) - uz Izvor (La Source, 1866.) i Don Kihota (Don Quijote, 1869.), jedan je od tri najpoznatija djela Ludwiga Minkusa. Pisano kao i mnoge druge njegove glazbe za velikog koreografa Mariusa Petipaa, izvorno je (u četiri čina i sedam slika) prikazano u Boljšoj teatru u Sankt Peterburgu u izvedbi Carskog baleta, na libreto Sergeja Kudekova.

Scenski, Bajadera je postavljena u staru Indiju i temelji se na Kalidasinom dramskom remek-djelu Prepoznavanje Sakuntale. Okosnicu priče čini nesretna ljubav dvorske plesačice (bajadere) Nikije i ratnika Solora, jer je Solor obećan kraljevoj kćeri Gamzati.

Bajadera je nakon prvih Petipaovih verzija doživjela mnoga postavljanja, u kojima su sudjelovale brojne koreografske i plesačke legende, poput Aleksandra Gorskog, Agripine Vaganove, Vladimira Ponomareva, Rudolfa Nurejeva… Razmjerno kasna zapadnjačka (pa i američka) popularnost ovog baleta započinje tek šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada se djelo sve češće daje i pod nazivom jedne od najefektnijih scena: Carstvo sjena.

Prvu Bajaderu na splitskoj pozornici koreografirat će, prema klasičnoj koreografiji Mariusa Petipa, Valentina Ganibalova, bivša prvakinja Kirov baleta, koja je sa splitskim Baletom već postavljala na scenu druga dva velika naslova bijelog baleta: Don Quijotea (2005) i Labuđe jezero (2006). U glavnim ulogama u ovom možda najspektakularnijem od svih naslova klasičnog baleta u splitskoj produkciji čak tri postave plesača Baletnog ansambla HNK Split, pa će se kao protagonisti izmjenjivati Artjom Žusov, Irina Čaban, Julija Pivotskaja, Andrej Kremz, Elena Nikolajeva, Albina Rahmatullina, te Remus Dimache i Sanja Neveščanin.

 

MARIUS IVANOVIČ PETIPA (1818 - 1910) - francusko-ruski plesač, koreograf i pedagog jedno je od najvećih imena u povijesti klasičnog baleta. Rođen je u Marseilleu i zajedno s bratom Lucienom prve je baletne poduke još kao dijete dobio od oca. Kao izvanredan talent debitirao je u Bruxellesu prije desete godine. Posvetivši se profesionalno baletu, od 1835. prvi je plesač u Nantesu. Nakon turneje po SAD (1839) nastavio je studij u Parizu kod Gaetana Vestrisa. Tu se 1840. istakao kao partner znamenite primabalerine Carlotte Grisi. Uskoro postaje prvi plesač u Madridu, a 1847. odlazi u Rusiju, gdje svoje aktivnosti nastavlja u petrogradskom Carskom kazalištu.

Prvi koreografski uspjeh postigao je u Rusiji 1862. godine postavivši na scenu Pugnijev balet Faraonova kći. Zadržavši se na čelnom položaju prvog baletnog majstora petrogradskog Carskog kazališta dulje od 30 godina (1871 - 1903), koreografirao je i režirao više od pedeset cjelovečernjih djela (od kojih je dvadesetak i danas na repertoaru)  i više od trideset baletnih divertissementa.

Neke od najvećih uspjeha postigao je baletima Don Quijote (1869), Bajadera (1877), Giselle (1884), Coppelia (1884), a posebno poglavlje predstavlja njegova tijesna i nadasve uspješna suradnja s Čajkovskim, kada nastaju remek-djela klasičnog baleta Trnoružica (1890), Ščelkunčik (1892) i Labuđe jezero (1895). Kao najpoznatiji koreograf tog doba Petipa je na scenu postavio i praizvedbe Glazunovljevih baleta Rajmonda (1897) i Godišnja doba (1900).

Uz originalne koreografije Petipa je obnovio i sedamdesetak starih baleta, udahnuvši u njih nov život, primjeren estetici tog doba. Odgojen u duhu francuske škole klasičnog baleta, Petipa je od izvrsnih talijanskih plesača, s kojima je surađivao, usvojio preciznost i čistoću njihove škole. Usavršio je klasičnu tehniku i postavio temelje modernog ruskog baleta. Njegov rad i koreografska rješenja utjecali su na razvoj baleta ne samo u Rusiji nego i diljem svijeta gdje se njeguje baletna umjetnost. Stoga njegove koreografije, pune romantike, jasne fabule i dramaturški nijansirane, žive još i danas na mnogim baletnim pozornicama.

LUDWIG (LEON FJODOROVIČ) MINKUS (1826 - 1917) je austrijsko-ruski skladatelj, dirigent i violinist poljskog porijekla koji se rodio i školovao u Beču i svijetu je najpoznatiji kao tvorac uspješne glazbe za petnaestak baleta od kojih se mnogi i danas izvode: Zlatna ribica (1866), Don Quijote (1869), Kamargo (1872), Leptir (1874), Razbojnici (1875), Bajadera (1877), Roxana (1878), Zoraja (1881), Noć i dan (1883), Čarobne pilule (1886), Ljubavni plamen (1886), Kalkabrino (1891)…

Veći dio aktivnog života proveo je u Rusiji, gdje je na početku svoje glazbene karijere u Petrogradu bio dirigent u službi kneza Jusupova. Od 1861. do 1872. godine solist je orkestra moskovskog Boljšoj teatra i nadzornik baleta moskovskih kazališta. Tri je sljedeće godine skladatelj baletne glazbe pri Direkciji carskih kazališta u Petrogradu.

Kao skladatelj afirmirao se 1846. godine u Parizu glazbom za balet Paquita, a 1866. godine zajedno s poznatim francuskim skladateljem Leom Delibesom napisao je glazbu za balet Proljeće.

Godine 1869. izvedena je u moskovskom Boljšoj teatru premijera njegova najuspješnijeg i najpopularnijeg baleta Don Quijote, za koji je scenarij, prema znamenitu Cervantesovu romanu, napisao Marius Petipa, autor režije i koreografije praizvedbe tog djela. S Petipaom Minkus nastavlja uspješnu i plodnu suradnju sljedećih desetak godina.

Minkus je bio izvanredan poznavatelj zakonitosti baletnog kazališta, kojima je potpuno ovladao. Stoga je njegova glazba melodična i jednostavna, bogata ritmom, ilustrativna i lako izvodljiva, pa tako čini dobru potku za maštovita koreografska rješenja.

VALENTINA GANIBALOVA rođena je u Taškentu (Uzbekistan), a 1966. završava baletnu akademiju Vaganova u Lenjingradu. Od 1967. do 1989. prvakinja je Kirov baleta. U tom razdoblju višestruko je nagrađivana (pored ostalog i medaljom za najbolju balerinu 1972. godine), a od 1977. ima i status zaslužne umjetnice Rusije. Među njezine najbolje plesne kreacije ubrajaju se Odetta / Odilia (Labuđe jezero), Gizellle (Gizelle), Kitri (Don Quijote), Bajadera (Bajadera), Zarema (Bahčisarajska fontana) i brojne druge glavne uloge u klasičnim baletima.

Od 1990. umjetnička je direktorica Baleta Valentina Ganibalova, a njezina je škola odgojila mnoge svjetski istaknute plesne umjetnike. Često gostuje i u inozemstvu, i to do 1990. kao balerina, a zatim i kao koreografkinja. To podjednako vrijedi i za brojne televizijske i lmske baletne projekte, pa tako Ganibalovu bilježimo i kao solisticu u prvoj službenoj američko-sovjetskoj koprodukciji u lmu The Blue Bird u kojemu su nastupile zvijezde poput Ave Gardner, Elizabeth Taylor, Jane Fonda...; u lmskoj komediji Ludi dan ili Figarov pir u režiji V. Okuntsova 1983; u glazbenom TV lmu Karneval Jevgenija Popova i Konstantina Srgejeva iz 1986; a kao koreograf sudjeluje i u lmskim projektima. Šišmiš (TV) iz 1979, Georgea Mihalke Beijing Express 1995. i Ponoć u St. Petersburgu Douglasa Jacksona 1996.

Splitska i hrvatska publika Valentinu Ganibalovu već je upoznala kao koreografkinju iznimno uspjelog Minkusova Don Quijotea (2005), koji je za Baletni ansambl HNK Split značio jedan od bitnih koraka u ponovnom osvajanju klasičnog baletnog repertoara. Značajnu stepenicu na tom putu značilo je i koreografsko ostvarenje Labuđeg jezera (2006) s istim ansamblom, pa zacijelo neće biti drukčije ni prigodom realizacije Bajadere (2009) s istim ansamblom.

HARI ZLODRE, dirigent, rođen je 1967. godine u Splitu, gdje je završio srednju glazbenu školu na odsjeku za glasovir, a prve poduke iz dirigiranja uzima kod prof. Lea Anića. Studij dirigiranja završio je 1993. godine u klasi prof. Igora Gjadrova na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Za rad i uspjehe tijekom studija iste je godine dobio Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu. U HNK Split djeluje od 1992. u početku kao zborovođa i asistent dirigenta, da bi u sezoni 1993/94. i premijerno ravnao izvedbama Teute, Rigoletta, Đavola u selu, te operom Traviata u produkciji HNK Split diplomirao dirigiranje. U narednim sezonama Zlodre dirigira brojnim koncertima i opernim naslovima, a uz dirigentske obveze vodi Zbor HNK Split te predaje "studij opernih uloga" na splitskom područnom odjeljenju Muzičke akademije iz Zagreba. Od 2000. do 2006. Hari Zlodre Ravnatelj je Opere HNK Split, a od 2003. do 2006. godine i Ravnatelj glazbenog programa Splitskog ljeta. To i kasnije razdoblje karakterizirano je ujedno i novim dirigentskim uspjesima među koje svakako treba uvrstiti kako ravnanje musicalima My Fair Lady, Joseph and the Amazing Tehnicolor Dreamcoat, operetama Mala Floramye, Splitski akvarel, tako i klasičnim opernim naslovima poput Norme, Aide, Tosce, Luise Miller, Werthera, Travitate kao i brojnim komornim i simfonijskim koncertnim naslovima. Godine 2006. ravnao je premijerom Labuđeg jezera Čajkovskog, a slijedeće godine i Hačaturijanova baleta Cipollino, tako da se Pulcinellom i Bajaderom nastavlja Zlodrina briga da ni baletni naslovi u njegovoj dirigentskoj karijeri ne budu zapostavljeni. Uz to, Zlodre je uspješan i u pedagoškom području brinući kao docent na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu i o mladim glazbenim naraštajima.

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)

Premijerna postava (13. 3.)
Reprizna postava  (14. 3.)

PRESS CLIPPING:

BAJKOVITA PRODUKCIJA U IZVANREDNOJ IZVEDBI, Branimir Pofuk, Jutarnji list, 16. 3. 2009.

BLISTAVA I EGZOTIČNA PRIČA, Maja Đurinović, Slobodna Dalmacija, 15. 3. 2009.

SPLIĆANI DORASLI ZAHTJEVNOJ PREDSTAVI, Novi list, Vesna Božanić Serdar, 15. 3. 2009.