Jordi Galcerán METODA

Pretpremijera: Šibensko kazalište, 9. ožujka 2009.
Premijera (hrvatska praizvedba): Gradsko kazalište lutaka Split, 14. ožujka 2009.

Metoda, komad suvremenoga katalonskog dramatičara Jordija Galcerána u prijevodu Dore Jelačić Bužimski tematizira poljuljane identitete, upirući prstom u temeljni simptom najveće zamke naše civilizacije. Četiri dramska lica pokušavaju prepoznati identitet drugoga u krajnje neurotiziranoj situaciji oštre borbe za posao koji će pripasti tek jednome od njih. Pritom, sve je dopušteno - obmana, laž, manipulacija, okrutnost, emotivno zlostavljanje, potiskivanje elementarnih načela ljudskosti. Drama velike umjetničke snage potpuna je u svojoj sugestivnosti, ona interpretira svijet u nama, svijet oko nas i svijet koji nas čeka.

Kvartet igrača-kandidata na testu za radno mjesto u uglednoj međunarodnoj firmi.
Oni igraju - ispunjavaju zadane igre - zadatke koji se redaju poput glazbenih stavaka. Mijenjaju se i isprepliću teme i varijacije. Situacija je opaka, brutalna, povremeno komična, puna obrata, agresivnih, ciničnih pa i vrlo grubih reakcija.
Ništa nije onakvo kakvim se čini, kako kaže Pirandello.
Glumci polaze od zadane situacije koja stvara stanje, koje oblikuje karaktere i njihove odnose. Nadmudruju se i glože, zaigravaju kao djeca ili poživinče kao neljudi. Metoda otriva svoje skriveno lice. Potencijalnog kandidata uniziti i uvrijediti, kopajući mu po najintimnijim i bolnim osobnim problemima. Pokazati da se o njemu iskopala ama baš svaka gadost i tako ga učinila efikasnim gadom.
Ubiti osobnost, dobiti poslušnog gada koji gazi podređene bez milosti, a i sam biva gažen.
Povremeni proplamsaji ljudskosti i mogućeg suosjećanja samo potcrtavaju odljuđenost.
Neokapitalistički Novi poredak - New order nadire polako ali sigurno.
Finale - koje je u glazbi živo i radosno i daje neku nadu - ovdje je hladno i nemilosrdno, stišano.
Mogući dobitnik ostaje sam, okružen nevidljivim mikrofonima i kamerama, kao neki ovovremeni gospodin “K” uz turobnu glazbu Milesa Davisa.
Metoda je poput filmskog scenarija. Zato se nastoji igrati krajne istinito, minuciozno, izmjenom “krupnih planova i totala” s mnogo skrivenih pogleda.
Delikatno, ne jednostavno, ali, smatram, primjereno.
Želimir Mesarić

Grönholmova metoda kao metoda nemilosrdne svakodnevice
Jordi Galceran je iznimno plodan i popularan suvremeni katalonski pisac (kazališni, filmski i televizij-ski) a Metoda je jedno od najizvođenijih njegovih djela koje bilježi na stotine izvedbi i na stotine tisuća posjetitelja, kako u njegovoj rodnoj Kataloniji, tako u Španjolskoj, i podjednako u Europi te Americi.
Uz to, Metoda je doživjela i više nego uspješnu filmsku verziju za koju je prema Galceranovoj drami scenarij pisao Mateo Gil, a pod naslovom El Método režirao je Marcelo Piñeyro 2005. godine. Od tada je film, kao uostalom prije njega i kazališna predstava, obasut pravom poplavom nagrada: čak 10 raz-ličitih nagrada glumcima, scenaristu, redatelju i samom filmu u 2006. i 2007. godini.
A sama priča je, kako to obično biva, više nego jednostavna i svakodnevna: četvero kandidata susre-ću se na posljednjem intervjuu za posao u jednom poduzeću. Trik je u tome što nije pouzdan ni identi-tet, ni broj ispitivača i kandidata, a nije izvjesno ni koliko je sam natječaj vjerodostojan!
Kako sam Galcerán kaže "ideja za priču nastala je na temelju stvarnog događaja: u uredu jedne tvrtke u Barceloni pronađena je gomila dokumenata na kojima je poslodavac nekog lanca supermarketa, bilježio svoje opservacije uz imena kandidata za mjesto blagajnice. Bilješke su bile prepune šovinistič-kih, ksenofobijskih i zlobnih komentara poput: "debela", "sisata", "ne zna se ni rukovati", "piskutava glasa", "djeluje debilno" ... Nepoznati poslodavac, skriven iza povjerene mu misije da odlučuje o tuđim sudbinama i zapisuje budalaštine o ljudima koje uopće ne poznaje, ispostavlja se tako kao bezlična moć koja dodjeljuje ili uskraćuje pravo na posao demonstrirajući okrutnost, bezdušnost. Zamišljam te sirote djevojke kako pokušavaju ostaviti što bolju sliku o sebi, poželjnu poslovnu sliku naime, pokuša-vajući učiniti ono što one misle da se od njih očekuje, spremne da pristanu i na najsitnija poniženja zbog posla kojega trebaju."
Ili, kako će reći Daniel Veronese, pisac i jedan od redatelja Grönholmove metode: "Pitanje je dokle sežu napori kandidata da dobiju priželjkivani posao? S druge strane, postavljaju li se ikakve granice vođama u postupku izbora? Igra među kandidatima preokrenut će komad u borbu osjećajâ, ambicijâ, ljubomorâ; uvijek na rubu između zbilje i fikcije, između istine i laži. To je ta Grönholm igra. Igra koja nas stavlja pred spoznaju da uopće nije važno ni tko smo ni kakvi smo, nego kakvi se činimo. Naš stvarni identitet nije važan savršeno nikome, možda čak više ni nama samima."

Jordi Galcerán (1964) rođen je u Barceloni gdje je završio studij katalonskog jezika i književnosti. Komedije počinje pisati 1988. i neke su među njima izvođene u amaterskim krugovima u njegovoj vlastitoj režiji.
Prve nagrade stižu od 1995. kada za Paraules encadenades (Ubojite riječi) dobiva nagradu "XX Pre-mio Born de Teatro", a za komad Dakota iste godine i nagradu ""Ignasi Iglesias". Za Dakotu 1997. dobiva i nagradu kritičara "Serra d'Or".
Dakota je praizvedena u listopadu 1996. u "Teatro Poliorama de Barcelona", a potom i na kastiljskom i baskijskom, te dobiva nagradu "Butaca" za najbolji tekst izveden u sezoni 1996/97. Ponovno je pos-tavljena u siječnju 2004. u "Teatro Albeniz de Madrid" s Carlosom Hipolitom u glavnoj ulozi.
Paraules encadenades (Ubojite riječi) praizvedene su u siječnju 1998. u "Teatro Romea de Barcelona" i opet su nagrađene "Butacom", prema odabiru publike za najbolji tekst sezone 1997/98. Isti je komad premijerno izveden i na španjolskom jeziku u Madridu, Buenos Airesu, Caracasu, Medellinu i Miamjju, a 2003. doživio je i filmsku realizaciju u režiji redateljice Laure Mana.
Jedno od njegovih prvih djela Surf, napisano 1990. praizvedeno je u veljači 1998. u "Villaroel Teatre de Barcelona".
Fruita (Voće, 1994) praizveden je 3. prosinca 1998. u "Teatro Principal de Barcelona“.
Musical Gaudi (2002) napisan u suradnji s Esteveom Mirallesom i Albertom Guinovartom praizveden je u listopadu 2002. u "Barcelona Teatre Musical. Nagrađen je "Butacom" za najbolji musical 2003.
El mètode Grönholm (Gronholmova metoda, 2003) praizvedena je u svibnju 2003. u
režiji Sergija Belbela u sklopu projekta T-6 u "Teatro Nacional de Cataluna." U rujnu
2004. ponovno je postavljena u Barceloni i Madridu i od tada ne silazi s repertoara. Trenutno se pos-tavlja u dvadesetak zemalja i odigrana je pred više od milijun gledatelja.
Doživjela je 2005. i filmsku ekranizaciju prema scenariju Matea Gila i u režiji Marcela Piñeyra.
Paradis (Raj, 2000.) adaptacija je musicala Civilitzats tanmateix iz 1921. godine Carlesa Soldevilae
i nastala je ponovo u suradnji s Mirallesom i Guinovartom. Musical je praizveden u prosincu 2005. u "Teatro Condal de Barcelona" i nagrađen je "Butacom" za najbolji musical.
Carnaval (Karneval, 2005.), jedan od najnovijih njegovih kazališnih komada, politički je triler
praizveden u listopadu 2006. u "Teatro Romea de Barcelona" ponovo u režiji Sergija Belbela.
Jordi Galcerán poznat je i po brojnim prijevodima i adaptacijama djela za kazalište, ali i po scenarijima za brojne televizijske serijale na Katalonskoj televiziji. Autor je i mnogih filmskih scenarija: za triler "Dues dones" (1998), za romantičnu komediju "Cabell d'angel" (2001), za drame "Gossos" (2002) i "Camping" (2006), za film strave "Fragiles" (2005)…
Njegov "posljednji" rad na području televizije (zajedno s još nekolicinom autora) dnevni je serijal El Cor de la Ciutat (Srce grada) koji se na katalonskoj televiziji daje neprekidno još od godine 2000. godine i za kojega je sam Garcelan napisao više od 150 epizoda, a u pripremi mu je i nova serija pod nazivom Las Madres de Elna o španjolskom građanskom ratu.

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)

PRESS CLIPPING:

ZRCALO NAŠE BIG BROTHER SVAKODNEVICE, Jasmina Parić, Slobodna Dalmacija, 16. 3. 2009.