Giacomo Puccini MANON LESCAUT

Kliknite na vijest da biste pročitali opširniji tekst

Giacomo Puccini
MANON LESCAUT

Lirska drama u četiri čina
Premijera: HNK Split, 8. prosinca 2007. u 20 h
Trajanje: 2:50, s pauzama nakon prvog i drugog čina

Libreto: Ruggero Leoncavallo, Marco Praga, Domenico Oliva, Luigi Illica i Giuseppe Giacosa
(uz doprinose Giulija Ricordija i samog skladatelja)
Libreto temeljen na romanu
Abbe Prevosta L'histoire du Chevalier des Grieux et de Manon Lescaut (1731)
Skladana od 1889. do listopada 1892.; prerađena 1893., 1922.
Praizvedba: Torino, Teatro Regio: 1. veljače 1893.

Dirigent: Ivo Lipanović
Redatelj: Petar Selem
Scenograf Zlatko Kauzlarić Atač
Kostimografkinja Dora Argento
Asistentica redatelja i koreografkinja Snježana Abramović Milković
Zborovođa Ana Šabašov
Oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović

Uloge:

Manon Lescaut Svetla Vassileva, Simona Bertini
Lescaut Kiril Manolov, Alen Ruško
Chevalier Renato Des Grieux Kamen Čanev, Jung Tae Sung
Geronte Di Ravoir, stari bogataš Carmine Monaco
Edmondo, student Saša Jakelić, Špiro Boban
Gostioničar Jadran Barišković
Učitelj plesa Vinko Maroević, Miroslav Ljubičić
Glazbenik Barbara Sumić
Narednik streličara Tonči Banov, Mate Akrap
Užigač svjetiljki Miroslav Ljubičić
Pomorski kapetan Franjo Pavić
Vlasuljar Nikša Dulčić
Žongleri, akrobati Jan Hajsok, Gianluca de Pol

Zbor i Orkestar HNK Split

Prijevod libreta Srećko Jurišić
Koncertni majstor Julian Nechita
Korepetitorice Vera Pavasović, Tetjana Borčagivska
Inspicijentica Elza Tudor Gančević
Šaptačica Mirjana Zelić
Asistent kostimografkinje Mario Leko

Postava u izvedbama 22. i 24. 1. 2008.

Najveći talijanski skladatelj postverdijanske generacije zrelost je istinskog opernog skladatelja dosegnuo već nakon svoje prve dvije opere, a sva su njegova djela našla mjesto u priznatom dijelu opernog repertoara. Neke od njegovih opera, štoviše, uživaju ugled najpopularnijih ikada napisanih opera. Uporno i uspješno postižući kompromis između svojega rodnoga talijanskog naslijeđa te francuskih i njemačkih utjecaja, Puccini se jedini od svojih suvremenika uspio kreativno uzdignuti, prerastajući svakim novim djelom u najomiljenijeg predstavnika opernog verizma s izrazitom lirskom notom. U nizu velikih junakinja koje će ga proslaviti - Mimi (La Bohème), Tosca, Madamme Butterfly - Manon Lescaut stoji na prvome mjestu, svjedočeći kako Puccinija ponajprije zanima istinska melodrama koja će mu omogućiti da na scenu iznese najdublje ljudske emocije, protkane tipično puccinijevskom melodikom, s jedne strane, te snažnom scenskom dramatikom, s druge.

ZAPIS REDATELJA
1. Puccinijeva Manon Lescaut započinje u vedroj, gotovo idiličnoj atmosferi. Negdje, na nekoj livadi na rubu grada, u blizini putničkog svratišta, skuplja se mladež. Pjevaju, plešu, slave svoju mladost, svoje nade: "Giovinezza è il nostro nome, la speranza è nostra iddia…"
Slave ljubav, sjetu, slave večer koja se spušta i donosi sa sobom pregršt čari. Moguće je, zbog Puccinijeve dramaturgije i njegove elegantne glazbe, prizor sažeti do njegove vedre biti, izbaciti kavanske stolove, konobare, pladnjeve s pićem. Dinamika te glazbe, dinamika mladosti, posve su dostatni da budu vedri uvod u dramu koja će uslijediti.
Jer, posred te ležerne igre mladosti dogodio se susret Manon i Des Grieuxa.
Dogodila se ljubav, posve nova u opernoj literaturi. Ljubav koja će opstati uza sve odlaske, povratke, nevjere, patnje i razočaranja. Koja će opstati sve do isteka vremena, do smrti.
2. Nakon Bizetove Carmen Manon je još jedna operna junakinja neizmjerno udaljena od ženskog stereotipa opere 19. stoljeća: anđeo, mučenica, žrtva.
U odnosu tih novih dama prema njihovim muškim partnerima ovi posljednji su žrtve. I Don José i Des Grieux, videći kamo idu, slijede svoje putove propasti, obilježene užarenim žigom žene. Ali dok Carmen svjesno provodi svoj projekt apsolutne slobode u kojem je Don José kolateralna žrtva, tek objekt ispunjene i ugasle ljubavi, Manon nesvjesno odvodi Des Grieuxa u propast, koju ovaj u lucidnim trenucima posve spoznaje, a što i iskazuje u kratkoj i prekrasnoj ariji drugog čina: "L'onta piu vile m'avicina a te, nell'oscuro futuro di'che farai di me" (Najgori sram zbližava me tebi, ali u mračnoj budućnosti reci što ćeš učiniti od mene).
Razlika u odnosu na Carmen je i u tome što Manon usprkos svemu ne prestaje voljeti Des Greuxa.
Voli ga zaista do kraja, pred smrt će izgovoriti nježne riječi: "O mio dolce amante" (O moj slatki ljubavniče), ali to je ljubav raspeta između dvije stvari koje za nju znače sve: između ljubavi i novca.
Kao što to obično biva, tamo gdje je novca, ljubavi nema, a tamo gdje je ljubav, novca nema.
Malo je u kojem kazališnom djelu, bilo opsegom bilo nabojem, taj sraz iskazan kao u Puccinijevoj Manon Lescaut.
3. Svijet novca oličen u bogatom Geronteu ne prezire umjetnost, dapače, on želi na svoj način živjeti s umjetnošću, a Geronte je možda usput i kazališni impresario. Ali to je svijet artificijelne umjetnosti koju Puccini majstorski slika koristeći se starim formama u koje ubrizgava život, dramski razlog, smisao situacije. Takav je "Madrigal“ za mezzo-solo i pet ženskih glasova, takav je "Menuet“ uz koji Manon vježba umijeće plesa, takvi su prizori sa zadivljenim posjetiteljima.
Sve je to forma, prizori su na rubu grotesknog, a čitav taj artificijelni svijet poharat će dolazak Des Grieuxa. Na isteku tog drugog čina prizor je u kojem sraz ljubavi i novca doseže čudesni paroksizam. Lescaut javlja da dolazi Geronte s redarstvenicima uhititi Manon. Treba pobjeći. Des Grieux zaklinje Manon da bježe, ona hoće zacijelo otići s njim. Ali kako ostaviti sve te lijepe stvari, kako ostaviti bogatstvo?
Manon skuplja i skuplja vrijedne predmete, trpa ih u naručje, još samo ovo, još samo ono, Des Grieux je uzaludno odvlači. I naposljetku sve to skupljeno blago u trenu ispada, rasipa se po podu, rasipa se i Manon, redarstvenici su već tu, ona izbezumljeno pokušava još jednom sakupiti to rasuto blago. Užas!
4. Užas, prelijepi užas je treći čin, povorka osuđenica na izgon, lakih žena, propalih života.
Glas narednika kao jeka sudbine proziva nesretnice ime po ime, a okupljeni Građani, kako ih naziva Puccini, uživaju u prizoru, neki su i sućutni, neki pljuju i gade, čudne neke maske, taj svijet Građana Le Havrea...
Upravo kako kaže Marcel Marnat u svojoj novoj knjizi o Pucciniju:
"Neporecivom sporošću nadima se crescendo sažaljivog užasa, kakav je rijetko (ili nikad) poduzet u kazalištu: mladost, bezbrižnost, trijumfirajuća asocijalnost i ljubav možda, ali također i poroci i slabosti ubogih, njihove uzaludne pobune; sve je to pomiješano pred zatravljenim gledateljem koji je uskoro i sam uvučen u gadni obrat nekolicine (ne svih, jer i zbor se dijeli) koji na tu povorku promašenih života bacaju i uvrede vlastite ružnoće:
Kakav roj muha. Ni jedna nije zaista lijepa. Zgodno društvo! Ti su zaista u muzeju strave i uživaju gledajući nakaze. To gore ako su svi izgledi emancipacije, slobode ili možda sreće o kojima je takvo društvo moglo sanjati, sada izdani (svojstvena orkestracija: bas klarinet, fagot, violončela i kontrabas - unisono). Ovo je zacijelo jedan od vrhunaca čitave operne umjetnosti, a usporedba s briljantnim pismom prvih činova pokazuje kakvim izražajnim rasponom sad raspolaže Puccini, genijalni kazališni stvaralac.“
5. Započet u vedrom predvečerju okupljene mladosti igre i pjesme, ljubavni put Manon Lescaut i Renata des Grieuxa završava u golom pustinjskom krajoliku, negdje u Americi, krajoliku kao izniklom iz zamračenih zona naše svijesti. To je beckettovski prostor svršetka igre i krajnje redukcije: uokolo uistinu ničeg nema.
Cesta koja vodi kroz pustinju, koja dolazi niotkuda i koja možda ne vodi nikamo.
Smrkava se, nebo je prijeteće, zemlja je pusta. Tko da se uopće zapita kako su Manon i Des Grieux onamo dospjeli? U takvom se okruženju još nije dogodio ni jedan operni prizor. Dvoje gubitnika, dvoje ljubavnika, u panici, u beznađu dospijevaju do završetka svoje ljubavi, koja je, svemu usprkos, bila ljubav. Svedeni su na golu egzistenciju koja istječe, pa još i tada progovara njihova luda privlačnost, progovara Eros na granici smrti.
Sartre je nekoć zapisao: “Tog pustolova pratit ću do samoće. On je živio do kraja jedno nemoguće stanje.“
Manon i des Grieux, to dvoje pustolova, živjeli su do kraja nemoguće stanje svoje ljubavi. Puccini, a s njim i ova predstava, prate ih tim putem do samoće.
Petar Selem

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)

Svetla Vassileva, Kamen Čanev	Svetla Vassileva	Svetla Vassileva, Kamen Čanev	Svetla Vassileva, Kamen Čanev

Simona Bertini, Kiril Manolov	Simona Bertini, Vinko Maroević	Simona Bertini	Simona Bertini, Jung Tae Sung