Giuseppe Verdi
SIMON BOCCANEGRA

Premijera: HNK u Splitu, 25. studenog 2006. u 20h

Melodrama s prologom u tri čina
Prema drami Simon Boccanegra (1843) Garcije Gutierreza
libreto napisali: Francesco Maria Piave i Arrigo Boito
(prerada libreta iz 1857.)
Skladano od prosinca 1880. do veljače 1881.
Premijera prve verzije: 12. ožujka 1857. - La Fenice, Venecija
Premijera prerađene verzije: 24. ožujka 1881. - La Scala, Milano

Dirigent: Ivan Repušić
Redatelj: Petar Selem
Scenograf: Vasilije Josip Jordan
Izvršni scenograf: Žorž Draušnik
Kostimografkinja: Dora Argento
Prilagodba kostima: Najda Kromić
Scenski pokret: Antun Marinić
Zborovođa: Ana Šabašov
Oblikovatelj svjetla: Zoran Mihanović

Uloge

Simon Boccanegra: Kiril Manolov
Amelia Grimaldi : Olga Romanko
Jacopo Fiesco: Ivica Čikeš
Gabriele Adorno: Božidar Nikolov
Paolo Albiani: Ozren Bilušić
Pietro: Siniša Štork / Božo Župić
Kapetan: Vinko Maroević / Špiro Boban
Sluškinja: Barbara Sumić
Zbor, Orkestar i Balet HNK u Splitu

Koncertmajstor: Julian Nechita
Korepetitorice: Vera Pavasović, Tetjana Borčagivska
Inspicijentica: Elza Tudor Gančević
Šaptačica: Mirjana Zelić
 

Prvu verziju svog Simona Boccanegre Verdi je napisao 1857., prema drami španjolskog autora A. Garcie-Gutierreza, onog istog kojem dugujemo romaneskni sadržaj Trubadura. Nezadovoljan ishodom, Verdi se obraća Arrigu Boitu, autoru nedovršenog Neronea, ovaj dramaturški nadahnuto prerađuje libretto i nastaje nova, konačna verzija koja 1881. trijumfira na pozornice milanske Scale.

U novoj obradi ostaje nešto od izvorne romanesknosti: obiteljske mržnje, spletke, otrov, bodeži, izgubljeno pa opet pronađeno dijete, prepoznavanja, zamjene identiteta, ali uza sve to, Boccanegra sada postaje opera dubokog nacionalnog i općeljudskog značenja. Tragedija genoveškog dužda Simona, kojem sreća uvijek izmiče kada se učini da mu je nadohvat, ide usporedo s njegovom misijom nacionalnog pomiritelja, onog koji hoće jednom zauvijek dokrajčiti kako staleške suprotive unutar Genove, tako i međusobne sukobe talijanskih gradova. Umjesto mržnje, poziv na ljubav.
 

Zapis redatelja

Verdijeva Simona Boccanegru moglo bi se čitati kao političku dramu. Sukobljavaju se političke strasti, sukobljavaju se plemenitaši i pučani, ratuju gradovi, Venecija i Genova, pobune naroda trajni su pratitelj zbivanja, kuju se političke zavjere, manipulira se, mrzi se i voli prema silnicama političkih nagona. Kad bi zastali na toj razini, bilo bi to nepotpuno čitanje. Političko jest važan činitelj drame. Ali ne samo po sebi i samo za sebe. U politici Simona Boccanegre ne valja tražiti podjelu na lijeve ili desne, na naše ili njihove.

I političke strasti i sve narodne bune, i sve mržnje i sukobi samo su jedno od mogućih lica onoga što prožima Verdijevu operu, a to je prema Ruppelu kaos egzistencije. Vizure se izokreću i glavinjaju, stajališta se oblikuju i raspadaju, i samo se vrijeme izokreće, pa prošlost ruje po sadašnjosti, a sadašnjost se utapa u prošlosti. Masu koja ga na koncu prologa dolazi aklamirati kao dužda, Simon vidi kao skup sablasti via fantasimi, via…- odlazite utvare, odlazite… S druge strane Simona kojeg njegovo djelovanje neporecivo određuje kao izrazito dobrog i plemenitog čovjeka, protivnici, također plemeniti ljudi, vide kao tiranina, zlotvora i ubojicu. Gledišta se opet izvrću i kad je riječ o svenazočnom narodu: prvo traže duždevu smrt, a zatim kliču Živio dužd. Stalan je samo kaos.

Osobne drame pripadaju naizgled romanesknom svijetu, proizašlom iz bujne mašte španjolskog dramatičara Garcie Guttiereza, onog istog koji je zamislio priču Trubadura. Otmica ljubljene djevojke, njeno kasnije zatočenje i smrt u mračnoj obiteljskoj palači, izgubljeno dijete, nakon dugih godina čudesno pronađeno, zamjene osobnosti, otrovi i bodeži, svi ti trivijalni rekviziti u Verdijevoj glazbenoj dramaturgiji poprimaju neko novo i kobno značenje. Slike su tog kaosa egzistencije. Kad god se na obzorju pojavi neka svijetla crta, natruha sreće, dolazi do obrata, nahrupi odnekuda, iz prošlosti ili iz sadašnjosti, ili iz same čovjekove duše, mračan oblak koji sreću potire i potvrđuje Fiescove riječi da je na ovome svijetu sreća tek menzognero incanto / lažljiva čarolija.

Nastaje iz toga neko ravnovjesje stvarnog i nestvarnog. Svijet u nekim međuprostorima vremena, kao u metafizičkom slikarstvu Vasilija Josipa Jordana. Stoga sam u jordanovski likovni svijet smjestio zbivanje Simona Boccanegre. Ova je opera možda najtamnija stranica Verdijeva djela. Ali zacijelo i jedna od najljepših. U glazbenom izričaju Verdi je ovdje strog. Arije su rijetke, glazba se istovjeti s dramskih tijekom, potčinjava mu se i uzdiže ga. U jednom se trenutku iskazuje dramski tako djelatnim pa i modernim parlandom zbora sia maladetto, na koncu prvog čina.

Glazba je dramski zaista djelotvorna i onda kad se čini da radi ustupak trivijalnosti. Takvim se često spominje finale prologa s dvočetvrtinskim taktom u kojemu narod pozdravlja novog dužda. Učinilo mi se mogućim vidjeti prizor očima Simona: kao groteskni karneval, kao košmarni ples prikaza. Trivijalnost se pretvara u zastrašujući tragizam. Ta mračna priča ipak je ozarena ljepotom. I toplom humanošću. Nad kaosom egzistencije, njemu usprkos, uzdiže se plemenita ideja dužda genoveskog Simona Boccanegre. Ideja pomirenja. Nagon oprosta. Prijedlog ljubavi. Usprkos svemu; i ljudskoj naravi i političkim mržnjama. Pomirenje staleža, pomirenje gradova za volju narodnog zajedništva, pomirenje ljudi. Za Genovu. I za Italiju. Domoljublje se suprotstavlja kaosu egzistencije. Poziv pomirenja, koji nam još uvijek zvuči zvukom blizine. E vo gridando: pace! E vo gridando: amor / I vapim: mir! I vapim: ljubav.

Utjeha je i more. Želio sam da more bude nazočno, barem poput crte obzorja na Jordanovim prospektima, da bude nazočno u ljudima, u narodu, u svijetu ribara, pletača mreža, moreplovaca, lučana. I finale je prologa obilježeno ikonografijom mora.

Il mare, il mare / more, more izgovara Boccanegra prije smrti. Još jednom želi udahnuti širok, iscjeliteljski dah mora. I umire u plavom plaštu, kao u morskim valovima.

Zato sam posljednju sliku iz interijera izveo u eksterijer. U blizinu mora.
Petar Selem 

FOTOGRAFIJE ZA DOWNLOAD
(klikom na neku od malih fotografija otvara se fotografija pogodna za objavljivanje)

PRESS CLIPPING:

VISOKA KAVOĆA IZVEDBE, Hrvatsko slovo 8. 12. 2006. Siniša Vuković

BLIZINA MORA, ZANOS USHITA, Vijenac 7. 12. 2006. Ivana Tomić Ferić

SELEM JE U SPLITU SPASIO VERDIJA, Globus 8. 12. 2006., Miomir Žužul

MRAČNI VERDI U PUNOM SJAJU, Slobodna Dalmacija 1. 12. 2006., Davor Schopf

IZVEDBA IZNIMNE ZRELOSTI, Vjesnik 29. 11. 2006. Miljenko Grgić

OPERA ZA SLUŠANJE, NE ZA GLEDANJE, Novi list 28. 11. 2006., Bosiljka Perić Kempf

DOBRE KREACIJE I ODLIČAN ZBOR, Večernji list 27. 11. 2006., Maja Stanetti

GLAZBENI BISER U KAZALIŠNOJ ŠKOLJCI, Vjesnik 25. 11. 2006., Siniša Vuković

SIMON BOCCANEGRA PRED SPLITSKOM PUBLIKOM, Novi list 24. 11. 2006., Vesna Božanić Serdar

POVRATAK SIMONA BOCCANEGRE, Slobodna Dalmacija 23. 11. 2006. Jasmina Parić

DRAMATSKE NITI POMIRENJA, Vjesnik 21. 11. 2006. Mira Jurković