 |
Gaetano Donizetti |
Zbor HNK Split Soprani: Antonija Brešan, Nađa Čović, Snježana Katić, Elfriede Smodlaka, Monika Gira, Dajana Stolić, Jelena Matić, Maja Goluža, Radojka Kulić, Mira Prvinić, Dijana Kurobasa, Anita Nediljka Karaman, Nives Kekez, Anica Sušić, Ivana Tonković Alti: Elinor Mojaš, Branka Papak, Maja Spaija Tomas, Mirjana Fleš, Karmela Gabrilo, Tomislava Štambuk, Zlatka Bakotić, Hilda Dužević, Vilma Tadin, Marija Adam. Marika Crljen, Marina Mulanović, Zdenka Bilan, Vesna Ivelja, Jozica Bašić Tenori: Ivo Gabrilo, Ivan Jakus, Tomislav Radovniković, Edo Marić, Lukša Parčina, Zdeslav Petrašić, Mirko Tripalo, Slavko Bašić, Zdravko Kraljević, Aleksandar Šimičević, Nikša Antica, Ivo Kovačić, Zlatan Šimunović, Ivo Vladislavić, Vinko Varvodić Basi: Vjekoslav Štambuk, Josip Alajbeg, Roko Jerkunica, Željko Novačić, Boris Plazibat, Mirko Plazibat, Juraj Hrepić, Darijo Tvrdić, Vicko Ivanišević, Ante Bašić, Špiro Bilić, Ivica Ložić, Nediljko Smodlaka, Teo Turk, Gordan Stojanac Orkestar HNK Split Prve violine: Orest Shurhot, Oleksandr Andrusenko, Iulian Nechita, Tibor Bauer, Lorenco Jakičević, Anita Mišetić, Tomislav Kazija, Valter Lovričević, Astrid Jakičević Druge violine: Majda Goluža, Nada Kuzmić, Gordana Baković, Hana Grgić, Franjo Seneš, Mesud Glavaš Viole: Žasmina Pokrovac, A... Kandusevich, Nikola Milašević, Jasenka Novaković, Boris Mitov, Darko Nikolić Violončela: Pjotr Tarasinkievič, Nataliya Iarmolska, Tonćo Ćavar, Bernarda Ćavar, Ljiljana Vojnović, Zdenka Iljadica Kontrabasi: Oleg Gourskii, Mijo Mišetić, N... Krivacheev, Soniboy Donkov Flaute: Snježana Jelavić, Zvonimir Boldin, Ana Domančić Krstulović Oboe: Sanja Milić, Ivan Borčić, Srđan Benzon Fagoti: Tomislav Kurte, Krsto Petijević Rogovi: Oleksandar Tokarenko, Tomislav Sušac, Ljudevit Potza, Petar Pelicarić Trube: Nikša Kačić, Tonči Vidošević Tromboni: Miro Pušić, Zdravko Butorac, Nikolaj Drongovskij Harfa: Edita Kopecki Timpan: Zoran Marjanović Udaraljke: Željko Hajsok, Petar Zečević
|
ZRELO GLAZBENO TUMAČENJE U naponu svoje
umjetničke karijere Loris Voltolini je uspio stvoriti prisnu atmosferu sa solistima i
ansamblom što se dalo zamijetiti kroz jedno krajnje razborito i zrelo glazbeno
tumačenje. U radu sa solistima dao im je punu potporu, ali je i rijetkom vještinom i mudrošću prikrivao njihove slabosti kada se za to ukazivala
prilika.
PREMIJERA 'LUCIE...' U HNK SPLIT Dolenčićev
redateljski zapis nije tek puko razglabanje redateljske koncepcije već je proveden u
djelo tvoreći glazbeni teatar koji zacijelo može biti zanimljiv i onima koji u operu
zbog davno predvidljivih konvencija ne zalaze rado. Znameniti ljubavni duet Lucije i Edgarda je "rastavljen". Edgardo se nalazi iza pozornice. Sve to više upućuje na duhovno stanje protagonista nego na suzno treptanje konvencije u opernim ljubavnim duetima. Vješto se računa na pamet gledatelja i maštu njegove osjetljivosti u priči koju većina ljubitelja opere ionako poznaje. U najznamenitijoj sceni ludila Lucia je na sceni sama pred zakrivenim zborom. Snovitost te slike ističe podvojeni svijet tragedije pojedinca prema bezimenoj masi promatrača koja tek reda radi žaluje. U skladu je s modernim, ali i osobnim viđenjem redatelja i scenografija Andreja Rehaka sastavljena od prozračnih bijelih paravana koji videoprojekcijama i svjetlom Zorana Mihanovića postaju dijelom duhovnog stanja junaka priče. Je li mjesto zbivanja Škotska? Jest, ako ju se zamisli. Međutim, to je najmanje važno. Kostimi maštovitog sklada Ane Gecan Savić u igri istih elemenata slijede zajedničku kocepciju dojmljivog predstavaljanja Lucije di Lammermoor, kojoj je pomogao i scenski pokret Ivice Petrića. Splitska je Lucia prema namjeri izbjegla konvenciju "ako se lijepo pjeva, onda je to to", spretno prikrivši da "to" nije baš uvijek i svugdje najbolje. Maja Stanetti, Večernji list, travanj 1999.
ROMANTIČNI DONIZZETI U USKOVITLANOM RITMU SCENE Redatelj Krešimir Dolenčić usredotočio se na Cammaranov libreto, odnosno Scottovu Lammermoorsku nevjestu, tragajući za takvim glazbenim kazalištem koje bi izbjeglo "ugodnu poludosadnu cirkusariju". On ne izdvaja scenu ludila (što je i opravdano), već je promatra u svezi s razvitkom opere u kojoj naglašeno želi otkloniti nepotrebne naslage konvencija. Dolenčiću nije d o kompromisa s gledalištem makar koliko teatar od toga koliko i od ideje živio; on ne dopušta da zaboravimo njegove intervencije i prepoznamo ih kao svoje...Tiha poezija i mistične spirale ljubavi nestale su u tamnim prostorima poput pozornica, samoća se u orfejskom podzemlju javlja kao trenutak istine i svjedok povijesti. Možda je u svijetu "kojim vlada ljepota ružnoga", Dolenčić najuspješniji kad traga za okomicama osamljenosti. Tonći Šitin, Hrvatsko slovo, travanj 1999. |
